Mala zemlja za veliki biznis (2)
Kroz Hrvatsku prolazi 610 km naftovoda kojemu je polaznica tankerska luka u Omišlju na otoku Krku. Jadranski naftovod (Adria) spojen je podvodnom cijevi s rafinerijom u Rijeci, druga cijev odlazi prema Sisku, gdje se grana jednim krakom prema Mađarskoj i Sloveniji, a drugim prolazi pokraj Slavonskog Broda prema Srbiji. Naftovod je pušten u rad 1979. godine kada ga je vodila državna firma Jugoslavenski naftovod (Junaf). Građen je 5 godina, a zamišljen je i izgrađen kao jednosmjerni uvozni naftovod iz smjera Omišlja prema jugoslavenskim rafinerijama.Jugoslavija je veliki naftni šok 1973. godine (porast cijene barela 400%) dočekala na čelu s Josipom Brozom Titom koji je igrao jaku ulogu u bloku nesvrstanih zemalja tako da nafta za Jugoslaviju nije bila problem. Odlučeno je da je najpovoljnije sagraditi tenkersku luku na Jadranu i mrežu naftovoda spojenih na rafinerije. Na našu (ne)sreću terminal je izgrađen u Omišlju na otoku Krku koji je idealna luka za takav biznis čak i u globalnim okvirima. Naime, dubina luke od 30 metara i zaljeva od 50 metara te dobra zavjetrina i pogodna klima jamče nesmetan promet i ultra velikim tankerima (VLCC, ULCC 300-500 000 tona) tijekom cijele godine što je najveća komparativna prednost Omišlja spram Trsta koji može primiti tankere najveće nosivosti od 100 000 tona. Kapacitet tankerskog terminala trenutno je 2 veza koji imaju protok od 20000m3/h, a da su inženjeri još tada shvaćali važnost ove luke govori podatak da je rezerviran prostor za još 2 takva veza te da je ukupni predviđeni kapacitet naftovoda 30 milijuna tona godišnje, a instalirani 20 (moguće proširenje kapaciteta). Prije tri godine Janaf je počeo ulagati u rekonstrukciju naftovoda te su izgrađene nove pumpne stanice koje naftu sada mogu transportirati i u suprotnom smjeru, od Siska do Omišlja, čime ova luka postaje pravi dragulj, ali i trn u oku ekologa koji se brinu kako za Jadran tako i za kontinentalni dio Hrvatske kojim prolazi trasa naftovoda. Usporedno s tim Janaf ulaže i u povećanju skladišnih kapaciteta na samom terminalu. Jadranski naftovod je u prvih šest mjeseci ove godine poslovao s neto dobiti od 13,04 milijuna kuna ili 17,55 kuna po dionici, što je trostruko više u odnosu na dobit iz istog razdoblja prošle godine, ali i 60 posto više od plana. Dioničari Janafa, stanje na dan: 09.09.2005. - Hrvatski zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje 50,541 % - Republika Hrvatska 21,726 % - INA - Industrija nafte d.d. Zagreb 16,000 % - DAB 5,840 % - Mali dioničari 2,683 % - Dom Holding d.d. 0,912 % - Proficio d.d. 0,903 % - SZIF d.d. 0,737 % - Validus d.d. 0,350 % - Privredna banka d.d. / State Street Client account 0,289% - Hrvatski fond za privatizaciju 0,019 % Ključni moment u kojemu Jadranski naftovod dobiva na geostrateškoj važnosti predstavlja privatizacija ruskog energetskog sektora i proizvodnja namijenjena izvozu. Stalan porast proizvodnje i problem prolaza tankera kroz Bospor i Dardanele doveo je do snažnije potražnje izvoznih kapaciteta, pa je jedan način diversifikacije izvoza ruske nafte zamišljen i kroz luku u Omišlju. S druge strane, iako pripadamo ruskoj naftnoj sferi, Amerika već dugo vremena nastoji smanjiti ovisnost o nafti koja dolazi iz zemalja OPEC-a, pa strateški naftni terminal koji je još uvijek u hrvatskom vlasništvu, treba promatrati i u svjetlu izvoza i 'američke nafte' iz Kaspijske regije (Azerbejdžan, Kazahstan, Turkmenistan, Uzbekistan) koja će za 5 godina poduplati današnji izvoz u Ameriku kao najvećeg svjetskog potrošača nafte. Amerika sa 290 milijuna stanovnika što je cca 5% svjetske populacije troši 25% svjetske potrošnje nafte, a sama zadovoljava 2/5 potreba. Iako zaliha nafte ima i na Sjevernoameričkom kontinentu, one se ili čuvaju za neka druga vremena ili se nalaze na zaštićenim područjima – nacionalni parkovi i sl. Izgrađena naftna infrastruktura, blizina naših i europskih rafinerija, iznimno dobar geografski položaj, idealna tankerska luka i politička stabilnost regije aduti su koje Hrvatskoj osiguravaju potrebne količine nafte u nadolazećem vremenu povećane potražnje i smanjivanja proizvodnje nakon dosegnutog 'oil peaka' tj. vrhunca iskorištavanja fosilnih goriva, točke kada će se znane zalihe nafte početi nepovratno smanjivati. Hoćemo li to znati iskoristi, ali i sačuvati more, gore i jedne od najvećih svjetskih obnovljivih zaliha pitke vode u Gorskom kotaru i Lici? Ili će se dogoditi ista stvar koja se dogodila bankama, HT-u, 25%+1 dionica Ine prodana je MOL-u, hoteli... Hoćemo li za koje desetljeće kada se iscrpi nafta i naftovodi postanu smeće imati umjesto čistog mora i okoliša uništenu prirodu i najveće svjetske zalihe onečišćene pitke vode na svijetu? Možemo li konačano početi razmišljati o vodi i njenoj cijeni u budućnosti? |
