Ne mogu poreći da ovo ljeto nije bilo puno događanja. Sličnosti sa onim prošlim ipak ima-nisam išao na more. Opet. Zašto??? Kada je grad pust,petkom i subotom ti je dosadno..a ti budalo ne odeš na more. Pa što radiš u gradu onda? A eto,ništa. Zar baš ništa??? Nije istina. Da vidimo...

Što ja radim za vrijeme ovog sumornog ljeta u Našicama? Ako baš želite znati,ispričat ću vam. Ispast će kao da se u razdoblju ljeta meni događaju većinom negativne stvari,ali to nije istina.

Toga četvrtka mama je radila kao i svaki dan za vrijeme ljetnog radnog vremena do 14 sati. Ustao sam se kasno,poslije pola 1, iako sam prve znakove da sam budan pokazivao još u 9 ujutro. Zasjeo sam za komp proučavajući stranice od raznih fakulteta. Mama je došla kući. Priprema ručak,zove tatu da svi zajedno ručamo ali nešto nije u redu. Tata ne može govoriti,ne može se ni pomaknuti. Lampica u glavi pali se i meni i njoj. Moramo zvati Hitnu. Oni dolaze u za njih rekordnom roku na što se ja čudim. Pravilno smo postavili dijagnozu. Mama i ja možemo na medicinu. Mogao bih,da imam ocjene za to...

Nije prvi put da mi je tata imao moždani udar,točnije...ovo je 2.put. Prošlo je 5 godina od onog prvog ali sada smo i ona i ja znali što je posrijedi i kako da mu pomognemo,odmah. Pamtit ću ovo ljeto dakle po tome što sam pomogao tati,niz 3.kat naše zgrade. Nositi čovjeka koji se ne može micati na nosilima niz 3 kata stepenica...ne znate kako je to. Jedno je ići u autoškolu,učiti prvu pomoć i naravno moliti se da ju nikada nećete morati upotrijebiti. Drugo je kada takve stvari morate učiniti. Od najjednostavnijih,okretanja tijela u bočni položaj pa do onih ozbiljnijih stvari. Dok to jednom ne doživite,ne znate kako je. Čudilo me je,nisam bio ni uplašen,bilo mi je važno da je živ. Slijedilo je 10 dana bolnice,a sada je na rehabilitaciji isto toliko. Bit će sve ok,valjda.

Petak navečer,3.ljetna noć u Našicama. Feminem,Pet tambura,Ivana Radovniković na ljetnoj pozornici kod dvorca. Nisam želio slušati taj koncert. Nit me je previše zanimao,a nisam imao baš ni volje. Ipak,neko društvo se okupilo i ajd na 5 minuta. Nije prošlo ni toliko,prijatelj i ja gazimo kroz travu i odjednom bolni urlici. Trčao sam kući,moram doći kući...Prošlo je 11 a ja moram doći do nekakve pomoći. Mama je zaspala. Uletim u stan nekako,ne mogu se prestat derat!!! Suze na sve strane...boli da ne mogu ništa. Oduvijek sam imao problema sa osama,ali nikada ovako. Jedno ljeto pred vratima od stana,na hodniku zgrade ubola me je kod desnog uha. Drugo ljeto,išao sam iz voćarnice,trčao bos preko trave u malom parku. Palac na lijevoj nozi bio mi je ko krumpir. Ali sada,3 uboda u nekoliko sekundi. Desna šaka mi je bila,neopisivo natečena. Lijevo rame me je ubijalo. Lijeva ruka također. Odlučio sam se ipak liječiti doma. Ako što još gore bude,na Hitnu.

Nekoliko dana ranije u glavi sam imao 4 činjenice. "Obitelj u raspadu,društvo u raspadu,blog obrisan,faks ne upisan." Nisam se želio pomiriti s time. Išao sam korak po korak. Obitelj se može srediti,društvo je već zahtijevalo drugačiji pristup. Nakon mnogo suza i svega,nisam više mogao izdržati. Morali smo razgovarati. Kada je čovjek okružen toliko divnim osobama,nekada mu se to učini nemogućim. Ali oni su stvarno takvi,i one i oni. Da je moj život malo ljepši,dao bih ga za sve njih,da im on može donijeti malo više sreće...
3.korak bio je blog. Tu sam se najviše nećkao. Iako,iskreno,kada sam ga brisao imao sam osjećaj da to neće potrajati,morat ću opet pisati. Bio bih jednom nogom u grobu da ne pišem,blog mi je ispušni ventil već duže vrijeme. Vidi se po kvantiteti ovog teksta. Promijenio sam adresu.

Ostao je još samo jedan korak. Onaj najvažniji za mene osobno. Samo za mene. Društvo je važno,obitelj je važna,blog je važan...ali u svemu tome nisam samo ja. Ovdje jesam. Ovdje se radi samo o meni. O mojoj budućnosti ili barem o slijedećih godinu dana. Sutra su prijave. Sutra idem u Osijek. Žalim za Zagrebom istina,čak bih i mogao otići,našao sam jednu opciju,ali ne...Znao sam da će biti ovako. Nešto se u meni preokrenulo. Valjda zbog društva. Ne želim ih napustiti. Ne još. Ne sada. Želim još vremena s njima.

Očajnički moram otići i na jedno putovanje. Već sam angažirao mamu da otvori oči na neku priliku,možda će ljudi iz "grada" ići nekud pa ćemo se i mi utrpati. Dvorci Bavarske,Budimpešta,Italija,Pariz....platit ću,samo da idemo. Imam visoki tlak,lupanje srca,nervozu...ali ne dam se. Sad tek ide ono pravo....ono što sam čekao.

Mislim da sam počeo kužiti stare ljude,barem u nekom smislu kad nam pokušaju utuviti u glavu da te kad-tad godine stignu. O Bože,čovjek ima 19 godina,kako njega godine mogu stići? Mogu. Stigli su me dani,odnosno prestigli. Svaki dan za mene je kao godina,gledajući sa strane važnosti.Trend brzog prolaženja vremena se nastavio i sada kada sam bio najsigurniji u tome da će usporiti,nakon prvog,kasnije sam shvatio teško prebrođenog poraza. Kako li sam mogao znati da će se krug opcija ondje toliko nenormalno zatvoriti,ne ostavljajući mi ne prostora za uspjeh,nego i za uopće,drugu šansu?Čini se da važnu lekciju života nisam prostudirao kako treba ili sam valjda markirao taj dan,odglumljeno bio bolestan dok je ona bila na repertoaru. Uvijek budi spreman na to da te život može odvući u sasvim drugom,prvotno neželjenom smjeru. I što više razmišljam o tome,zbraja se broj lekcija koje se iz te glavne misli mogu stvoriti poput izvedenica. Gle ovo,24. kolovoza. Poraz rukometaša za broncu na Olimpijskim igrama,poraz vaterpolista za 5.mjesto od iste nacije,zbog poraza vlastite zemlje,od igrača u koje sam toliko vjerovao,preko granica svojih i njihovih mogućnosti čini se,opet izgubim lovu. Ispadne kao da sam obični lihvaroš,još jedan od onih kojima je samo do materijalnih dobara. A opet...neće me "sreća" pa neće. Sve mora težim putem. Da mi je koja žličica Felix Felicisa. Obećao bih da ga 1. i 2.rujna neću koristiti. Ni kap. Samo da mogu reći da sam uspio bez ičije pomoći jer je ionako nema (sreće).

Ne mogu biti ravnodušan. Uspjelo mi je to samo jednu večer ovoga ljeta,samo jednu i bilo je...eksplozivno. Teško je i strašno i zamisliti što bi sve bilo da je potrajalo. Užasno je opasno biti ravnodušan prema nekome. Pronađeš u sebi neku nadmoćnu snagu,ali snagu da činiš loše stvari,da se osvećuješ i ubiješ u pojam sve oko sebe. Iznenada osjetiš kako imaš nadmoćnu snagu za uništavanje. Kakav osjećaj,koliko osjetilne energije,doslovno sam napunio baterije do vrha za samo sat-dva. Kakva snaga!!! Ajme,pa ja sam sličan njima! Hranim se osjećajima,energiju mi puni osjet mržnje. Zar to znači da bih sada trebao opet biti jedan dan ili večer ravnodušan? Osjećam se pomalo umorno pa zato mislim,ono...samo jedno punjenje,bit će dovoljno.

Velika je stvar biti onako,čisto kao bijele plahte u Arielovoj reklami siguran totalno u nešto. Bilo što. Ja sam uspio svoju sigurnost i kraj čak i izreći. Kraj priče. Puni krug. Samo,kakav je to krug kada početak i kraj nisu u istom mjestu? Sada čak i ti znaš koliko me malo boli. Površinski,rekla bi. Jer uspio sam opet nakon dugog ali brzo provedenog vremena saznati razliku između mene i mog odraza. I više mi nije bitno da ih izmjenjujem jer nisam siguran koji ti više odgovara,ne volim govoriti da mi je svejedno,tako glupa riječ-uvijek se baš zbog te riječi s nekim posvađam ali da,sada mi je svejedno. Sada više ne tražim to. Štitim sebe od vanjskih utjecaja. Sretan sam,ali ne na način na koji vi poznajete...jer sreća za mene i sreća za vas,dvije su različite dimenzije,dva svijeta.

Ne znam koliko se proširila vijest već ali Martina Zubčić osvojila je brončanu medalju u taekwondou na Olimpijskim igrama u Pekingu. Treća je to po redu medalja za našu zemlju na ovoj Olimpijadi. Uspjeh je tim bolji jer Martina ima tek 19 godina i predstavlja veliku uzdanicu u budućnosti u sportu koji živi u Hrvatskoj već duže vrijeme ali na Olimpijskim igrama tek danas dobiva svoje odličje. Neumorno čitajući na Tportalu sve vijesti vezane uz naše predstavnike i općenito događaje na igrama, oko mi je zapelo i za dvije naše taekwondo predstavnice. Jedna mod njih je Martina. Kako kažu,nije samo uspješna sportašica već je uspješna i u privatnom životu. Pošto smo isto godište,oboje upisujemo fakultet i nastavljamo obrazovanje,lijepo je pročitati da netko ima sreće u praktički najvažnijim stvarima u mladom životu. Martina je naime kao 5. upisala ekonomiju u Zagrebu. Ostaje samo čekati nove njezine uspjehe,nova odličja i naravno čestitati joj sada za ovu medalju. I zato-Martina,od srca čestitamo!!!

"Smrt je samo promjena svjetova,kao što prijatelji prelaze preko mora,zauvijek boraveći jedni u drugima. Jer oni koji su ljubavlju i životom prisutni jedni za druge,zasigurno uvijek ostaju skupa. U božanskom se zrcalu gledaju oči u oči,a njihov razgovor odiše slobodom, kao i čistoćom. Eto kako nam prijatelji pružaju utjehu: oni možda umiru, ali njihovo prijateljstvo i njihova prisutnost ipak su, u najplemenitijem smislu,besmrtni."


Mnogo dugujem ovom citatu,a zbog toga i autoru. Napisao William Penn u "More fruits of solitude"

Ovo je za mene novi početak. Puno bolji naziv adrese,naziv koji mi neće prestati biti zanimljiv kao prošli. Vraćam se pisanju bez obzira na sve. Tim bolje što nitko od starog društva u trenutku pisanja ovog posta ne zna da sam promijenio adresu. Ipak,ovaj blog nije stvoren samo da bi neki drugi ljudi možda počeli čitati postove objavljene na njemu,nego i za stare čitatelje koji će sigurno jednom doći do njega,i potajno...znati za njega. Toliko za sada.

Uskoro slijedi prvi post na novoj adresi,novi početak-novog života.