Odlučio sam se za staru kartu koja me dosad nije iznevjerila. Trgnuo sam se i uhvatio posla.

Ono što je daleko od čovjeka, ondje neka i ostane. Ono što je blizu, ah....doći će vrijeme i za obračunavanje.

Kolokviji i rukomet. Zašto mi je to toliko poznato???

"Što god radio, slušaj me dobro Vatroslave...ne okreći se. Za promjenu, pusti drugima neka imaju tu čast."

Pametan je taj dječak u meni zaista, i dijeli neke interesantne savjete.

Lunitun, malena...bravo,tko god da ste. Morat ću vam dodijeliti neko odličje, orden neki. Ono...kad saznam tko piše tako čistokrvne nazovimo ih hm.... "naputke", i smatra da ću možda promijeniti ono što definitivno više ne mijenjam.

Amen.

Nego, da nastavim...

Puno mi se više sviđaju ljudi ovdje, baš sam primijetio. Gledaju svoja posla, većina jel...i možeš živjeti normalnim životom. Malo je ili ja nisam u njihovom užem krugu tako reći, tih ZABADALA.

Drugim riječima, ljude zabole one stvari. Umjesto toga, troše se novci. Šminkeraj, furaju se neke teške marke i markice, ako se zagledaš dublje u osobu u tramvaju, očekuj isto od druge strane.

Postoje dvije mogućnosti. Ili te druga strana smatra budalom, ili je opet u pitanju riječ interesantno. Natjecateljski duh. Tiš buljit u mene u tramvaju....na ti sad i te finte jel.

Kažem, ima to i dobrih strana. U moru si, al ribe pamte nekoliko sekundi tako da svi žive po načelu..." Živi i pusti druge da žive". Al ak te već neće pustiti da živiš, bogami neće ni da životariš.

Smrt toj riječi! Životarenje...

Pazi vamo. Mene se u zadnje vrijeme često to pita. Jel ja životarim?

Ma ne da mi je ispod razine ikakvog mog shvaćanja ovoga što mi uopće ovdje radimo, što smo, tko smo i ostalo....nego jednostavno, dobro kako se usuđujete pitati takvu glupost mene ili bilo koga drugog???

Ja jesam lijen nekada,to je istina...jebiga,priznam. Ali da ja životarim...životarite si vi ako to već želite.

Mene pustite da pokušam dotaknuti istinu kao što su ju dotakli Freddy,Toše, Patrick, Michael i Dean.


"Jer samo odvajanjem od osjetilnog, čovjek može spoznati svoju bit."

Do duboko u noć ležao sam na krevetu, gledajući ispred sebe u smjeru prozora. Iza mene su sada dani provedeni u jednom rekao bih, toplom okruženju. Zbrajao sam ono dobro i loše što mi se događalo u Našicama tijekom praznika.

Okrenuo bih glavu malo na drugu stranu. Čovječe, pa ovo je totalno drugi svijet. Sustigli su me odbljesci. Sanjkanje, ponoćka, Bricks, Božić, koncerti, ekipa, Nova, čajevi, film, rastanak...

Oči su mi krivudale amo -tamo po sobi u mraku. Njena smeđa kosa i maslinaste oči, svi ljudi iz društva, pa opet Nova.
I onda Zagreb. Red niže. Bijela majica s kapuljačom, poput novog snijega, mekanog i čistog, tek otkriva prelijepi vrat.

I ta poruka koja me izjeda. Napada me, napada mi jezgru, vidi me - ta poruka vidi kroz mene, ništa joj ne mogu sakriti.
Što da učinim? Vjerojatno trebam ostaviti, trebam pustiti kao što sam pustio i u ožujku prošle godine. Tada sam ignorirao onu poruku.

Drugi krevet u sobi je prazan. Otkako sam ovdje, nisam ni jednom spavao u tom krevetu. Trebao sam joj reći doma, pa kud puklo da puklo. Trebao sam. Žrtvovao sam se, opet. Nadživio sam tu priliku.

Ovako, u Zagrebu me samo pogleda bijela kapuljača.

Nema razgovora, stvarno smo kao Mattia i Alice. Nije kao što sam očekivao. Prva mi se smijala na vratima dok sam držao bocu piva u rukama. Prošla je kraj mene i smijala se u sebi tek toliko da me povrijedi, da mi se osveti i uživa u tome što mi je na trenutak, nakon toliko mjeseci što sam ju ignorirao, što sam ju ubio u sebi, bude u očima, bude u meni. Ovdje se pak njena nesuđena blizanka, njena odzrcaljena preslika, udaljava od mene.

Ironično, posudio sam joj knjigu. Tražila me je, baš kao i onda. Ja sam toliko zelen, toliko samoskrivljeno nedozreo, da ne znam jel da sjedim i smijem se ili ležim i plačem.

Poput brane sam ili loših vodovodnih cijevi. Popraviš jedan dio, voda počne ulaziti na drugom.