četvrtak, 28.02.2008.
***ja ne donosim novogodišnje odluke***
Neki dan pitala me je djevojka koju nisam dugo vidjela; koje sam novogodišnje odluke donjela....
Ja ne donosim novogodišnje odluke. «Zašto?», pitali su me…
Imala sam jednom najboljeg prijatelja… Uvijek je mirisao na čokoladu i jedini je on znao kako mi izmamiti osmijeh na lice.
I zato ja zaista mrzim nove godine.
Mrzim ih… Njih i njihove nove početke. I uvijek, ali baš uvijek imam osjećaj da mi se ta ista nova godina izruguje. I kao da jedva čeka da dođe… I kao da se sve svodi, cijelih 365 dana, na očekivanje još jedne nemilosrdne, bahate i posprdne nove godine.
Ja zaista mrzim nove godine.
I uvijek se zateknem u razmišljanju što bi on radio u novoj godini, koje bi bile njegove odluke…
Da li bi napokon donijeo odluku o skidanju svojih crnih starki?
Da li bi dobre, stare hitove Azre zamijenio za neke novije, lažne rockere?
Da li bi svoju zelenu kacigu, napokon, prefarbao u neku normalnu boju?
Da li bi ,napokon, prestao tvrditi je najbolji sladoled koji je ikada jeo bio onaj kojeg smo lizali dok smo se još kao djeca kroz šumu spuštali prema plaži?
Da li bi, napokon, Bostona prestao zvati Floki?
I da li bi mu, možda, ove godine nestale rupice na obrazima?
Ja zaista mrzim nove godine.
Kao da te nove godine ne mare i trude se pregaziti sve ono lijepo što smo imali. Kao da ne mare što ja brojim svoju petu godinu bez njega. Kao da te neke nove godine ne mare za mene, za nas. Kao da ne mare što me nostalgija ubija…
Ja zaista mrzim nove godine.
A ono što je najgore, sa svakom novom godinom sve me više strah da ću zaboraviti boju njegova glasa.
Da ću zaboraviti način na koji je izgovarao moje ime
Da ću zaboraviti način na koji se smijao.
Da ću zaboraviti kako su mu rubovi očiju, dok je usne oblikovao u osmijeh, uvijek oblikovali savršene bademaste kuteve i pomalo ih navlačili prema gore.
Da ću zaboraviti način na koji je rukom zakrivao pogled kad je htjeo sakriti osmijeh i kako mu se crvenilo penjalo u obraze.
Da ću zaboraviti način na koji mu se čelo nabiralo oko vrha nosa, između obrva, kad bi se mrštio.
Da ću zaboraviti toplinu njegovog dodira i način na koji je preskakivao ogradu i stepenice kad mu se žurilo.
Ja zaista mrzim nove godine.
I svake nove godine pitam se da li mu nedostaje zvuk topota kiše o prozor.
Da li mu nedostaje okus čokolade i jutarnje kave… smijeh… lavež pasa i škripanje smeđe ograde na vrhu stepenica… i način na koji svijet nestane kad pada snijeg… Da li mu nedostajem ja…
Ja zaista mrzim nove godine… I zato ne donosim nikakve glupe, novogodišnje odluke… Zato jer ja zaista mrzim nove godine.
(Aleksandru)
