Svašta u mojoj glavi.

30.11.2007., petak

The Wild, the Innocent and the E Street Dream

Zamislite da vam netko pokloni ulaznicu za Springsteenov koncert u Milanu, plus prijevoz, plus smještaj, plus pun auto svih studijskih i live Cd-ova. I sve to bez najave i upozorenja. Da vas jednog dana samo tako zatekne takva obavijest. Kako bi bilo da vam se takvo čudo ukaže?
Budimo realni: to biste istog časa filtrirali kao spam. Otprilike kao one ponude nigerijskih prijatelja da im operete par desetaka milijuna dolara pri čemu pola ide vama.
Ali, pazite sad! To je meni moj kompadre poklonio za rođendan koji se bliži. Točno to. I kad sam se drugi dan probudio i nazvao ga da mu kažem što sam sanjao, rekao mi je da nisam. I da stvarno idemo u srijedu, 28. Nas dvojica; nešto kao ono Pišta i ja smo opet dečki. :)
Eto, tek da znate da se čuda ponekad događaju (disclaimer: ne bi bilo dobro da sad to pokušete primijeniti na one nigerijske milijune; to pali samo za koncerte). Poslije sam još saznao da se karte trže na crno po 400 eur. I da se cijela akcija ima zahvaliti našem specijalnom agentu koji je imao najbrži prst da kupi karte u onih pola sata koliko je trebalo da se ulaznice u internetskoj prodaji rasprodaju. Specijalni agentu, majstore, nemaš pojma koliko sam ti dužan.
I tako. Sjeli smo u srijedu u 10 kompadre i ja u auto s kartama u džepu. Put je tekao glatko. Društvo su nam pravili Springsteen i satelitska navigacija za zabavu. Virtualna navigatorica Nataša neumorno je diktirala: "vozite jedan kolometara do kružnog toka". "Držite desno." "Vozite po auto-cesti 241 kilometara." Malo se Nataša zbunila negdje u blizini Verone pa smo je morali resetirati. No, iskupila se bravuroznom intervencijom u Milanu kad nismo mogli slijediti njezinu uputu i skrenuti lijevo. Munjevito je reagirala i smireno prešla na Plan B. Bravo Nataša!
Usput smo bistrili politiku i nogomet i odali počast mom starom koji nam je 1980. dobavio friško objavljeni "The River". Otkuda? Nećete vjerovati: iz Milana.
Stigli smo na poprište koncerta u Assago, predgrađe Milana, oko 6. Ravno u gužvu, premda je koncert zakazan za 9. Ispitali teren, a onda se uputili u hotel da odložimo prtljagu. Pa onda opet na lice mjesta. Prvo smo se iskusno uputili na večeru i snabdjeli se pivama "za poslije". Hladna je milanska noć pa će pivo i u autu poprimiti konzumnu temperaturu.
Evo nas u pola osam u DatchForumu. Dvorana je već bila puna. Pola ljudi na svojim mjestima, druga polovica na šankovima. Ali dobro je poznato da na šank na koji stane n ljudi stanu i n plus dvojica. Dokazano.
Mislim da nije bilo puno nas iz Hrvatske na koncertu. U stvari, čini mi se da su sami Talijani bili u publici. Bar oko nas. Ali su Talijani bili super. Svi sretni, ozarenih lica, u veselom iščekivanju. Ništa im nije bilo teško.

Točno u 9:17 na pozornicu su istrčali ljudi u crnom. The E Street Band i The Boss. Kako mi je tada bilo? Ne znam. Evo, štipam se još uvijek.
Od tog časa pa sve do kraja koncerta trajala je fešta koja se ne da opisati.* Setlistu možete naći na backstreets.com
Publika je bila fantastična.

Takvu sreću, zapravo euforiju, na koncertu moraš doživjeti. Prvi puta sam bio na Springsteenovom koncertu. Samo iz priča znam da je tako i inače. Ovdje tek imam za izvijestiti da je i sam Boss cijele večeri bio sretan. U to sam siguran.
Svirali su skoro dva i pol sata s minutom pauze prije bisa. Malo je reći svirali. Zna se da se Springsteen ne špara na koncertima. Skromno bih dodao da je ovo bilo puno više od nešparanja. Nećete od mene dobiti recenziju koncerta jednostavno zato što je ne znam napisati. Esej kao Nick Hornby o Thunder Road u "31 songs"? To pogotovo ne bih mogao. Znam samo da toliku količinu sreće i euforije na jednom mjestu nisam vidio. Koncert je završio u visokom naponu s "Last to Die", "Long Walk Home" i mom kompandreu najdražom "Badlands" s pradavnog albuma "Darkness on the Edge of Town".
Onda je došao bis na kojem se sviralo:
"Girls in Their Summer Clothes",
"Tenth Avenue Freeze-out",
"Thunder Road" (to se ne zaboravlja, posebno finale, morate to čuti uživo),
"Born to Run",
"Dancing in the Dark",
"American Land" (vrlo, vrlo emotivan kraj).
Jesam li vam rekao da je publika bila savršena? Pogledajte ponovno ovu playlistu s bisa pa se probajte malo uživjeti. Komadić od toga ćete naći opet na backstreets.com (via YouTube).
Onda su se upalila svjetla. Ostali smo u dvorani još jedan h. S pivom, među ljudima, s E-Street Bandom u ušima. Ionako se ono rezervno pivo neće pothladiti, zar ne?
Hladna je bila milanska noć na putu u hotel. Ali što ima veze kad su srca vruća. Sutra se mora natrag u HR na posao. Opet, nema veze.
Pišu jučer talijanske novine da je koncert bio grande i da će Boss&E Street Band doći ponovno u Milano na San Siro 25.6.2008. Plan je vrlo jednostavan: štedite za ulaznice, vježbajte najbrži prst da uspijete osigurati ulaznice u internet prodaji. Onda se vidimo na San Siru. Ako sutradan trebamo putovati, recimo u Beč na polufinale EP u nogometu jer igraju naši momci protiv, recimo Francuza, tim bolje.

* Zašto onda pišem. To je lagano pitanje. Htio sam s vama podijeliti sreću. Puknuo bih da nisam napisao ovaj izvještaj.

P.S.
Još jednom hvala svim prijateljima i kolegama na čestitkama.
P.P.S
Pa dobro, profesore Branko Ivankoviću, kad ćete više shvatit da su Mandžukić i Tadić oni koji trebaju početi utakmicu. Mi smo utakmicu u Amsterdamu gledali na TV, vi na terenu; bilo bi logično da vi to vidite prije nego mi!
Dodatno, ne mogu odoljeti da ne zabilježim kakav je solo-prodor načinio Modrić u prvom poluvremenu. Nema veze što je bila stativa, a ne gol. Kapa dolje!

- 22:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.11.2007., utorak

Natrag u garažu

Ljubo Jurčić i Zoran Milanović
O tome je već toliko tonera potrošeno da i nema ništa novo. Premnogima je već preodavno bilo jasno da je načinjena greška. Prvu je načinio Zoki sa svojim suradnicima. Drugu, još težu, Jurčić ne shvativši da ponudu/plan da bude premijer mora otkloniti energično i instantno. Mislim da to spada u nešto što bi se moglo formulirati kao "poučak Tomčić": uzmeš li ili prihvatiš više nego te po tvojoj političkoj snazi pripada, putuješ direktno u propast.

SDP i Zoran Milanović
Milanović je imao šansu stranku munjevito probraziti i angažirati sve nove ljude. Nije mi jasno zašto to nije imao snage učiniti. Mi autsajderi i obični simpatizeri SDP-a teško smo shvaćali po čemu su Linić i Vujić bolji od Arlovića.

SDP i HDZ
SDP nije dobio izbore jer ih nije htio dobiti. Sve dok tikva ne pukne (kao 2000.) nećeš dobiti izbore ako svoje argumente pretežno gradiš na tome koliko su oni drugi loši. HDZ-ova vlast je bila loša, ali ne toliko da većina glasuje iz protesta. SDP nije želio dobiti izbore. Više je želio da HDZ izgubi izbore. Zato ih nije ni dobio.

SDP i dijaspora
Nametnuti glasove dijaspore kao jednu od glavnih tema bio je teški promašaj. Nas sve tišti notorna besmislica da Hrvati iz BiH glume dijasporu i služe HDZ-u kao izborni talon. Goran Ivanišević, Niko Kovač i brat Robert tu su samo dim. Situacija je bitna i, bez sumnje, čudna jedino s Hrvatima koji žive, živjeli su i živjet će u BiH. Samo, tu se radi o državljanstvu, a ne samo o pravu glasa . Državljanstvo je beskrajno važnije i kompliciranije pitanje. Zato je govoriti o pravu glasa a ne spominjati suštinsku temu državljanstva još i gore nego što se dr. Ivo izruguje. Naprosto nije pošteno govoriti samo o glasovima, a ne reći do kraja kako jest. Zato i je kako je. Najčudnije u svemu je da je o tome govorio i Gong (i danas Suzana Jašić na stojedinici) i mnogi drugi ne-baš–tako-nevažni. Politika je i umijeće slušanja, zar ne?

Hvala HDZ-u
Nikad nisam ni sanjao da ću napisati ovakav podnaslov. Ali, gledajte: HDZ je uništio, anihilirao i satro hardcore desnicu na našoj političkoj sceni. Konačno da pristojan čovjek dočeka da i HDZ napravi pristojan posao.

Sokol i D'Hondt
Sokol nas nikad nije volio. A i D'Hondt je malo čudan. Uočimo da je od 10 izbornih jedinica u RH SDP dobio 6; svejedno HDZ samo u tih 10 jedninica ima 5 mandata više. Je li vrijeme da propitamo našu pozitvnu izbornu geografiju?
Isto pitanje o cenzusima. Ako imate strpljenja, pogledajte hipotetički saziv Sabora pod pretpostavkom da je izborni cenzus 3% (makar to nije realno jer su ljudi izašli na birališta znajući da je 5%. Opet, i znajući da je 5%, dali su glasove autsajderima; da je bilo proklamirano 3%, vjerojatno bi dali i više.) Možda bi Sabor zaista bio bolji s Tonćijem Tadićem nego bez njega. A one lunatike koji oforme svoje liste i pridobiju 0,004% glasova ne bi od avanturizma odvratio ni cenzus dignut na 10%.

Za kraj par brzinskih.
1. Cho nam više neće biti ministar poljoprivrede. Jadni Cho je pao kao prva kolateralna žrtva.
2. Kolega Nemanja sve pogodio. Čestitam.
3. Veletržnica Osijek. Nije baš dubokoumna prognoza. Ali je istinita.
4. Sad bi se Ante Đapić mogao posvetit doktoratu. Ali, avaj! Od koga će prepisivat kad će sam sjedit u Saboru.
5. HSU se ljuti na SU, fantomsku stranku koja im je zamutila vodu i uzela par mandata. HSU-ovci, dobro došli u svijet odraslih!
6. Živio GONG. Danas je Suzana Jašić na 101 objasnila jasno u čemu je zamka s izlaznim anketama i zašto GONG radi drugačije. Još nešto: umjesto svih političara, stranaka, DIP-a, svih živih, Suzana je javno skrenula pažnju na ponižavanje pripadnika nacionalnih manjina, osobito Srba, na biralištima. U tom dijelu je izborni zakon još uvijek čušpajz iz Tuđman-Sokolove kuhinje. Taj zakon vrlo bolno pogađa sve obične, građanske građane srpske nacionalnosti. Ponižava ih. Bez da ih se pita, njih se ne svrstava među građane, nego u geto. Sramota!
7. Što će sad Mate Granić? Upisat se u SDSS? U izviđače? Natrag u DC?
8. Dragan, čovjek kojeg nema. Mislim si, čisto fino nam je bilo dok je ministar Dragan agitirao po dijaspori. Nije nam nešto falio.
9. Super je da dolazi Božić. Kad bi nam samo dva dana bez reklama dali da se malo oporavimo…
10. I blog.hr će opet postati normalan. Odoše političari za koji dan. Sva sreća.

- 00:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

22.11.2007., četvrtak

Bend it like Beckham

Malo je falilo da to bude jedan savršen nogometni dan. Evo:

1. Wembley
Hic Rhodus, hic salta. Nema puno takvih mjesta na svijetu. Čime god da se bavite, nema.
2. Obraz
Oprali smo se, na licu mjesta, za sramnu i idiotsku utakmicu protiv Portugala na EP. Usporedbe s Makedonijom i Izraelom su nebitne. Ruski mediji, tajkuni i mercedesi su nebitni.
3. Brat
Nema boljeg argumenta protiv bijednog svojatanja reprezentacije. Brat Robert bi trebao reći bratu da šuti i igra.
4. Niko
Ako mi je zbog nekog posebno drago, to je drugi Niko, Kranjčar. Što sve je taj dečko morao pretrpjeti! Bit će da je kod nas hendikep kad si pristojan. Zanimljivo je kako su svi pali u amneziju i ne znaju tko je zabio onaj predivni gol Bugarima u ključnoj utakmici prošlih kvalifikacija. I sve ostalo. Niko nije najbolji igrač na svijetu. U obrani je vrlo daleko od Gatusa. Ali vrijedi, zar ne? Žao mi je kad vidim kako se na terenu ponaša naša dijaspora. Vidi se na svakoj utakmici da mu Joe Šimunić i Niko Kovač ne vjeruju. Sva sreća da Modrić osjeća da Niko zna. Sva sreća da Bilić ne da protiv Nike. Možete vi sad reći da mu je engleski golman poklonio gol. Uzalud vam. Protiv Nike ne dam ni ja.
5. Olić
Ne znam zašto mi je Olić tako drag. Valjda iz sličnog razloga kao Niko. Ne vjeruju mu. Ne znam jel još uvijek stoji onaj grafit "Oliću, oćemo li na igranku malo?". Ne znam je li točno da se Ivica najbolje opušta uz Daru Bubamaru. Baš me briga. Nekako znam da je Olinho dobar momak i strašno mi je drago zbog njega.
6. Modrić
Steven Gerard je jako jako važan i cijenjen igrač. Modrić je bolji. Lijepo smo vidjeli: kao kad igraš crnim figurama varijantu sicilijanke koja je omiljena tvom protivniku i pobijediš. A što bi tek bilo da je Modrić igrao bijelim figurama? Pogledajte, na primjer, ponovno utakmicu protiv Basela. Nije tu važan ni rezultat ni Basel, to je samo primjer.
7. HNS
U modernom zakonodavstvu možeš djecu oduzet roditeljima ako isti nisu na visini zadatka. Nema nikih problema da se to ne primijeni i na reprezentaciju.
8. Eduardo
Da Silva ima ljekoviti učinak na našu nogometnu naciju. Na puno načina. Želim mu svu sreću u Arsenalu.
9. Bilić
Selektor je taktičan čovjek. Čini mi se da razumije i nogomet i ljude. Kao zamjene je ubacio dečke koji su zaslužili ovu utakmicu odigrati jer nije nevažno za priču: na tom terenu igraš jednom ili možda nijednom u životu.
Možda je to i važnije od toga što su baš ti dečki zabili pobjedonosni gol.
10. Engleska
To je vjerojatno najzabavnija reprezentacija na svijetu i silna je šteta da ih na prvenstvu Europe neće biti. Možete se vi sad rugati njihovoj bahatosti i podcjenjivati njihove igrače. To nema smisla jer ti su igrači fantastični. Ne zaboravite sve koji zbog ozljeda nisu igrali. Ne zanemarite "bend it like Backham" centaršut i reakciju Croucha – to je bilo bravurozno. Možda više volite Njemce ili Talijane (ma zezam se, nitko ne voli talijansku nogometnu reprezentaciju), možda su vam draži Poljaci i Rumunji, možda se divite umijeću Turaka i Rusa; sto ljudi sto ćudi. Meni je žao Engleza jer su zabavni, zanimljivi i jer toliko dobrih igrača na okupu (u tako otužnoj reprezentaciji) nema nigdje. Uostalom, bi li bili tako sretni da smo jučer na isti način pobijedili, recimo, Španjolsku?
Zato je dan bio skoro savršen. Za punu sreću je, sasvim očito, kriva Andora!

- 23:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.11.2007., subota

Male tajne malih od kužine

Obično se složim s Antom Tomićem od prve. Ne treba me uopće mnogo uvjeravati. Iako, ja volim kad nas Ante Tomić uvjerava; to mi prilično razvedri jutro. Evo, na primjer, danas – sigurno ste čitali o nositeljima nezavisnih listi. Malo me doduše začudio onaj milosrdni kraj s tetom Ljubicom i pekmezom od marelica. Bit će da i šjora Antu lagano puca predbožićna blagost.
Zato me tim više zaprepastilo kad sam danas pročitao kako mu je pala na pamet divna misao dok je cijepao drva. Kaže šjor Ante: "znate već kako vam dobre ideje padaju na pamet dok radite neki jednoličan posao, perete suđe ili gulite krumpir." Molim? Ja tu ni riječi ne razumijem. I pravo da vam kažem, ne vjerujem ni mrvicu od toga.
Meni je to prvi glas da takvo nešto postoji. Kad ja gulim krumpir, ja se cijeli predam tom poslu. Ja se cijeli usredotočim kao kontrolor leta sve dok taj krumpir ne aterira u zdjelu s vodom. Pa ne mogu ja onda mislit ni o tricama, a kamoli da mi ideje padaju na pamet. Istina, obično mi se desi da krumpir gulim na starim novinama otvorenima baš na najzanimljivijoj stranici. Tu i tamo si onda nadoknadim propuste u informiranosti. Samo, istog trena kad stanem zagledati u novu fotografiju karizmatika Sudca, moja ruka zastane, nož se zaustavi, onaj rezanac od ljuske od krumpira ostane visjeti u zraku, doljnja usnica mi ostane visjeti u zraku – moram se usredotočiti na karizmatika. Dva posla odjednom ja jednostavno ne mogu.
Još češće me zezne radio. Zavrte neku produhovljenu reklamu. Daju ti mislit. Kao na primjer onu za neko osiguranje koje nas poziva da iskoristimo akciju do 8.prosinca i brže se kod njih osiguramo jer da su količine ograničene. Ograničene količine u osiguranju? Mukotrpno sam pokušavao shvatit u čemu je štos – jasno vam je da za to vrijeme posao stoji, a krumpiri trpe. Skoro da se poslije može prepoznat na poprečnom presjeku koliko me se koja reklamica dojmila.
Kažem vam da dva posla odjednom ne mogu. Neka je repetitivan, neka je trivijalan, lagan, rutinski; ja vam se poslu predam svim svojim bićem. Predano, koncentrirano i ustrajno. Ne pravim razliku između usisavanja, čišćenja cipela, uvaljivanja šnicla u mrvice, pisanja i čitanja. Nema veze jel traje koliko i vezanje vezica na cipelama ili odnese nešto vremena poput slušanja Fidelovog govora. Svemu ja pristupam s jednakim žarom i u mom srcu i u glavi za druge stvari tada mjesta više nema. Sva su popunjena. Kao u tramvaju.
Eto, jučer sam probao obaviti svoje vježbice za ruku (nešto kao podigni-spusti, savini-ispruži i sl., vjerujte mi, nula napora) i pametno iskoristit to vrijeme da isplaniram neke akcije idući tjedan. Ah. Za dvije minute je neslavno propalo oboje. Vježbe sam pokrenuo od početka, a idući tjedan će pričekat idući tjedan.
Priznajem da me pojedini ukućani ponekad u čudu gledaju kad prostodušno priznam da dvije jednostavne operacije u isto vrijeme izvršiti ne mogu. U stvari, ponekad mi se i smiju zbog toga te zbijaju pošalice na moj račun. Ali nema veze. Jednom sam se povjerio prijatelju na čemu mi je on bio zahvalan jer da je on isti takav i da je već mislio da s njim nešto nije u redu. Onda smo malo konzultirali modernu znanost i one divne knjige za samopomoć i shvatili da je jedno-po-jedno vrlo muška osobina. Nešto kao siguran dokaz muškosti. (A znate, već sam se i ja počeo pitati …)
Tako da ja sad kad onako fokusirano pristupam krumpirima s nožem u ruci, ja se osjećam vrlo muževno. I optimistično. Optimizam jest opijum za narod, ali vjerujte mi, za pojedinca je neprocjenjiv!

- 13:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.11.2007., nedjelja

Million euro baby

Ne jedan, dva!
Kažu novine da se vratar NK Zadar Danijel Subašić nudi NK Dinamu za okruglu svoticu od 2,000.000 eura. Toliko, naime, traži gazda Sinovčić od gazde Mamića. Jer, kako kažu novine, Danijel Subašić, najperspektivniji hrvatski golman, trenutačno je u vlasništvu Rene Sinovčića, bivšeg nogometnog suca (!), a sadašnjeg nogometnog veletrgovca.
Niti sam od jučer pa da se čudim takvim stvarima, niti mislim da ima smisla samo kukati nad tim kako je bilo prije i tražiti da se vrati što se vratiti ne može; ipak, glupo je samo rezignirano odmahnuti rukom.

Tko je Subašić? Recimo da nemam pojma. Znam da nemate ni vi. Ali, pazite! Ja sam pola svog života proveo telefonirajući iz telefonskih govornica i na fakultetu sam bušio kartice da bih komunicirao s veleračunalom na SRC-u. Ja sam dijete starog sistema, svjedok Dinamovog slavnog proljeća iz 84.-te i, greškom sudbine, još uvijek nogometni promatrač. Znam tko stoji na golu NK Zagreb, koliko je visok vratar Iveša, kakve je sve golove znao primiti Ladić, znam tko su Butina i Turina i, ako ćemo baš mak na konac, znam Milana Šarovića i sa stadiona i iz Poleta. Tko je, do đavola, Subašić? Jel taj obranio jedanaesterac Modriću, skinuo 4 zicera Henryju, izbezumio Ronalda 1, Ronalda 2 i Ronaldinha pride, bravuroznim obranama osigurao svojoj momčadi trijumf protiv Kamen Ingrada? I kažu da momak vrijedi 2 milijuna eura!

Prvo, te cijene su sumanute. Možda je moj mozak još uvijek na prijelazu iz 21. u 20. stoljeće pa to odbija shvatiti. Razum mi kaže da Abramovič, Mamić i Moratti ne bi plaćali n milijuna eura za nekog španjolskog dječaka ako ne misle da na istome mogu zaraditi n+k, k>0, milijuna eura. Možda su ti momci zaista unosni kao najnovije sintetičke droge. Možda. Bar jedan jest. Posh David, ok. No u moju staromodnu glavu to ipak ne ide. Odbijam shvatiti. Ako već moram, htio bih da na tržištu bar toliko vrijede i neki drugi, npr. M.J, kolumnist Jutarnjeg; J.Đ., biolog gastarbeiter u Deutschlandu, J.C., profesor na Caltechu, trenutno na Fulbrightu u Zagrebu, ili moja omiljena knjižničarka. Ne znam točno zašto oni ne vrijede tih novaca. Nije valjda samo zato što im nedostaje impressario poput Rene Sinovčića.

Drugo, dojadio mi je i takav nogomet i takav sport. Odrastao sam uz ogradu stadiona na kojem su igrali lokalni heroji koji su jutrima radili kao varioci i ložači visokih peći, a popodnevima su protivnicima tjerali strah u kosti driblinzima, volejima, klizećim startovima i inim pogibeljnim potezima. Kasnije smo navijali za klubove iz našeg kraja. Nije bilo nužno da dečki u Dinamu potječu iz Bjelovara i Krapine, ali bili su mentalno i emotivno naši. Kao npr. Dragan Holcer i Brane Oblak u Hajduku. Ovo sad nema smisla. Koji je sad gušt navijaču Milana kad mu u timu igra Ronaldo, isti onaj koji je prije igrao u Interu, sutra u Romi, a onda će opet biti trejdan u Inter. (Usput: uvijek sam se pitao kako se osjećaju Stanković, Vieri i Šimić kad ih gazda nudi u paketu u zamjenu za Drogbu, normalno, uz omanju milijunsku nadoplatu.) Nema to puno smisla.
Na žalost, bit će i gore. Sve što su Amerikanci ikad izmislili, doći će i k nama. Poput bankomata, kokica i drajvina. Bit će tako i sa sportom. Nikakvo čudo ako i naši magovi za koju godinicu počnu prodavati franšize i seliti klubove u druge gradove. Možda Belupo bude prodan u Karlovac pa nastavi djelovati pod romantičnim imenom Karlovac Borderman. Onda Mamić proda Dinamo Polančecu pa se omiljeni klub prozove Koprivnica Naivs.
Hitno bih se želio skinuti s profesionalnog sporta. Možda se prijavim Sakomanu na tretman. Šteta što je sestra Bernardica objesila kopačke o klin!

Ima i treće. Sinovčić, Šošo, Mamić i ini danas su vlasnici naših nogometnih franšiza. Neka se ne prave naivni oni koji govore da Bonačić nije rekao istinu. Zar se ne sjećate kad su nedavno Sinovčić, Mamić i Marić vozali Ivicu Olića u gepeku nekog SUV skrivajući ga jedan od drugog ne bi li ostvarili transfer svih transfera. Priča se da jadni Olihno nije vidio ni novčića od tih silnih milijuna u điru. To nas dovodi do paradoksalnog zaključka kako bi bilo mnogo bolje da oni američki vlasnici franšiza, koliko toliko financijski uredni, dođu što prije. Barem bi platili PDV na ona 2 mil. eura od transfera anonimnog vratara. Možda bi nogometno-kladioničarska mafija bar odustala od ubojstava kao legitimne metode pregovaranja (sjećate li se Dina Pokrovca?). Pitam se, mogu li Polančec, Jurčić i Čačić izračunati koliko nam poreza duguju naši nogometni klubovi, uz to i neki rukometni, nanbudo i bogtepitaj tko još? Da su svi ti porezi plaćeni, tko zna, možda danas Hrvatska stranka umirovljenika ne bi ni postojala.

A da je meni onih dva milijuna eura s početka priče, evo što bih ja učinio: digao bih školski sport do te mjere da bi se Hloverka, Bago, Hrga, Ladišić, Latin i svi borili kako znaju i umiju ne bi li dobili intervju s glavnim zvjezdama košarkaških ekipa PetaGimnazija Štrebers i MIOC Geeks. A ulaznice za finale srednjoškolskog prvenstva Hrvatske u rukometu između ženskih ekipa Druge jezične gimnazije i Treće klasične gimnazije, «Babilon» vs «Penelopa», već bi davno bile rasprodane.

- 18:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.11.2007., utorak

Ordonans na izborima

"- Ubili su nam dakle Ferdinanda! – reče dvorkinja gospodinu Švejku koji je prije nekoliko godina bio otpušten iz vojske pošto ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila slaboumnim, pa se prehranjivao trgujući psima, ružnim, nečistokrvnim nemanima kojima je krivotvorio rodoslovlje.
Osim toga, bolovao je od reumatizma i baš je mazao koljena opodeldokom.
- Kojega Ferdinanda, gospođo Muellerova? – upita Švejk ne prestajući s masažom koljena – ja poznajem dva Ferdinanda. Jednoga koji je sluga kod drogeriste Pruše, pa mu je jednom u zabuni ispio bocu nekakve tinkture za kosu, a poznajem još i Ferdinanda Kokošku koji sakuplja pasje izmetine. Obojice nije nikakva šteta."

Igrom slučaja, i ja poznajem dvojicu vojnih svećenika. Prvi je feldkurat Otto Kac kojemu je spomenuti Švejk bio ordonans. Kac, pijanac i non plus ultra baraba, naposljetku je Švejka zakartao izgubivši va banque igru karata s natporučnikom Lukašem. Više o Kacu možete saznati od Hašeka, ima čudo materijala u knjizi, skoro da ne povjeruješ.
Drugi je domaći čovjek, junak naših dana, vojni ordinarij Juraj Jezerinac. Ne znam ima li monsinjor Jezerinac posilnog. Ako da, od srca bih želio da i taj posilni službu nastavi kod nekog dobrog, ovodobnog Lukaša. Da ga taj tješi i brine o njemu i savjetuje za koga da glasuje.

- 23:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.11.2007., nedjelja

Ime i prezime

Slušajte me sad pažljivo: vidim li ikoga da kupuje ono smeće od novina nazvano 24 sata, među nama je svršeno. Dobro znam da je dosta slično sa svim tiskovinama, ali što je previše, previše je.
Jučer je preminuo Toni Kljaković. Na pozornici, tijekom koncerta pozlilo mu je, vjerojatno od srca. Nisu pomogli pokušaji reanimacije, nedugo nakon nakon toga u bolnici liječnici su samo mogli potvrditi smrt.
Ne sjećam se Tonija Kljakovića i ne poznajem njegov opus. Sad, nakon svega, sjećam se iz vremena kad sam bio mali ondašnjeg hita "Maškare, ča mogu maškare". To je gotovo sve što znam. Ali ovo me pogodilo.
Kupujem danas na kiosku pivo i točno u centru, tamo gdje preuzmeš svoje pivo i položiš novčanice, stoji 24 sata. Sa svojim masno otisnutim naslovom preko pola jadne stranice: Pjevač preminuo na koncertu! Samo to.
Znam vrlo dobro da današnja publika ne mora znati tko je Toni Kljaković. Pa i jučer u radio prijenosu reporter je rekao (kao, za mlađe slušatelje) da se Cibalia nekad zvala Dinamo. Ali ovo je dno dna. Nije te novinare i urednike briga tko je taj čovjek bio i što je radio, jel bio u svom poslu dobar, među prijateljima omiljen, kakav je uopće bio. Ništa od toga nije važno u idiodtskim novinama. Koga briga za čovjeka koji je ipak bio javna osoba i, ako je već dospio za naslovnicu, a dospio je zato jer je bio javna osoba, koga briga tko je on i kako se uopće zove.
Koliko treba da čovjek, barem kad umre, dobije pravo na ime i prezime?

Ti ljudi koji su takvu naslovnicu osmislili bi trebali instantno umrijeti od srama.
Ali neće. Oni će željno čekati novu katastrofu da mogu masno otisnuti "sedmero poginulo u lančanom sudaru".
Tko kupi 24 sata, bolje mu je da samnom nema posla.

- 16:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.11.2007., četvrtak

Da sam ja netko

1. Svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole.
2. Srušio bih sjevernu nadtribinu u Maksimiru i pustio spomenik ljudima, wtf UEFA i poduzetnici.
3. Nagovorio bih Johnnyja da se vrati i održi bar dva koncerta u Kulušiću.
4. Otvorio bih ponovno gostionu Plješivica.
5. Vratio K.K. Cibonu i K.K. Jugoplastiku.
6. Spasio bih Vukovarsku od sumanute ibergradnje.
7. Pozvao bih sve osobe s te 251 prijavljene liste i pitao jednu po jednu zašto misle da bismo baš njih trebali izabrati.
8. Odredio bih da se u slastičarnicama ne brlja s margarinom umjesto putra.
9. Ponovno bih uveo tramvaj br. 10.
10. Uveo bih sezonsku brodsku liniju Lošinj-Hvar-Brač-Lošinj.
11. Vratio bih 101 15 godina unatrag. U stvari, uveo bih radio 102.
12. Protjerao bih Šoše i Sinovčiće iz Hajduka. Mamiće iz Dinama.
13. Ukinuo mažoretkinje na nogometnim utakmicama u Maksimiru.
14. Pitao bih predsjednika našeg kućnog savjeta da kada ćemo mi živjet s bauštelom na prozorima i vakumirani s onim ceradama kao gavrilović hrenovke.
15. Doveo bih Springsteena u Zagreb.
16. Objasnio bih Crkvi da su kinoteka i Ribnjak važniji od Crkve.
17. Ukinuo bih Snježnu kraljicu i prisilio Ferenčaka da vrati pare i od Snježne kraljice i od nanbudo enterprajsa.
18. Uveo bih prvenstvo svih škola u svim sportovima.
19. Vjerojatno bih zabranio paintball.
20. Sigurno bih se sjetio još koječega pametnog.
21. Vratio bih Johnnyja.

Sreta ti rođendan, kompadre!

- 20:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>