utorak, 12.02.2008.
***I još uvijek mi je dosta samo sjećanje***
Mogla bi ovo započeti sa nekom patetičnom rečenicom kao što je: bila je noć osuta zvijezdama i dok me je ljubio oko nas nije postojalo ništa drugo… Ne da bi to bila laž, ali…
Šetali smo Paškom rivom…
Kupio mi je zeleni balon u obliku djeteline sa bubamarom, napuhan helijem i sa žutom trakicom.
Rekao je da nije zlatna ribica.
Stajala sam u moru do koljena, pod zvjezdanim nebom, u boksericama i grudnjaku i sa ekipom igrala picigin, tek nekoliko trenutaka nakon što mi je rekao da odlazi, a on, on je sjedio na obali i smijao se.
Znala sam da ljetne ljubavi nikad ne traju. Bilo mi je dosta samo sjećanje.
Ali ne…
On nije sve mogao ostaviti upravo onako kako ljetne ljubavi jesu, slatke, prepune morske soli na koži i mirisa borova u zraku.
Zvao me, pisao pisma i čestitke… Rekao mi da me voli… I nekako na tom putu, kao prava, pravcata kokoš, pala sam na njegove riječi…
Možda su i bile iskrene, ne znam, nikad nisam uistinu saznala… Ne znam čak ni dali me je bilo briga…
Znam da sam voljela slušati njegov glas, njegov smijeh i voljela sam gledati njegove smeđe oči kako se svijaju u kutovima dok se smiješi… Zavoljela sam ga… I baš nekako u vrijeme kad mi je počeo nedostajati, rekao je da je gotovo… I nestao… Dobro, ne baš nestao, ali nije bilo ni daleko od toga… I voljela sam ga dugo... Onda sam ga malo mrzila… Pa, onda opet malo voljela…
I taman kad sam mislila da se zauvijek pretvorio u samo lijepo sjećanje, on se vratio…
Sjedila sam i čekala Davora na fontani usred starog grada, skrivala se pod naočalama i smijala se toplini sunca na koži… Zazvonila je neopisivo djetinjasta melodija moga službenog mobitela koja me je natjerala samo da se još jače nasmijem…
Dogovarala sam novi sastanak kad mi se netko približio i zakrio sunce. Pogledala sam i zastala u pola rečenice. I zaželjela da moje crvene cipelice od gamoša imaju moći kao one Doroti iz Oz-a, pa da nestanem uz onu: There's no place like home….
Stajao je pored mene, pokušavao me zadiviti moći i ugledom kojeg je stekao u Varaždinu, pričao je kratko svoju priču. Ponudila sa kavu…
Odbio ju je uz neku lažnu ispriku o sastanku.
Krenula sam u susret Davoru koji je nosio novi posao, obgrlio me oko struka i nasmijao se. A ja sam se osjećala bolje.
Krenuli smo prema Kozu i dok smo prilazili gradskoj uri primijetila sam ga kako ispija kavu sa nekom vrlo zgodnom plavušom ispred Varteksa. Nasmijala sam se i u tom trenutku shvatila da je on ostao isti… Neponovljivi šarmer u lijepoj košulji…
I opet sam se nasmijala… Jer, ja nisam više ista, a nikada nisam ni bila plitka da bi me mogle impresionirati priče o moći i ugledu… I znala sam… Pretvorio se samo u lijepo sjećanje, i vjerojatno će i ostati tamo… Jer daleko je iza mene ona noć kada sam stajala u moru do koljena, pod zvjezdanim nebom, u boksericama i grudnjaku i sa ekipom igrala picigin, tek nekoliko trenutaka nakon što mi je rekao da odlazi, dok je on sjedio na obali i smijao se.
I još uvijek mi je dosta samo sjećanje…
