Marketing
Opet mi se budi tuga tuga najveća koju nosi snijeg s planina vjetar ravnica koga sad joj srce voli kaži nek' još jače boli idemo do dna tuga ti i ja
Sreća? Nema je. Počela je tuga ponovno. Sve s nekoga kraja. Nikako nabaciti osmjeh. Zar on uopće i postoji? Ne. Barem ne u mojem životu. Sve je prekriveno jadom. Oni unutarnji glasovi su se počeli vračati. Opet me vuku. Vrištim. Plačem. Nema kraja. Gledam zalazak sunca. Nakupili su se oblaci. Sve je nestalo. Sve je poprimilo tamne boje. Volim to. Volim kada je sve mrtvo. Bez života. Volim dok sve gori. Dok sve propada. Dok sve nestaje. Ali zauvijek. Ponovno sam na oblaku. Izvor je presušio. Nema ga tko napuniti. Ove kiše su slabe. Prolazne. Samo su u prolazu. Nestaju brzo. Neka traju vječno. Ispunjavaju me. Donose mi boje. Ali tuga je i dalje tu. Nestaje sve. Tako ću i ja. Povuklo me. Lupilo me. Zovu me k sebi. Ne puštaju me. Ne daju mi mir. Sve se je uzbudilo. Ti glasovi. Taj vrisak. Oči će se sklopit zauvijek. Progutati će me mrak. Ove puste ulice. Uvijek neka jeza. Pokoji opušak i list zaškripi ovim grubim betonom. Osjećam mir i spokoj. Ali tuga je tu. Vuče me k sebi. Svojoj tami. U ponor. Veseli me ponovni susret. Pad s visine. Osjećaj anđela bez krila. Ptice slomljenih krila. Ovo je slobodni pad moje volje. Još jedan pogodak u moju beživotnu dušu. Pokušaj zaustavljanja suza. Vračanja osmjeha. Pao je kamen u presušeni izvor.
Preživio sam
ali ostale su rane
neke nikad neće proć
ponekad vrijeme ko da stane
i ja sam vratim u onu noć
Post je objavljen 02.06.2013. u 18:12 sati.