flowergirl

ponedjeljak, 29.10.2007.

Bi - ne bi

Opet mi ponestaje zraka... Širom otvaram prozore i vrata i čini mi se kao da se onda bolje osjećam.

Zapravo sam mislila da mogu preskočit ovaj post. Napisati par pjesama - nitko ih ne čita. Nazvati prijateljicu - ne javlja se na telefon. Razgovarati s mamom - ne bih, hvala. Praviti se da sam sabrana - ne polazi mi za rukom.

Strah od budućnosti. Mislim da sam o ovome već par puta pisala. Kad sam završavala osnovnu, znala sam koju gimnaziju upisati i znala sam i da ću to moći. Kada sam maturirala, znala sam koji faks upisati i ništa mi nije stajalo na putu. Sad kad bih konačno trebala diplomirati, imam tri opcije čija je vjerojatnost obrnuto proporcionalna atraktivnosti ("zaposli se" - neatraktivno, "praksa" - OK, "postdiplomski" - vrlo atraktivno). U cijeloj toj priči otvorila se još jedna nova i ugasnula još prije nego sam se uspjela prijaviti na natječaj. Onda se otvorila još jedna nova i sad me čeka cca. mjesec dana trtarenja hoće li me ili neće. I što je najbitnije - odbijam baviti se mišlju da bih školovanje nastavila u Hrvatskoj. Previše negativnih iskustava nekad vrlo nadobudne studentice.
Ovdje bi spadala i naklapanja na temu "što ja zapravo želim od života", ali ovoga puta ne bih dublje zalazila u to.

Ljubavni jadi. Naravno, nije ni do koljena pravim ljubavnim jadima, ali se sasvim dobro uklapa u "sagu mojih bezizglednih ljubavi". Kolega s faksa za kojeg sam mislila da je "dobar prijatelj"/"srodna duša" ili barem na pravom putu da to postane prošlog je tjedna slavio rođendan i dogodilo se nekako da nisam bila pozvana. Tako je to kad malo nestanete sa scene, svi vas zaborave. Uglavnom, toliko o realističnosti mojih predodžbi o našim odnosima i potencijalnim odnosima. Spustilo me na zemlju vrlo naglo i okrutno. Povrijeđena sam i ne vidim zašto ne bih bila. Da stvar bude bolja, dan kasnije me zove da mu pomognem u subotu ujutro u 9h nešto na faksu (iako on taj posao naziva "druženjem", molim vas, tko normalan subotom u 9h ustaje za poslove koje može učiniti baš svatko u bilo koje doba dana i tjedna)! Zahvalna sam na svom ponekad vrlo oštrom jeziku, u određenim trenucima puno bržem i domišljatijem nego što je njegova vlasnica te se nadam da me neće razočarati niti kada se idući put susretnemo.

Tadijanović u meni. Sad sam u pjesničkoj fazi. Kasnim svega 10-ak godina - možda se pokaže da mi je upravo to falilo u životu.

Jesen? Zar je već jesen? Zar zaista? Koji je mjesec koje godine? Izgubljena sam u vremenu i prostoru kao što nisam bila godinama.

Velika očekivanja. Kako smanjiti očekivanja i izbjeći velika razočaranja? Javim vam ako se domislim odgovoru.

Aktualni osjećaj manje vrijednosti. Radimo na nekom projektu. Kad sam prije par mjeseci pustila krv (zapravo mi je bilo vrlo drago to činiti) da bi isti projekt uspio, nigdje se nije ni čulo ni vidjelo moje ime. Čak većina ljudi izgleda nije niti shvatila koliko se stvari nije napravilo samo od sebe. Ovoga puta na velika se usta hvale glavni sudionici. Sad mi je jasno kamo je nestala moja nepresušna višemjesečna motivacija i dežurna budala kojoj je pripadala.

Umalo zaboravih najvažnije. Položila sam nedavno jedan ispit i sad mi se čini nekak puno lakše nastavit dalje s faksom. Ne tvrdim da sam vrlo marljiva posljednjih dana, ali na trenutke sam se poprilično uozbiljila. Pitam se ima li intonacija ovog posta nekakve veze s time da mi predstoji još jedan ispit vrlo skoro, ali mislim da je to ipak sasvim slučajna podudarnost.

29.10.2007. u 21:30 • 3 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 15.10.2007.

Vrijeme je za novi post

Mode: Pravim se da učim...

U posljednje vrijeme stanje mi se pogoršalo. Koje stanje? Pa sveopće :) Postala sam konfuzna, a službeno nisam u stresu (iako neslužbeno jesam). Spavam dosta, jedem redovito, tratim vrijeme po običaju.

Prošli tjedan išlo se u kino. Rezervirala sam karte pa sam ih morala pokupiti pola sata prije početka filma. No budući da ja uvijek kasnim, zakasnila sam i ovoga puta unatoč ogromnom trudu da se to ne dogodi (ne bi ostali bez karata, ali baš su dobra mjesta bila). I tako uletim ja na blagajnu s nekih 5 minuta kašnjenja, kažem da mi trebaju karte i gledam na ekranu ispred sebe prikaz mjesta... I pitam ženu: "Zar su vam ova mjesta još pod rezervacijom?" upirući u mjesta koja sam rezervirala. "Jesu", reče ona. Čudno... no dobro. 15 minuta kasnije još se nitko od frendova nije stvorio. Zovem na prvi broj. "Ja sam sad u autobusu, bez brige, doći ću na vrijeme." Zovem drugi broj, ne javlja se. Zovem treći broj, korisnik nedostupan. Zovem četvrti broj. "Ja sam još u domu." "Molim?!" U tom trenutku opet bacim pogled na sat i shvatim da sam napravila svoju vlastitu promjenu vremena i došla sat vremena ranije nego što sam namjeravala.

Dobro, valjda se događa. Ali nije mi se još nikad dogodilo! U biti, zadnji put sam bila toliko zbunjena prije 2-3-4 godine kad sam u čudu pokušavala naći leće u posudici gdje obično stoje da bih tek nakon nekoliko trenutaka shvatila da sam ih već stavila u oči...

Strah me da bih se mogla pretvoriti u neki Bridget Jones like lik.

Pa i inače sam postala opasno čudna... Skroz sam ravnodušna u zadnje vrijeme. Faks mi se pretvorio u tumor koji stalno žulja, a ničim ga ne liječim. Onih par sijedih lasi i celulit kao nuspojavu studiranja bih pretrpjela. Besane noći, preskakanje ručka, sveopću apstinenciju. Ali na kraju mi je popio i volju za život. Da me pitate što me još u životu veseli, dugo bih razmišljala i možda niti nakon toga ne bih ponudila neki pametan odgovor. Da me pitate što želim za svoju bližu budućnost, vjerojatno bih nabrojala 2-3-4 stvari za koje niti sama nisam sigurna da ih želim.

Par ispita, diplomski... I onda opet nešto poslije toga. Nešto što teško da može biti gore od ovog sada. Stvarno teško. A opet me ne veseli.

15.10.2007. u 15:00 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Tko je Flowergirl?

Zagrepčanka u 25. godini.
Sve dalje i dalje od diplome.
Pomalo podvojena ličnost.
I što je najbitnije: svjesna (poput Matissea) da uvijek postoji cvijeće za one koji ga žele vidjeti.

Opis bloga

When the head of state didn't play guitar,
Not everybody drove a car,
When music really mattered and when radio was king,
When accountants didn't have control
And the media couldn't buy your soul
And computers were still scary and we didn't know everything

I was born too late to a world that doesn't care
Oh I wish I was a punk rocker with flowers in my hair

[All]

Shortcuts

Filozofica
Hrvoje
Mary
Pegy
Alan
Run
Sinke
Bosa pjevačica
Eugen