Slušajte me sad pažljivo: vidim li ikoga da kupuje ono smeće od novina nazvano 24 sata, među nama je svršeno. Dobro znam da je dosta slično sa svim tiskovinama, ali što je previše, previše je.
Jučer je preminuo Toni Kljaković. Na pozornici, tijekom koncerta pozlilo mu je, vjerojatno od srca. Nisu pomogli pokušaji reanimacije, nedugo nakon nakon toga u bolnici liječnici su samo mogli potvrditi smrt.
Ne sjećam se Tonija Kljakovića i ne poznajem njegov opus. Sad, nakon svega, sjećam se iz vremena kad sam bio mali ondašnjeg hita "Maškare, ča mogu maškare". To je gotovo sve što znam. Ali ovo me pogodilo.
Kupujem danas na kiosku pivo i točno u centru, tamo gdje preuzmeš svoje pivo i položiš novčanice, stoji 24 sata. Sa svojim masno otisnutim naslovom preko pola jadne stranice: Pjevač preminuo na koncertu! Samo to.
Znam vrlo dobro da današnja publika ne mora znati tko je Toni Kljaković. Pa i jučer u radio prijenosu reporter je rekao (kao, za mlađe slušatelje) da se Cibalia nekad zvala Dinamo. Ali ovo je dno dna. Nije te novinare i urednike briga tko je taj čovjek bio i što je radio, jel bio u svom poslu dobar, među prijateljima omiljen, kakav je uopće bio. Ništa od toga nije važno u idiodtskim novinama. Koga briga za čovjeka koji je ipak bio javna osoba i, ako je već dospio za naslovnicu, a dospio je zato jer je bio javna osoba, koga briga tko je on i kako se uopće zove.
Koliko treba da čovjek, barem kad umre, dobije pravo na ime i prezime?
Ti ljudi koji su takvu naslovnicu osmislili bi trebali instantno umrijeti od srama.
Ali neće. Oni će željno čekati novu katastrofu da mogu masno otisnuti "sedmero poginulo u lančanom sudaru".
Tko kupi 24 sata, bolje mu je da samnom nema posla.
Post je objavljen 04.11.2007. u 16:48 sati.