>
29. travnja. Dvije godine. Samo toliko. Negdje se netko treba sjetiti.
Već se dugo razmatra uvođenje statusa osobnog bankrota u našoj zemlji, po uzoru na neke razvijene zapadne zemlje. Zadivljujuće ili ne, potajna me strategija uspjela sačuvati još, koliko toliko živog, ovdje, do ovog trenutka.
Ljubav može biti snažan štit, ako promotriš sve blagodati koje donosi. Odlučio sam dati sve. Baš sve. Ako činiš dobra djela, ako nisi kvragu zbilja neki nemogući pehist, nešto će ti se valjda i vratiti. No, zanemarimo sada sve to "uobičajeno".
Ranije nego što sam mislio i vjerojatno ranije nego što bi to jedna osoba u životu trebala, došao sam do jedne spoznaje. Nemam više onaj privid sposobnosti upravljanja vlastitim životom. Nemam čak ni to. Eto ti bankrota. Onog ozbiljnog. I što činiti?
Zaštiti se. Predaj, ako ništa drugo a onda barem taj privid osobi kojoj vjeruješ. Nuđenje života na dlanu. Moj osobni planer, moj zaštitnik.
Gorim od želje isisati iz sebe sve što je od mene ostalo i dati ti to na čuvanje, na upravljanje. Smatram da više sam ne znam što bih s tim. Usporedio bih se s klik-klak kuglicama - udaraju jedna od drugu, razilaze se...ali su zapravo stalno u nekom začaranom krugu, imaju određenu granicu koju ne prelaze i uvijek se iznova vraćaju u početni položaj.
Dajem sve, ne ostavljam ništa
29 travanj 2013komentiraj (0) * ispiši * #