Fear of Flying

Ne samo da već tjednima nisam napisala novi post… nisam napisala niti jedan email prijateljima i roditeljima u Hrvatskoj sigurno više od mjesec dana. Teško mi je objasniti zašto, ali evo pokušat ću: Svaki se dan ili tjedan događaju neke nove stvari. U početku sam razmišljala along the lines of „jedva čekam da napišem post o ovome“ ili jedva čekam da ispričam curama, sestrama, itd. itd. Onda se dogode neke nove stvari, naiđu neki novi ljudi, prođe momentum onoga što sam htjela podijeliti s ljudima back home i tako dan za danom, tjedan za tjednom ja odgađam pisanje i telefonske pozive. To je jedan razlog. Drugi razlog je taj da mi je vrlo teško živjeti i ovdje i u Hrvatskoj istovremeno, so to speak. Ako razmišljam o vikendima u kući mojih roditelja, izlascima i večerama s curama, šetnji Zagrebom ljeti, itd itd., te koliko mi nedostaju svi ti ljudi, onda mi mjesto u kojem radim projekt ide na živce i sve neprestano uspoređujem. Ako sve to stavim on hold na neko vrijeme, onda mi je lakše uživjeti se u sve što ovdje radim. Treći razlog je taj da mi je ovo najdraži projekt od svih do sad. Naporno je i hectic, ali po prvi sam put na projektu stekla prijatelje, koji me jako podsjećaju na prijatelje u Hrvatskoj po tome što mi je ugodno u njihovom društvu and I can be myself. Provodimo puno vremena zajedno, Dar es Salaam je lud zabavan grad u kojem imamo svoja omiljena mjesta za izlaske i ljude s kojima se volimo družiti, pa mi nikad nije dosadno i nikad nisam usamljena.

Zato sam u ovom postu umjesto o posjetu Ngorongoro krateru i Sernegetiju s dečkom i timom, što bi pretpostavljam više zanimalo veći broj čitatelja, odlučila pisati o ljudima s kojima živim u Tanzaniji i koji privremeno zamjenjuju moju obitelj i najbolje prijatelje. So, confession of a guilty mind…

Felipe – moj kolega i novinar, zgodni American-born Čileanac koji trenutno živi u Italiji.




Felipe je jedini sin u šesteročlanoj obitelji - ima 3 sestre, majku čvrste ruke i oca biznismena koji većinu vremena putuje po svijetu. Kad to povežete s njegovim latinskim korijenima dobijete jednog emocionalno razmaženog, ego-osjetljivog dečkića koji je jako trudi biti macho i tough, zato što su ga njegove sestre sigurno maltretirale dok je bio mali. Nije zapravo ni loše kakav je ispao, većina muškaraca u takvim uvjetima postanu extremely gay! Felipe ima 23 godine i misli da je prokužio svijet. Pogotovo misli da je prokužio muškarce i žene i njihove uloge. Meni je to, feministici trećeg vala, bilo jako irritating dok nisam skužila da je deep down inside zapravo dobrica koji je vjerojatno proveo previše vremena igrajući se sa sestrinim lutkama i slušajući njihove pubertetske probleme, i da je njegov pseudo-macho pristup samo izraz revolta. Felipe puši travu svaku večer, i nakon drugog-trećeg dima počne izlagati svoja pravila o ponašanju muškaraca i žena, te o tome kako živjeti život sa stilom i biti cool in general. Ja obično počnem umirati od smijeha već nakon treće rečenice… Jednom sam ga pitala zar ne smatra sva ta pravila po kojima pokušava živjeti ograničavajućim. Njegov odgovor je bio: „I wouldn't call them rules… I would call them… suggestions for life“. Book title quality statement! Evo vam nekoliko suggestions for life:
• only drink cappuccino in the mornings and espresso in the afternoons
• a man should never spend more than one day a week in the kitchen (and when he does it should be to cook a specialty meal)
• a woman should always be clean… (a ja pitam: And men as well, no?, a on me pogleda, odmahne glavom i kaže Errr whatever, yeah)
• a man should not go down on a woman (in Chile it's frowned upon), a woman should be down on her knees.
• Women give blow jobs because it makes them happy to know they are satisfying their man – men can live without that particular feeling of happiness

S druge strane, Felipe se stalno licka i pere, stalno zove svoju curu u Rim, stalno priča o njoj, kuha nekoliko večeri u tjednu za sve nas i sladak je ko psić kad ga se pohvali i kad mu se da pažnja. Get it? He's harmless…

Simon: Novinar konkurentskog tima. Kanađanin s britanskim korijenima.



Stable, down-to-earth and on top of things. Simon često spominje svoje roditelje i sestru, hockey practice, surfanje, rođake i ljeta up in the cottage on the lake na neki picture-perfect way. Dolazi iz bogate obitelji koja ga je naučila dobrim sjeverno-američkim vrijednostima, pa se oblači skromno, voli prirodu i dobro društvo i voli hodati svugdje bos (što meni osobno ide na živce jer nam vječito navlači zemlju i smeće u kuću). Studirao je Fine Arts… i strastveno voli hokej. Pun je takvih oprečnosti. Vidim ga kako u nekim Ranger trapericama, s raskopčanom flanel košuljom sjedi na svom front porch u kolibi na jezeru Ontario okruženoj gustim zimzelenim raslinjem i ispija pivo nakon što je upravo zakucao neki labavi čavao natrag u neku dasku. Ima čvrstu volju i karakter i good work ethics, ali kad povuče nekoliko dimova Felipeovog jointa, lice mu se pretvori u lice 13-godišnjaka i počne se kikotati kao tinejdžer. To mi se sviđa kod naših dečki ovdje, nekako su neiskvareni i svako malo iz njih proviruju dječačići.

Asia: Punim imenom Joanna. Poljakinja i trainee konkurentskog tima.




Jedna od najljepših djevojaka koje sam ikad upoznala, ali onako istočnoeuropski samozatajna, nesigurna i nesvjesna činjenice da svi bleje u nju gdjegod se pojavimo. Podsjeća me malo na moju najmlađu sestru, jednako je osjetljiva, plaha i slatka. I Asia ima dečka, nekog computer eksperta u Madridu, koji ju vjerno čeka dok ona putuje po svijetu.

Ruby: Filipino – kanađanka, direktorica konkurentskog tima.



Dobra cura, ali naporna za popizdit. Jedna od onih cura koja počne pričati i nakon nekoliko sekundi više ne slušate što govori, jer priča samo dosadne gluposti koje nikog ne zanimaju, već čujete samo neki iritantni glas that drills a whole inside your head. Njezin tim ju ne voli i ne vole raditi s njom. Ona se jadna uvijek trudi nekako uklopiti. Nedavno se počela viđati s jednim od lokalnih biznismena (God only knows zašto on trpi njezino neprestano blebetanje) pa se više ne moramo jako truditi izbjegavati ju.

Ima tu još par ljudi koji su regulars, ali ovi su mi najbliži. A sad idem pisati mail svojim curama…