zrak.
mene kao pero
spušta nježno

padam.

poput ledene pahuljice
na nepoznato tlo

cjelov na čelo.


rastapam se.
zemlja me grabi
jutrom od mene
ništa ne ostaje.

osjećam da vrijeme je za kraj.
osjećam da ''vrijeme je da se krene''.
u meni prevelika gužva s izgubljenim početkom i željenim krajem.
potreba da ponovno dišem.
znam da nije zahladilo bez razloga,
jer svaka promjena rezultat je razloga.
želim da stari razlozi ostanu baš takvi. Stari.
preimenovani u sjećanja. možda Uspomene.
izgube dužnost 'razloga'.
zauvijek.
(prva scena - prvi put)




bojim se da ljeto će se vratiti.
a ono zimsko nevrijeme ostati u meni.
jer još uvijek peče me okus
tuđih cigareta na jeziku.

Nisi bio tu. Nisam te vidjela. Znala sam da te neću vidjeti. Ali svejedno sam te gledala. Nisam te čula. Ali slušala sam te.
I nisam dovoljno dobro da bih sad mogla nekakav razuman zaključak izreći.
Nepotrebno. Sve se zna. I sve ono nikad neizrečeno znamo još jasnije.

Ja ne postojim. Lebdim negdje. Negdje između Onda i Sada. Bez pitanja si me uzeo. I nije bilo vremena. I sad mi je žao. I znam da sam griješila Onda, možda koliko i ti. ''Budi ponosna'' ponavlja Bare po tko zna koji put. Jedva ga čujem.

I znam. Vidjet ću te, ali Tada te neću gledati. Možeš govoriti što želiš, slušat ću te. Ali neću te čuti.

(i jedan ogroman zagrljaj za Doris i ogroman prijeteći šamar za njega ukoliko narednih deset dana bude glumio prijašnjih deset.
ma kraj mene prijeteće neće se usudit)
(i neko je 'sjebo' našu klupu na gracu. metak u čelo)
(i još osamnest dana do koncerta)
(i katice mala ja se slažem za novo potencijalno ime čuvaj se srećo )

boli me svaki novi korak starom cestom
ne razaznajem Želim od Ne smijem
stare greške mirišu mi na Ispočetka
želim se spuštati toboganom koji ne vodi u Jučer

kad se već nemam snage penjati°

želim zgaziti Jučer
i zagrliti Sutra
zavit ću svaki Jecaj u toplinu Šapata
ni jednoj suzi Osmijeh neće dozvoliti put do nerealnih sanja
topla kiša će klizati
niz moj Suncobran
Bol će usahnuti
pod vrelim suncem novog Dana

Zašto ne mogu reći da sam tužna? Ili bijesna? Ili da ga mrzim? Bilo bi prejednostavno ili odveć logično?
Ili prezirem ili da ga istom tom snagom volim. Zar je granica između košmara osjećaja i zatupljenosti tako tanka? Hoće li mi ujutro opet sve drukčije izgledat nego sad, kako to obično bude? Hoću li se opet odat besciljnom?
Usuđujem li se reći da mi je svejedno? Nakon svega?
Možda sam jednostavno umorna od osjećanja.. česta dijagnoza male Doris.
Možda je bilo dosta. Možda dalje ne mogu podnijet.

Vakuum. I ne sviđa mi se.
.




Budući da vakuum upravo snažno vrši svoje prodiranje u mene, kradem riječi od J.Winterson:
'' Nekad su stvarno i izmišljeno bile paralelne linije koje se nikad nisu sretale. Onda smo otkrili da je prostor zakrivljen, a u zakrivljenom prostoru paralelne se linije uvijek susreću. Um je zakrivljeni prostor. Ono što doživljavamo, ono što izmišljamo, juri zajedno jedno pokraj drugoga, potom juri sjedinjeno, a poluga kočnice je otpuštena. Atom i san.''
čitala sam ovaj dio više puta. Stani.. još jednom:)


Puštam six.pack. vakuum, six.pack i marta. I nije da mi se ne sviđa.

Odlazim morem isprat miris petka iz kose.

uvijek sam više od filmova voljela prozu. što definitvno ne poriče moju ljubav prema filmovima. Ma evo, upravo čitam neku čudačku knjigu..ovako kaže:
''O skrivanju znam mnogo. Skrivam se od grabežljivaca. Skrivam se od okolnosti. Krinke kojima se koristim su složene, ali znam ih prepoznati. Danas mi se čak i tijelo skriva. Ali što ako je tijelo zapravo krinka? Što ako su koža, kosti, jetra, vene, samo još jedna krinka? Navukla sam ih i sad ih ne mogu svući. Znači li to da sam zarobljena ili slobodna?''

Skrivam li se onda i ja, bilo to svjesno ili nesvjesno.. ne bih znala. Samo znam da mi se to više ne sviđa. Što god to bilo. Analiziranje po tko zna koji put istog filma. Filma koji je bio stvaran koliko i nestvaran, ali sada samo postoji u mojoj glavi. Žaljenje za njegovim scenarijem. Sve znam i ništa mi nije jasno. Posudit ću DVD s nekim novim filmom. Nije vrijedno, rekli su mi.
Nije vrijedno, idem probat tako igrati. Kao da već nisam.

Lucija kaže da životinje imaju dušu. Vjerujem da imaju. Mislim za osjećaje treba imat dušu. Atomsko* kaže da za ljubav treba imat dušu. A ljubav je bol. A svi znamo da životinje bol osjećaju. To tie moja teorija, Ko smo mi ljudi na višem rangu ha? jesmo ma *urac. zatupljena i umišljena vrsta. Uf ma dosta od mene. Želim psa. Koji me neće osuđivat. I kojeg mogu voljet bezuvjetno.

Glupsići volim vas.

photo: all rights reserved on Doriis, hvala :)