Frozen http://blog.dnevnik.hr/frozen

petak, 28.11.2014.

I just wanna be happy

Miriše na snijeg.
U obitelji i među rodbinom već čujem razgovore o Blagdanskoj trpezi.
Mnogi nazovi prijatelji već planiraju doček Nove, puni su planova, donose novogodišnje odluke, okreću "ploče za 180 stupnjeva" i tomu slično a ja se pitam, čemu su toliko pompozni?
Čemu sva ta silna drama i tolike najave da će sljedeće godine možda napraviti nešto?

Nekako imam osjećaj da su mnogi, na van velike face, junačine, koje osobito dobro izgledaju na profilnim slikama, svojih facebook profila, dok su u životu zapravo nesretni i sami.

Ali nitko to ne smije znati? Što će reći susjedi, s kojima ne pričamo i frendovi iz osnovne s kojima se nismo ni čuli od osnovne, ako se uslikam bez šminke i u trenirci? Što će misliti o meni?

Ma koga briga?
Misliš živjeti zbog privida?
Ili misliš živjeti zbog sebe?

Ako smo svi toliko savršeni, tko su onda ovi obični ljudi koje svakodnevno susrećem na ulici?
Zašto većinom svi moramo nešto uljepšavati, donositi javno "važne odluke", šepuriti se k'o purani i stavljati naprlitane "selfije"?

Da se razumijemo, meni je taj popularni selfi odlična stvar kad želim zabilježiti trenutak, ali moram priznati da ni na jednom nisam savršena i rijetko imam šminku.

Glupo bi mi bilo šminkati se za potrebe fejsa kad ruku na srce u stvarnosti, tu žbuku rijetko stavljam na lice i furam svoj rakun look, jerbo od kad sam operirala kralježnicu imam podočnjake i čak su mi ponekad i simpa.

Hoću reći, da smo svi mi od krvi i mesa i volimo ljude koji su jednako tako stvarni. Ponekad maštamo o zvijezdama s tv-a ali izvan pozornice i oni su samo ljudi s rakun look-om i čini mi se da mnogo više cijene jednostavan, svakodnevni život no mi ostali.

Bit ću iskrena, nemam blagog pojma gdje ću dočekati Novu. Ako budem imala sreće imat ću gažu. Ako ne, bit ću doma uz vatricu u kaminu i mutavi punč za koji nikako da nađem pravi recept...

Znam koga ću kissnuti u ponoć i to mi je najvažnije.

"Biti sretan" - rekao je Lenon kad su ga pitali što želi biti kad odraste.
"Nisi shvatio zadatak" - rekli su mu tad.
"Ne, mislim da vi niste shvatili život." -odgovorio je.

Pronaći svoju sreću najvažniji nam je životni zadatak. To je obaveza koju imamo prema sebi i prema ljudima koji nas okružuju. To je najveća ljepota i bogatstvo koje možemo imati a nema trgovine u kojoj se može kupiti ni kreme kojom se može nanijeti... i to je jedina odluka koju moramo donijeti, sad odmah, a ne tamo "iza Nove godine"....

28.11.2014. u 15:17 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 24.11.2014.

O boru i Božiću...

Nekad me misli odvedu na čudnovata putovanja.
Posjetim mjesta na kojima sam bila ili ona koja sam oduvijek namjeravala posjetiti, ali nikad nije bilo "pravo vrijeme".
Zapravo nisam imala love i motivacije.
Najljepše mjesto za posjetiti svakako je dom... onaj dom iz mašte koji svatko želi imati, gdje u kaminu pucketa vatrica,
kuhinja miriše na kolačiće s cimetom i svi su uvijek, ali uvijek nasmiješeni...

Postoje li takvi savršeni domovi pitam se ponekad?
Gdje nije važno što se kuha i tko sprema ručak, gdje se poslovi dijele i nikome, ništa nije teško, gdje se ukućani o svemu dogovaraju, jedni druge hrabre i potpomažu... gdje se osjećaš voljeno, sigurno i sretno?

Volim ovo doba godine, podsjeća me na ono što imam, a zapravo nemam i govori kakve bi stvari trebale biti... kakvi bi mi trebali biti.
Prema vani savršena smo mala obitelj. Moji starci, moj dragi i ja.

Ponekad se posvadimo, ponekad skupa pijemo kavu pa se smijemo... ponekad smo sami, svak u svome svijetu.
I pomislim kako bih voljela da uvijek budemo složni, veseli i razdragani, ali pitam se da li je tako nešto moguće?

Da li postoje savršene obitelji? Tražim li previše?

Vjerojatno da.

Biti uvijek složni značilo bi da nismo svoji, da nemamo mana... a čovjek bez mana notorna je glupost, ne postoji i dobro je što je tako.

I vrtim se tako u krugove, neke svoje čudnovate i nejasne i razmišljam o Božiću koji dolazi.

O boru kojeg ćemo kititi, nadam se zajedno, vedri i nasmiješeni i o simbolu koji mi predstavlja, to malo drvce, puno iglica i fantazija.

U mojoj glavi on je druga riječ za dom, druga riječ za svi smo skupa i sretni smo... druga riječ za toplinu, veselje i kolačiće s cimetom.

Sebično od mene, priznajem, jer Božić je sam po sebi mnogo više od običnog rituala vješanja kuglica i drangulija na zimzeleno stabalce.

Obitelj. Onakva kakva bi trebala biti. Ali barem je imam... jer zaboravimo mi koji nekog imamo, kako postoje oni, koji su sami, i u ove dane samo bi voljeli imati nekoga uz sebe. Nekoga s kime bi okitili bor, nekog s kim bi se smijali, plakali i na kraju konca i svadili...

Valjda to i jest smisao Božića...


24.11.2014. u 20:42 • 4 KomentaraPrint#^

srijeda, 19.11.2014.

Me, myself & I

Živim u svijetu glumaca. Taština im je opravdanje za sve i lijek za to isto.
Toliko su uvjereni da su veliki i važni, da jednostavno ne stanem u prostoriju s njima i njihovim egom...
Eh, da... welcome to ShowBusiness!


Ne osuđujem ih... i sama sam bila poprilično tašta, pa bi od mene to bilo cinično, ali...
Zaista mi postaju smiješni, svi ti "veliki talenti" i "veliki umjetnici" i njihov pogled na svijet koji im je "Kriv što još nije shvatio koliko su oni veliki i talentirani i posebni" i bljuf sve što ide s time.

Talent je tako mali dio priče, sve ostalo je rad, krv, znoj i papanje punooo tuđih govanaca, pa još malo krvi i znoja. I sve te to nauči da si malen, nevažan i da ti svijet ne duguje apsolutno ništa. Na ovoj plavoj loptici postoje milijuni talentiranih i od svih njih, troje će uspjeti, ali ne zbog talenta, već zbog love, okolnosti i upornosti... i miksa sveg navedenog.

Možeš biti ne znam kako lijep i ne znam kako talentiran, ali ako ne krvariš i ako propuštaš prilike apsolutno u ničem čega se dohvatiš nećeš uspjeti.

A ja sam kažu silno talentirana i bila sam isto toliko umišljena. Prilike su dolazile i prolazile, moj ego je rastao s njima i postavio me na moj vlastiti tron gdje sam samoj sebi izigravala divu.
A onda me pljusnula stvarnost. Tresak je bio jak i bolan. Sav moj talent brzo se sakrio u meni a diva je opala s trona, slomila kičmu i ubrzo izdahnula.

Pokopala sam je prošle zime i nitko joj nije plakao na sprovodu.

Nakon "trona" došao je rad. U njemu sam skužila da nisam ništa posebno, da moj talent nije isprika za nerad i da je biti za nešto talentiran, zapravo obaveza, prvenstveno prema sebi, a onda prema svakome tko ti za išta želi pružiti priliku.

Diva se okretala u grobu.

Počela sam otpočetka, sve ono prije nije više bilo važno. Ni uspjesi nisu postojali, jer nisu nikog zanimali, pa ni mene samu.
Sve fantazije, svi ideali, iluzije i slične gluposti ostali su s Divom pod tepihom zaborava.

Smjenjivali su se dani, mjeseci, sati rada i tlake i ego je postao saveznik a ne tamničar. Sad nas dvoje često sjedimo na kavi i lijepo o svemu diskutiramo. Kad on meni kaže: "Ali ti si tako super, ti to zaslužuješ." ja mu fino zahvalim, nasmiješim se i uputim ga na terapiju. On se naduri, otpije svoj gutljaj kave, prošeta oko stola, pa se vrati i kaže: "Okej, napravi po svome, ali ne daj se zajebavati!"

I savršeno funkcioniramo. Pa se skupa smijemo kad susrećemo sve nove silne Dive i njihove tronove i male, napudrane nosiće kojima dodiruju nebo.

Obećali smo si moj ego i ja, baš jutros na kavici da ćemo dostojanstveno ispratiti njihove Dive kad polome kičmu i otegnu papke. Našu nitko nije ispratio, ali eto i tu smo svašta naučili ;)

19.11.2014. u 21:10 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 16.11.2014.

Pusti selo neka priča

Svojedobno sam dosta griješila.
Mislila sam da mi svijet nešto duguje i da si mogu uzeti neka prava.
Platila sam svoju bahatost. Tako to uvijek bude.
I mislila sam da sam nešto naučila, da me neke stvari ne mogu više dirati, jer sam se opekla, ali onda zapravo shvatim da me diraju.
Negdje sam putem naučila biti čovjek. Promisliti prije nego nekoga uvrijedim, ne raditi drugome što ne želim da meni rade.
I ne mogu, apsolutno ne mogu shvatiti ljude.

Zapravo ne mogu shvatiti potrebu da sude. Svemu i svakome.
Znali pravu istinu ili ne znali. I onda još očekuju od onog kog osuđuju da im se dokazuje, da "spere ljagu sa sebe" a ljaga ni ne postoji.
Koji teatar apsurda.

Ne družim se puno.
Dosta sam se otuđila, netko bi sa strane mogao reći da sam totalno asocijalna, ali...
Svaki put kad se otvorim nekome, počnem graditi nešto, dobijem trisku posred face.
Svaki put ispadnem kriva za nešto.

Kriva za tuđe mišljenje o sebi.

I onda mi je draže ovako, znati na čemu sam i kome mogu pokucati na vrata i donijeti čokoladu, kome ne... jer jednostavno nije vrijedno truda.

Ako ti pokažem tko sam i otvorim ti vrata, pustim te u svoj život i u svoj svijet, onda me sudi po onome što jesam, ne po onome što čuješ.
Jer u protivnom... nisi ništa bolji od onih koji lapradju a ne znaju.


A ja nisam ni svetica, ni pačenica, zapravo sam the bitch, kad me netko zasiječe.
Zapravo tek tada mogu pokazati zube, pa zatim laprdaj...

Kaže moja mati, koja me svojedobno svakako znala okarakterizirati, a ništa od tog nije bilo lijepo:

"Pusti selo neka priča."

I puštam ja. Nekad mi se čini da puštam i previše. Šutim i previše.
Ali dođe ti neki trenutak u životu kad poželiš mijenjati stvari. Ne ljude, jer njih ne možeš mijenjati, ali situacije, da.
Dođe ti da ne okreneš glavu na drugu stranu, već da odeš na ta i ta vrata, pokucaš i odbrusiš u facu:

"Čuj ako imaš neki problem sa mnom, misliš da si nešto čuo - čula, onda ajde to sad fino reci meni - u facu. Nemoj mi slati poruke po drugima, koji su meni bliski."

Ne volim pizde od ljudi. I ja sam bila pizduljak koji se bojao reći i reagirati. Ako imaš nešto za prosrati o nekome, onda daj, hrabro toj osobi u facu. Nemoj se igrati uvrijeđene frajle i poštanskih kurira.


Ali ne, ljudi to ne rade tako. Kad im nešto daš, svoje vrijeme, svoju pomoć, svoju blizinu, prostor i sebe kao osobu, pomisle da te posjeduju. Uzmu si pravo osuđivati te i prosuđivati. Uzmu si pravo oklevetati te, čim okreneš leđa.

I onda ti još cinički drugi dan, dok prolaze mimo tvoje kuće kažu: "Dobro jutro suseda, kaj buš danas kuhala?"

"Ljudske lešinare!" - pomislim ponekad.

16.11.2014. u 18:38 • 8 KomentaraPrint#^

petak, 14.11.2014.

Sve je to život

Prije sam puno čitala.
O svemu. Voljela sam mitove, legende, bajke...
Možda je to samo dokaz da nikad zapravo nisam odrasla.
Još uvijek maštarim, vjerujem u stvari koje su drugi davno odbacili. Gajim u sebi neke nade i još pronalazim čaroliju u sitnicama,
u smjeni godišnjih doba i u Božićnim kolačićima.
Još mi je toliko toga "wow" i ne mogu se nadiviti, niti mi se oči mogu umoriti od gledanja. Još uvijek upijam svijet i čini mi se da je zapravo prekrasan. Kad odbacim u stranu svo ono svakodnevno, svo ono ružno a ljudsko, još uvijek je "wow".

Godine nisu uspjele i ljudi nisu uspjeli, ubiti dijete u meni.
Ono je još nestašno, nespretno i navino. Još sve gleda kroz moje krupne, smeđe oči i duri se, što ga ne razumiju.
Nisam se nikad sljubila sa slikom odrasle i ozbiljne, iako sam naučila biti dovoljno "velika" kad treba.

Priznajem, zbog toga je često sa mnom teško živjeti. Neozbiljnost mi je mnogo puta bila skupa, greške prevelike, a oni "previše odrasli i previše ozbiljni" samo prolazni faktor u životu.

I nemam mnogo prijatelja. Ni mnogo onih koji bi se uopće potrudili razumjeti ovu ludu glavu.
Imam samo one koji vole sa mnom peći Božićne kolačiće, kititi dvorište "jampicama" i voditi dubokoumne rasprave.
I to mi je dovoljno, da budem sretna.


Opet je ono doba godine, kad mi srce brže zakuca i kad mi je sve čarobno, kad lako zaboravim probleme i gurnem ih sa strane da ne smetaju.
Samo ove godine razmišljam i o obavezama, o tome što smo i koliko radili i postigli, koliko sam zadovoljna rezultatima, koliko ljuta na sebe zbog stvari koje nisam odradila kako se spada i koliko to zapravo sve skupa želim i volim?

Odgovori u mojoj glavi su dvosmisleni, ali jedno znam - konačno osjećam da se stvari mijenjaju, iz teških rastu u krvavo teške.
I to je zapravo dobra stvar.

Nema ni zadovoljstva ni uspjeha dok ne zakoračiš van svoje sigurne zone. Dok ne staviš glavu na pladanj, svima na izvol'te, ne možeš ni očekivati da će te ozbiljno shvatiti.

Tek kad uložiš sebe, novac, vrijeme, živce a i dobru mjeru mentalnoga zdravlja, možeš reći da si krenuo, a jamstva za uspjeh nema. Jedino što ti realnost oko tebe može obećati je činjenica da će samo postajati sve teže.

To znači raditi za sebe ili ti ga biti poduzetnik.

Ljudi misle kad krenu u svoj posao, da će se brzo obogatiti, ali činjenica je da većina ljudi koji šljakaju za sebe, radi 24 sata dnevno, nedjeljom i praznicima... uvijek, pa čak i ono malo sati što spavaju, negdje u kutku glave vrte nešto o poslu.

I naravno mnogi propadnu, neki uspiju, neki žive solidno a neki se i obogate, ali većina radi da bi mogla raditi.
S druge strane većina onih koji rade za nekog drugog misli, kako su svi poduzetnici lopovi, kako su nečasno došli do onog što imaju ali ruku na srce, "obični smrtnici" žive u nekim stvarima ležernije. U 4 sata zatvore vrata ureda za sobom i zaborave da posao postoji. Poduzetnik nema taj luksuz, on nikad ne zatvara vrata ureda i nikad ne prestaje misliti na posao.

Mobitel zvoni uvijek i u svako doba. Mušterija je uvijek u pravu čak i onda kad bi je najradije pregazio buldožerom i posao se ne odbija nikad, pa makar to značilo plaćati pdv iz svoga džepa, samo da bi se dobilo posao i u dogled-no ga vrijeme naplatilo. To znači trpjeti svakakve ljude i svakakve stvari. I na kraju znači da se krvari i da su poduzetnik i "Obični šljaker" kako mnogi sami sebe nazivaju, zapravo isti. Obojica imaju nekog tko ih tlači i obojica za nešto krvare. Obojica imaju neke stvari za kojim onaj drugi čezne.

I ja čeznem za nekim stvarima, ali sam sretna što nijedna od njih nije materijalnoga karaktera. Ponosna sam što mogu reći da u svom životu imam skoro sve što bih mogla poželjeti. Imam ljubav, imam obitelj, imam zdravlje, dom i svoj posao. Imam snove, ideje, prijatelje... imam i račune i odgovornost i brige, kako bih znala za što živim i za što se borim. Imam i one koji me ne vole... i na njima sam zahvalna, jer su me naučili da cijenim samu sebe.

I imam opet ovo doba godine, kad sve mogu podnijeti lakše i kad se vani u zraku osjeća miris zime koja dolazi, kad pod nogama šuška lišće i kad se mrak spusti već u pet popodne.

Imam i ideju kako okititi dvorište, u društvu svog dragog dok istovremeno skupa brbljamo o poslu. Što dijete u meni zbilja više može poželjeti?


Oznake: posao, snovi, odgovornost, život

14.11.2014. u 15:04 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.11.2014.

Pomračenje

Obično sam se ovdje žalila.
Uvijek sam imala neki razlog za kukanje, uvijek mi je nešto smetalo, uvijek mi je netko bio kriv.
Uvijek nešto...
A zapravo gluposti. Jer koliko god da su me mučile - prošle su.
Nisam išla švrljati po onome što je bilo. Ne da mi se, niti me zanima.
Došla sam si opet stvoriti prostor za misli, jer u zadnje sam vrijeme s njim kratka.
Koliko god da se trudim naći sebe u milju stvari koje radim, ne mogu.
Nema me.
Čudan feeling zapravo. Radiš nešto u čemu sloviš kao "izvrstan" a zapravo sebe u tome ne možeš naći ni u tragovima.
Imaš ured kod kuće i zapravo si konstantno na poslu, a nikad zapravo jer ti kroz tvoj prostor i vrijeme konstantno netko prolazi,
susjeda, tetka... svatko.
Ne vjeruju da se trenutno ne možeš i ne stigneš baviti njihovim stvarima.
Imaš rokove, imaš zadatke na kraju i ciljeve.
Odradiš sve, ne biraš što ćeš početi prvo, jer sve je jednako važno.
Gledaš si zatim lice na naslovnici nekog portala i misliš "Tko je ova cura? To nisam ja. Ja više nemam vremena peći kolače i smijuljiti se glupim filmovima. Nit baš nešto osobito guštam u svemu tome što radim. Barem ne trenutno."
I osjećaš se polomljeno i izgubljeno.
Ne možeš nikome reći da se tako osjećaš, jer od tebe se očekuje da si uvijek super. da izgledaš super, da sve odrađuješ super, da poznaješ sve što je super i da budeš uvijek spremna drugima "biti super".
A zapravo si samo još jedno ljudsko biće koje je milijun puta zabrljalo.
Ponekad osjećaš zadovoljstvo odrađenim i postignutim, ponekad jad zbog svega zabrljanog i propuštenog.
Ali koga briga?
Postoje okruženja i poslovi u kojima nema opravdanja i u kojima te spremno dočekaju na nož, svaki put kad iole pokažeš slabost.
I možeš imati najviše dvije osobe koje te razumiju i koje su ti oslonac, ali snagu moraš crpiti samo i isključivo iz sebe, jer inače...
zbilja sav taj cirkus nema smisla.

Kao što rekoh... "obično sam se ovdje žalila", promijenilo se samo jedno, ovog puta jedini sam krivac, samo ja.


12.11.2014. u 11:14 • 2 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)






Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek! njami

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se