Ljeto na izmaku

16 kolovoz 2010

Nakon euforije vezane uz DOF u Velikoj i prekida koji su obilježili srpanj, 8.mjesec u godini grabi svoje dane kao da će mu ih netko oteti iz ruku ukoliko zastane. Prošao je i taj rođendan koji smo čekali s nestrpljenjem, pitajući se kako će to sve zajedno ispasti.

Nekako je ljeto zapravo otužno. Ostao bih ovdje još mjesecima da mogu međutim...nakon DOF-a, praktički se nisam maknuo od kuće.

Zatim taj sindrom subote. Iz mene nikako da izađe taj lažni optimizam i uzbuđenje pred subotnji izlazak. Kao da će se ne znam što dogoditi svake subote. Što ja to čekam? Dobitak na ruletu, švrljanje s napaljenim ženskama?

Od jeseni, bit će još teže. Bit ćemo još udaljeniji jedni od drugih. Ivan ima pravo. Zgrozim se na te njegove pesimistične izjave ali istovremeno i shvaćam kako su realne.

Upravo sjedim u mraku, ponavljam jednu te istu glazbenu temu koju sam u ovo isto vrijeme, prošle godine, u ovoj istoj prostoriji slušao i...također ju koristio kao pozadinu dok sam pisao.

Pogledam na kalendar. Za nešto više od pola sata slijedi još jedan 17. I odmah osjetim tu potrebu otići sjesti na tu klupicu i samo gledati u mramor pred sebe, pokušati odgonetnuti toliko primjetan zakon brojeva na njemu.

Ili biciklom otići do utočišta. Proći će ljeto a nijedno poslijepodne neću provesti ondje tražeći mir.

Negdje nedaleko od sebe, osjetim onaj miris odjeće s dugim rukavima, onaj kad te majice nakon duge stanke izvučem iz ormara i prvi put ih ponovno obučem.

Možda mi samo treba onaj stari zagrljaj koji sam osjetio prije nekoliko godina. Dok smo još bili djeca, tražili se, zamarali se glupavim stvarima...

Fali mi autobus, prepun nasmijanih crvenih lica...i pjesma. Dok prolazimo nama još nepoznatim krajevima, u noći...iznad samo nebo i svjetla gradova u daljini a ispred nas cesta...samo cesta i zvuk kretanja.

Želja za odlaskom iz zemlje dostiže vrhunac. Nemoj me učiniti nesretnim, daj da nekud otputujem uskoro, molim te.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>