god was never on your side
05.06.2013., srijeda
when you're talking to yourself and nobody's home you can fool yourself you came in this world alone (alone)
Hodam oblacima. Posve sama. Posve slomljena. Nije me imao tko primiti za ruku. Nisam se imala snage suzdržati. Pala sam. Pala dolje. Slomljena. Bez ikoga. S podsmijehom. S suzom. Sve se slomi. Kao staklo u 1000 dijelova. Podigneš se. Slabiji nego inače. Shrvan. Hodaš polako. Ovim hladnim ulicama. Ovim pustim gradom. Gradom duhova. Ova noć. Sjajnija je nego inače. Zvijezde se skrivaju. Pokoja izađe. Možda mi se samo čini da sve sjaji. Možda je samo to san. Uživam. U ovoj pustoši. U svojoj samoći. Ispunio me je neki čudan ritam. Neki čudni strah. Neki čudan osjećaj. Hodam ovim ulicama. Neke ružne slike. Povuklo me je. Vrište. Nema lica. Zove me. Probudili su se. Sjaji kao nekada. Zvijezda se je spustila. Poslala one glasove. One užasne glasove. Hodaju samnom. Žive u meni. Tuku se. Plaču. Uživaju. Ne daju mi mira. Kao nekad. Dovest će do ludila. Poludjeti će. Polako me ubijaju. Vesele me. Imaju oni dobru stranu. Vuku me k sebi. Ne žele me napustiti. Ali i dalje vrište. Pokušavam dohvatiti zvijezde. Dohvatiti visinu. Poželim da me povuku. Da me uzmu. Odem negdje daleko. Osjetim toplinu. Pokušavam u nekom snu dohvatiti pučinu. Sidra su se podignula. Jaki vjetrovi vuku na pola uništeni brod. Sidra će se skoro spustiti. Obala je blizu. San je. Jutro je. Sviće. Sve samo prestaje. Moj hod prestaje. Usidrila sam se. U dubini mora. U dubini snova. U ponoru. Povuklo me je korijenje. Povukla me je trava. Zvezalo se na mojim nogama. Ne pušta me. Ne daju me. Moji duhovi. Words like violence Break the silence Come crashing in Into my little world Painful to me Pierce right through me Can't you understand Oh my little girl |
02.06.2013., nedjelja
Opet mi se budi tuga tuga najveća koju nosi snijeg s planina vjetar ravnica koga sad joj srce voli kaži nek' još jače boli idemo do dna tuga ti i ja
Sreća? Nema je. Počela je tuga ponovno. Sve s nekoga kraja. Nikako nabaciti osmjeh. Zar on uopće i postoji? Ne. Barem ne u mojem životu. Sve je prekriveno jadom. Oni unutarnji glasovi su se počeli vračati. Opet me vuku. Vrištim. Plačem. Nema kraja. Gledam zalazak sunca. Nakupili su se oblaci. Sve je nestalo. Sve je poprimilo tamne boje. Volim to. Volim kada je sve mrtvo. Bez života. Volim dok sve gori. Dok sve propada. Dok sve nestaje. Ali zauvijek. Ponovno sam na oblaku. Izvor je presušio. Nema ga tko napuniti. Ove kiše su slabe. Prolazne. Samo su u prolazu. Nestaju brzo. Neka traju vječno. Ispunjavaju me. Donose mi boje. Ali tuga je i dalje tu. Nestaje sve. Tako ću i ja. Povuklo me. Lupilo me. Zovu me k sebi. Ne puštaju me. Ne daju mi mir. Sve se je uzbudilo. Ti glasovi. Taj vrisak. Oči će se sklopit zauvijek. Progutati će me mrak. Ove puste ulice. Uvijek neka jeza. Pokoji opušak i list zaškripi ovim grubim betonom. Osjećam mir i spokoj. Ali tuga je tu. Vuče me k sebi. Svojoj tami. U ponor. Veseli me ponovni susret. Pad s visine. Osjećaj anđela bez krila. Ptice slomljenih krila. Ovo je slobodni pad moje volje. Još jedan pogodak u moju beživotnu dušu. Pokušaj zaustavljanja suza. Vračanja osmjeha. Pao je kamen u presušeni izvor. Preživio sam ali ostale su rane neke nikad neće proć ponekad vrijeme ko da stane i ja sam vratim u onu noć |
