Jazz je kada se govori o muzičkim afinitetima, trenutak istine-jazz ili voliš ili ga ne podnosiš. Jazz je takav medij, a Bacchus u Zagrebu je takav klub. Jazz klub i sve što uz to ide-haustor, terasa i zadimljeni suteren iz čijih prozorčića dopire vraški dobar jazz!

Ono što je prašilo u petak bilo je lišeno svih okova i definicija; fuzija jazza sa funkom, soulom, čak i s reggaeom. Bilo je to suvereno i bravurozno poigravanje četvorice majstora kako improvizacije, tako i discipline. Sve redom polaznici konzervatorija i visokih jazz škola, odlično komuniciraju međusobno i to jest ono po čemu je jazz složeniji od ostalih formi-ni u jednom drugom izričaju ne vidi se tolika količina komunikacije među sviračima na sceni. Čak se kao publika nađeš pomalo i uvrijeđen gledajući kako se šegače, izmjenjuju sola i upadaju, pauziraju, izvlače dušu...

O interijeru Bacchusa bi se dalo natenane, no teško mi je sad napamet zamisliti bolje mjesto za guštanje jazza-u Bacchusu se konačno osjetim kao u 20-im godinama prošlog stoljeća u doba prohibicije od prilike...