subota, 27.09.2008.
***Probiranje limuna***
Jutro je i stojiš na prepunoj tržnici pored štanda s voćem...
Oko tebe širi se neki toliko poznati miris, ali teško ga je definirati...
Ljevom rukom probireš po limunu, dok u drugoj ruci držiš pune vrećice...
I osijetiš nečiju ruku pored svoje...
Okreneš se i ugledaš zelene oči, koje tek sasvim na rubovima postaju plave...
I sjetiš se one jeseni kada si bila brucošica i kada ti je još bilo stalo do toga što drugi misle... Kada si bila uzoni student, vrijedna svih pohvala...
I negdije u toj izmaglici sijetiš se tih istih zelenih očiju, koje tek sasvim na rubovima postaju plave.
On je već onda bio jedan od onih za koje se znalo da će biti viječni studenti... Nosio je izlizane traperice, crne starke i košulje za koje se uvijek činilo da ne idu, pobogu, ali ama baš sa ničime na ovome svijetu... Kosa mu je uvijek bila razbarušena, možda baš zbog onog malog, zvrkastog čuperka baš negdije iznad oka... I kada bi se nasmiješio imao je sasvim male rupice na obrazima... I već si onda znala; bit će najzgodniji profesor matematike kojeg si ikada upoznala...
I stajala si toga dana pored referade i čekala na upis ispita. Prišao je onako nonšalantno i mirisao na kestene ...
«- Imaš neko sranje s kojiim mogu ispuniti prijavnicu?» , i nisi mogla izdržati, morala si se nasmiješiti. Pružila si mu kemijsku, a on te pogledao svojim velikim očima.
«- I mala? Kad ćemo napokon ja i ti na kakvu kavu, ha?»
Danima poslije toga provodila si noći u njegovom zagrljaju. Provlačila prste kroz njegovu kosu i ljubila ga...
On se smijao s tobom i naslanjao svoj dlan na dno tvojih leđa svaki puta kada je htijeo osjetiti bliskost...
I nekako u vrtlogu poljubaca i zagrljaja, vi ste se izgubili, udaljili... I sve je bilo kao prije...
I gledaš u zelene oči, koje tek sasvim na rubovima postaju plave... Osijetiš njegov poljubac, sasvim blizu usana, dug tek toliko da te podsijeti kako bilo... I osijetiš njegov dlan na dnu leđa kroz svoj zeleni pulove, i osijeti se poznato, kao da je to radio i svih ovih godina...
Nasmiješiš mu se...
«- I Igore, kako Nataša?
- Ide, gura se. Kako si ti?»
petak, 19.09.2008.
***Kovčezi***
Već dugo nisam pisala...
I iskreno, bojim se da sam zaboravila kako...
Maloprije sam spakirala svoje crvene cipelice od gamoša, u stilu Doroti iz Oza i spopala me neka neobjašnjiva tuga....
Mijenjam svoj život...
Ne. Iz temelja mijenjam svoj život i počinjem, praktički, iz nule...
Odlazim u novi grad; u novu državu...
U dvadeset i četvrtoj počinjem raditi ono što sam oduvijek htijela... Iza mene je jedan završeni studij, a predamnom novi...
Je li to ludo od mene?
Okrećem leđa svemu što sam do sada znala... Okrećem leđa šarmeru u lijepoj košulji i svima onima koji su nekada bili tu...
Jedino što me nekako steže u grudima; to su oni poznati pozivi : «Stavi za kavu, dolazimo za 5 minuta! » ili pak; «Spusti se, ispred zgrade sam, idemo na sladoled.»
I nema više malih ruku oko vrata dok ulaziš u dvorište stare kuće...
Sutra je moj posljednji dan na poslu...
Nema više poznatog mirisa kave u 8 i 10 dok se Darko smije iz kuhinje.
Nema više ranojutranjeg preskakivanja zidića u cipelama dok trčim na sastanak iako znam da ću svejedno zakasniti. Nema izlazaka pod radnim vremenom da bi ukrala onih pola sata kave sa Plavušom ili Crvenokosom...
Pitam se kako ću funkcionirati sa ljudima koji po prvi puta u životu moraju platiti sami svoje prve račune, prvi put sami oprat svoju robu i skuhati si sami ručak... i to ponekad istoga dana...
Znam da prije ja nisam razumjela ljude kakva sam i sama danas...
Znam, nisam se puno promijenila... Ali ipak nisam više ona potpuno ista klinka od prije devet godina koja je, onda, stavila svoju prvu tetovažu.
I iskreno bojim se ostaviti svoje prijaatelje ovdije za sobom, jer bojim se da će se te naše veze, koje nas vežu (barem neke) i više od šesnaest godina, pogubiti i izblijedljeti tu negdije po putu...
I nikad više neće biti isto...
Sijećat ću se i pitati dali sam mogla drugačije...
Ali želja je nekako jača i od svega toga... Tiješim se da naći će se neko riješenje...
I pitam se da li jesen tamo miriše drugačije...
Da li lišće šušti drukčije nego u parku pored Guvernerove...
I da li sladoled od čokolade ima drukčiji okus od onoga kojeg uvijek kupim na Slatini...
Da li su i tamo kesteni ovako slatki i da li i tamo postoji netko tko će me primiti za ruku ako mi bude teško...
I postanem sebična... I želim si sreću... Sreću veliku; sa puno dobrog sladoleda od čokolade, slatkih kestena i lijepim, jesenskim parkovima, dok lišće šušti uz put popločenim kamenom i ciglom...
Idem do kraja spakirati stvari...
I nikada nebi te vijerovali; dok se ne počmete spremati; kako vaš cijeli život stane, praktički, u nekoliko kutija i dva velika crna kovčega...
I to je nekako tužno. Zbilja tužno.
