Već danima budim se uz buku građevinskih radova. Paleta iritantnih zaglušnih zvukova razliježe se između zidova moje sobe već 2 ili 3 tjedna. I tako se svakog jutra u čudu pitam gdje sam ja to.
Jer Milan Bandić baš je sad odlučio urediti dječje igralište u mom amfiteatralnom dvorištu s poprilično antičkom akustikom. Igralište koje je u ovih 15-20 godina koliko se ja tamo više ne igram dobilo čak u jednom navratu nove sprave. Dobro, možda je vrijeme za promjene, ali trenutno sam skeptična da su te promjene zbog sigurnosti ili koristi djece, a ne preseravanje, da prostite na izrazu.
Ne mogu učit ni da hoću.
Ako se možda pitate što mi je skrivio moj omiljeni gradonačelnik, previše pitate. U ovom gradu više se niti jedno drvo ne posiječe bez njegove inicijative ili blagoslova. A ako se i nešto radi mimo čovjeka koji u svojoj skromnosti misli "grad, to sam ja", opet to rade mozgovi koji će se njemu prilagoditi.
Neki dan nestalo nam je struje, vrlo vjerojatno uslijed spomenutih radova. "Milan Bandić želi da umremo od gladi", reče moj tata. "Da, od gladi i u mraku", odgovorih.
Sad pak niti vodu više ne smijem piti. Iako je Milan Bandić pije čak i na Vrbanima III, naravno ne iz slavine, nije ni on baš toliko lud - i opet na našu nesreću.
Kad će ono izbori?
Post je objavljen 21.09.2007. u 10:11 sati.