Daj mi matematike, molim te, daj mi puno!
 Jedna od velikih prednosti rada u znanosti je mogucnost putovanja na razne konferencije. Naravno, nekad to zna ici na zivce, ali uglavnom je dobro. Tako sam i ja uhvatio malo tog vjetra i proveo prosli tjedan iznad Salt Lake Citya u drzavi Utah. Podrazumijeva se da su troskovi puta i sve ostalo placeni novcem od projekta na kojem radim. Sto je odlicno posto sam efektivno putovao za dzh.
 U odmaralistu Snowbird odrzavala se konferencija o primjeni dinamickih sustava SIAMa - Udruzenja za industrijsku i primjenjenu matematiku. Ta konferencija odrzava se svake dvije godine i najveca je na svijetu u tom podrucju - ove godine prisustvovalo je 710 ljudi. Pet dana, svaki dan po cca 10h predavanja, a izmedju predavanja razgovori s ljudima, sastanci, upoznavanja... ma predobro.
 Putovalo nas je petnaestak s UCSBa - gotovo cijela nasa i Jeffova grupa. Par avionskih presjedanja, neizbjezna kasnjenja i odgode aviona i u nedjelju uvecer bili smo u sobama u Snowbirdu. Snowbird je inace predobar - smjesten je u kanjonu, temperatura je ugodnih 24-25 stupnjeva Celzijusevih, okolo snijeg na brdima. Bas predobro.
I tako je sve skupa krenulo u ponedjeljak. Gotovo sve face u podrucju su bile tamo - ljudi iz cijih knjiga ucimo, koji su napisali centralne radove u podrucju, a svi na dohvat ruke. Doslovno da ih povuces za rukav i propitas o onim detaljima koji ti fale u radu.
 Konferencija je konceptualno podijeljena u tri dijela: pozvani govori, minisimpoziji i prijavljena izlaganja. U prvom dijelu su istaknuti istrazivaci drzali jednosatna predavanja o svom podrucju interesa. Tako smo culi o tome kako je Priroda razvila sustav upravljanja prstima (sto je prakticki sveti gral robotike), kako se matematicki moze pristupiti borbi protiv karcinoma i tako odrediti koliko lijekova dolazi u koktel da bi bio ucinkovit. Culi smo i objasnjenje zasto se ozonske rupe ne zatvore same od sebe kad u drugim dijelovima atmosfere ima dovoljno ozona i kako razliciti insekti razlicito lete i tako minimiziraju potrosenu energiju. Sve skupa iznimno zanimljivo, cak i nekome tko nije matematicar (ne mislim na sebe, sebe odavno racunam u matematicare).
 Moj je mentor nazalost bio bolestan. Nadali smo se da ce doci u srijedu, no bio je prebolestan za putovanje. I tako, u srijedu poslijepodne dobivam ja e-mail od njega, a u e-mailu prezentacija govora kojeg je on trebao odrzati u cetvrtak. Gledamo Bryan i ja u taj mail i kaze Bryan onako meni "sigurno zeli da ti odrzis govor umjesto njega". Je da, bas ja, najmladji u grupi. Pa smo digli Lana (novog postdoca u grupi) na foru da on (Lan) treba odrzati govor. Lan se maltene upisao i usrao u gace. Da prostite na izrazu.
 No sve se vraca sve se placa. Istu vecer, nakon prezentacije postera, idem ja tako pogledati mail. A kad ono, mail od drugog voditelja projekta u kojem kaze "Jel bi ti htio odrzati prezentaciju umjesto mentora ujutro?". I sta da covjek sad kaze? Covjek kaze - da. Lakse reci nego uciniti. Trenutno vrijeme: 23h. Vrijeme prezentacije: 9h. Deset sati za preraditi prezentaciju, dodati neke filmice koji ne rade, izbaciti sve one stvari o kojima nemam pojma (nije mentor mentor, a ja student bez razloga!). Legao sam negdje oko 00.30, probudio se u 5.30h i deri po prezentaciji. Za dorucak: kava i bol.
 Doslo je i tih 9h, a u publici one iste face s pocetka price. Izgleda da imamo stvarno zanimljiv projekt. Svoje neznanje kompenzirao sam glupiranjem, skakanjem i modulacijom glasa :) Na kraju, govorio sam cak i manje nego sto je bilo zakazano (upuceniji znaju da imam problema s time kad se radi o prezentacijama s projektorom ;) ). A nakon prezentacije - pitanja. Secer dolazi na kraju. Jedna od onih faca dize ruku, a meni se mrak spusta na oci. No odbio sam njegovo pitanje jednim "ne znam" upakiranim u toliko celofana da je vjerojatno zvucalo pametno. Moje najjace oruzje je njihovo neznanje o mom neznanju. He he he.
 Onda je dosao najbolji dio: razgovori s ljudima o mom istrazivanju. Upoznajmo Daliu, studenticu u Sydneyu koja je bas ono hard-core matematicarka. Ona o potpuno apstraktnim matematickim konceptima prica kao ja o parnim i neparnim brojevima. A samo je studentica, tako da se nisam ustrucavao ispitati ju o svakom detalju. Sve mi je objasnila, preporucila mi par knjiga i dala svoj clanak. Zakon. Pricao sam jos sa Sherry, profesoricom koja radi gotovo iste stvari kao ja, pa sam dogovorio da cemo suradjivati. Pricao sam i s Oliverom i Mirkom iz Paderborna koji racunaju slicne stvari kao i ja, ali drugom metodom pa je nas razgovor bio mjesavina prijateljskih savjeta i obrane vlastite metode svim snagama.
 Na kraju, bilo mi je jako zao sto je sve zavrsilo. Ovo je bio mozda najbolji tjedan otkako sam u USA stigao. Mislim da bi mi idealna radna atmosfera bila sljedeca: prijepodne konferencija, a onda poslijepodne ja, kompjuter, olovka i papir i udri po jednadzbama i simulacijama. Sad sam nabrijan i jedva cekam da isprobam sve sto sam cuo na konferenciji. I da mi dodju knjige koje su mi preporucili. I da odem u HR (jos 4 tjedna).
 P.S. Evo u kakvoj ja situaciji ovo sve pisem: Java Jones, pisem o matematickoj konferenciji, za stolom kraj mene ekipa prica o ugljikovim nanocijevima i svemirskom liftu, a vani cudni cica s bijelom bradom (podsjeca na djeda Mraza ili ak. L. B.) nekom objasnjava Wienerove procese s gitarom u ruci.
P.P.S. Slike prirode su s dvosatnog pjesacenja na koje smo Bryan i ja otisli jednog popodneva. Nisam sliko ljude opet. Bezveze, znam. Al imam zivotinje zato.
|
