With flowers in my hair ... https://blog.dnevnik.hr/flowergirl
ponedjeljak, 24.09.2007.
Pitanje dana
Evo, pokušavam učiti unatoč buci - potresanju - smradu s našeg osobnog gradilišta. Na rubu sam živaca na izdahu ispitnih rokova i to iako mi se i neće ništa bitno dogoditi ako jednostavno ne položim (a već par tjedana samu sebe sabotiram tako da bi mi se upravo to i moglo dogoditi).
Nego, s obzirom da u ovakvim i drugim kritičnim trenucima obično u nekom obliku izostane moralna potpora mojih svetih roditelja (s naglaskom na mamu), zanima me:
petak, 21.09.2007.
Hvala Milanu Bandiću
Već danima budim se uz buku građevinskih radova. Paleta iritantnih zaglušnih zvukova razliježe se između zidova moje sobe već 2 ili 3 tjedna. I tako se svakog jutra u čudu pitam gdje sam ja to.
Jer Milan Bandić baš je sad odlučio urediti dječje igralište u mom amfiteatralnom dvorištu s poprilično antičkom akustikom. Igralište koje je u ovih 15-20 godina koliko se ja tamo više ne igram dobilo čak u jednom navratu nove sprave. Dobro, možda je vrijeme za promjene, ali trenutno sam skeptična da su te promjene zbog sigurnosti ili koristi djece, a ne preseravanje, da prostite na izrazu.
Ne mogu učit ni da hoću.
Ako se možda pitate što mi je skrivio moj omiljeni gradonačelnik, previše pitate. U ovom gradu više se niti jedno drvo ne posiječe bez njegove inicijative ili blagoslova. A ako se i nešto radi mimo čovjeka koji u svojoj skromnosti misli "grad, to sam ja", opet to rade mozgovi koji će se njemu prilagoditi.
Neki dan nestalo nam je struje, vrlo vjerojatno uslijed spomenutih radova. "Milan Bandić želi da umremo od gladi", reče moj tata. "Da, od gladi i u mraku", odgovorih.
Sad pak niti vodu više ne smijem piti. Iako je Milan Bandić pije čak i na Vrbanima III, naravno ne iz slavine, nije ni on baš toliko lud - i opet na našu nesreću.
Kad će ono izbori?
subota, 08.09.2007.
Još jedan egocentričan post
Danas neću o tome kako bih trebala učiti, kako gubim vrijeme i bježim od obaveza... Niti kako mi je budućnost neizvjesna. Niti o šoping-centrima.
Postoje brojevi kojih se bojim. Brojevi u kontekstu. Brojevi koje se bojim izgovoriti u tom kontekstu. Tako primjerice ne odgovaram na pitanje "Koliko još ispita moraš položiti?" iz jednostavnog razloga: istina me više boli i brine kad je izgovorim na glas. I kad je podijelim s drugima.
Danas (i ne samo danas) taj se broj zove broj 5. Danas je 5. godišnjica mog soliranja.
Lagala bih da kažem da me nije sram ovo reći. Ljudi obično pomisle "Što to nije u redu s njom?" Zapravo, isto to i ja pomislim. S vremenom sam ipak došla do zaključka da koliko god da bila emocionalno smušena, vjerojatno sam još uvijek normalnija od većine ljudi. Drugim riječima, ne znam što to nije u redu sa mnom.
Gledala sam prije 10-ak dana dokumentarac o projektu "Dinner on the Run". Radi se o svojevrsnoj agenciji koja u Frankfurtu na Majni svaku posljednju subotu u mjesecu za otprilike 30 singlova i singlica organizira svojevrsnu večeru sa štafetom. I tako primjerice Bernd i Martina - jedno drugom nepoznati - moraju pripremiti predjelo. Bernd nazove Martinu, dogovore se što će kuhati, možda odu zajedno i u nabavu. Kuhaju kod Martine i tamo s još 2 ista para pojedu predjelo. Zatim odlaze u još dva stana - na glavno jelo i desert. Navečer se svih 30-ak nalazi u bircu. Recimo da je ovo originalnija i normalnija verzija tzv. speed datinga poznatog nam iz američkih filmova i serija.
Iako mi se sama ideja čak čini simpatičnom, cijela priča je ujedno deprimirajuća. Kako su samo godinama prije toga ljudi nalazili partnere? Zabezeknula me scena u kojoj jedna od sudionica kaže kako je solo već 8 godina. Njen slučajni partner upita je "Zar 8 godina bez ikakve veze?" što ona potvrdi. Za tri godine ta bih žena mogla biti ja. Jedino što je utješno jest da je ona 10-15 godina starija od mene. Istovremeno i nije utješno - jer niti ja ne postajem mlađa s godinama.
Povrh svega: kolegica mi je. Mislim zaista, koja je poanta "muških" fakulteta/struka? Uzevši k tome u obzir i da sve moje frendice s drugih fakulteta hodaju s tipovima s mog faksa, možda bih se morala prekvalificirati. Samo šteta da mi je to tek sad palo na pamet :)
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Tko je Flowergirl?
Zagrepčanka u 25. godini.Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.
Opis bloga
When the head of state didn't play guitar,Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything
I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair
[All]
Iz arhive
o Blog i ja
o I opet FloraArt
o Što je muškarac bez auta
o Kad narastem bit ću televizor
o Apstinencijska kriza ili kako preživjeti kvar televizora
o Zašto sam Flowergirl
o Pet stvari koje još niste saznali o meni
o Strpljen-spašen (penzioner)
o With faded flowers in my hair
o Kad već političari lažu, vjerujte crtanim likovima
o Kako sam postala voajer
o Žene, žrtve mode: 10 sigurnih znakova da robujete modi
o O dokumentarnim sapunicama i (ne)posvajanju unuka
o Seizmološka aktivnost mog života
Brojač
Free Counter |
Kontakt
Moja e-mail adresa
Shortcuts
Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen