On!Treptaj.Ono nešto?
Ispričavam se cijenjenom čitateljstvu na svojoj lijenosti da napišem novi post…
Dakle, nakon dobra dva mjeseca, zapravo nakon gotovo pola godine pišem novi post. Nije baš tako jednostavno reći sve ono što se do sada izdogađalo… Možda bi bilo bolje reći što se do sada naučilo, promijenilo, a što bi se trebalo promijeniti… I dogodio se ON, pa On, pa on… Batali stvar! Pitam se zadnjih dana, kako je moguće da nas neka osoba može toliko promijeniti. Ili smo to zapravo mi sami? Dopuštamo da netko na nas toliko utječe, da uzrokuje toliko promjena. Jer koliko god mi težili biti drugačiji i posebni, jednako toliko želimo biti kao i svi ostali, želimo pripadati nekome/nečemu, želimo se osjećati dobro, voljeno, sigurno. Koliko puta nam je dovoljno samo da se suočimo s problemom, ono malo hrabrosti, ali ne, lakše je ostati na lošemu negoli nešto promijeniti. Ljudi ne vole bitne promijene.
Uvijek mi je bilo bitno kako me drugi vide, potajno sam se željela svakome svidjeti, ali ne pod svaku cijenu. To nikada. Možda sam zato toliko plakala. Sad se više ne sjećam kad sam zadnji put plakala. Zato se sjećam nekih drugih stvari koje su zamijenile suze.
Tuga, ogorčenost, razočaranje, nesigurnost i pretjerivanje. Sad se uvjeravam da nije bitno svakome se svidjeti, ali nisam sigurna da sam i uspjela.
«Treptaj». Dovoljne su tek dvije sekunde da stvorimo mišljenje o onom što vidimo. Kaže Malcom Gladwell. Ostalo mi je još tridesetak stranica te knjige. Vrlo interesantna. Meni barem jest. O njoj i knjizi «Točka preokreta» istog autora u sljedećem postu. Htjela sam reći da ljudi primaju jako puno informacija kojih nisu ni svjesni. Sve te informacije se pohranjuju u podsvijest, i na temelju toga se stvara mišljenje tj. stav o nekome/nečemu. Znate za onaj čudan osjećaj koji vas prati u vezi nekoga, a da ne znate odakle dolazi?! To je taj, i najčešće je opravdan. Ljudi kupe neverbalne poruke, i vide, ali najčešće ne «vide», kada one nisu u skladu s verbalnim. Jeste li primijetili kako se većina ljudi mijenja kad je u blizini osobe koja im se sviđa? Kažu da bi se trebalo opustiti jer nas drugi često vide u puno boljem svjetlu nego mi sami sebe.
Karma. «Ono hebeno nešto». Frustrira me. Dopustila sam da me uvjere kako ja to nemam i da ga nikad neću imat. Nastavim li ovako, neću ga nikad ni imati. Realno. Bombardiranje «onim nečim, koje imaš ili nemaš» je postalo puno gore od bombardiranja «90-60-90». Jer je «90-60-90» realno moguće postići, ali sada nas uvjeravaju da «ono nešto» ili imaš ili nemaš. Rekla sam da nas ljudi često vide u puno boljem svjetlu nego mi sami sebe. Neznam da to drži vodu. Iskreno, kao što sam sinoć rekla iskreno dragoj osobi, puno je tu maski, fasade. Malo je onih koji vide što je ispod. Rekla mi je nekoliko stvari na koje sam se nasmijala, i navrle su mi suze na oči. Ne mogu citirat, ali smisao svega je da sam opuštena, da mi je sve ravno, da se ne brinem oko gluposti i da sam sretna. To je točno, presretna sam zato što sam zdrava i jer su svi ljudi koje volim zdravi. Presretna sam zato što nisam gladna, jer imam krov nad glavom.
99% sretna osoba. Pa zar je bitan onda onaj 1%? Ovisi. Vi mi recite o čemu?
21.11.2006. | 18:04 | 3 K | P | # | ^
