4. nedjelja došašća:

ponedjeljak, 22.12.2008.

Na sinu Marijinu ostvarena obećanja o potomku iz roda Davidova
U sve tri liturgijske godine misna čitanja ove nedjelje govore o potomku iz roda Davidova preko kojega će Bog biti posebno naklonjen svome narodu Izraelu i svim narodima svijeta. Evanđelje u sve tri godine govori o Isusovoj majci i Josipu iz plemena Davidova koji nije naravni otac Marijina sina.

Za prvo čitanje imamo Natanovo proročanstvo Davidu o potomku iz njegova roda preko kojega će Davidova "kuća" u smislu kraljevske loze trajati dovijeka. Bog će tom Potomku biti Otac a on njemu jedincati Sin. To obećanje nosilo je židovski narod kroz povijest u radosnim i tragičnim trenucima. Mesijanska nada bila je vezana uz potomka iz Davidova roda. To posebno vidimo iz židovskih spisa stotinjak godina prije Isusa koji nisu ušli u kanon Starog zavjeta. U Isusovo vrijeme obavezno je bilo voditi rodoslovlje svećeničkih i levitskih obitelji, jer su samo pripadnici tih obitelji smjeli vršiti strogo liturgijske službe u hramu. Ipak su i ostale obitelji s ponosom čuvale tradiciju o pripadnosti pojedinome od dvanaest Izraelovih plemena. Tako sv. Pavao, braneći se od protivnika i lažne braće ističe: "Obrezan sam osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova" (Fil 3, 5).
Datumski najraniji podatak o davidovskom porijeklu Isusa je Rim 1, 3-4 gdje Pavao god. 58. piše: "Evanđelje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu" (Rim 1, 2-3). Matejevo evanđelje, više od ostalih, naglašava davidovsko porijeklo Isusa i spasenjski sadržaj naziva "Sin Davidov". To osobito vidimo prilikom ozdravljenja kad bolesnici ili njihova rodbina vape: "Sine Davidov, smiluj nam se!" (Mt 9, 27; 15, 22; 20, 32). Prilikom mesijanskog ulaska u Jeruzalem mnoštvo je klicalo: "Hosana Sinu Davidovu!" (Mt 21, 9.15). Kod Židova onog vremena prihvaćanje muškarca da bude otac jednom djetetu, koje i nije moralo biti njegov naravni potomak, imalo je punu pravnu i religioznu vrijednost. Isus je preko Josipa pravi Sin Davidov, makar mu Josip nije naravni otac. To je za prvu Crkvu bio važan povijesni podatak pa mora biti važan i za današnje sudionike liturgije.
Ušavši u Davidov rod, Sin Božji je ušao u povijest jednog naroda i jedne obitelji. Solidarizirao se s kulturom, vjerom i baštinom tog naroda i obitelji - utjelovio se, kako ističe današnja zborna molitva. Od Isusa solidarnog člana naroda i obitelji učimo i mi podržavati sve što je plemenito u našem narodu i obitelji te dijeliti sa svojim bližnjima zajedničke radosti i nade, žalosti i tjeskobe.

Podići ću tvoga potomka (2 Sam 7, 1-5. 8b-12. 14a-16)

Dvije knjige o Samuelu sadrže povijesnu građu o nastanku monarhije u Izraelu, o djelovanju Samuela i Natana te o ratovima Izraelaca protiv Amonaca. Građa u njima sadržana nastala je dobrim dijelom u sjevernom izraelskom kraljevstvu u devetom stoljeću pr. Kr., ali su same knjige redigirane u današnjem obliku u vrijeme babilonskog sužanjstva, između 580. i 540. pr. Kr.
Prorok Natan bio je neke vrste ministar za religiozna pitanja na Davidovu dvoru. On se jedini usudio moćnom monarhu u ime Božje predbaciti što je prisvojio Urijinu ženu Batšebu a njezina muža dao u boju izložiti na takvo mjesto da mora poginuti. U današnjem odlomku Natan nije donositelj Božje kazne nego blagoslova. Utvrdivši svoje kraljevstvo od vanjskih neprijatelja i postigavši sigurnost u samoj državi, David želi u Jeruzalemu, koji je osvojio i učinio glavnim gradom za dva južna i deset sjevernih plemena, sagraditi veličanstveni hram Bogu jedinome. Natan je ispočetka mislio da je to dobar plan, jer će jedno svetište pridonositi povezivanju naroda u vjerskom i političkom pogledu, a iz tog će svetišta biti davane upute za život naroda u domovini i dijaspori. Međutim, nakon molitve i razmišljanja, Natan dobiva nadahnuće i prenosi Davidu Božju poruku: David se jest pokajao za svoj grijeh, ali je u četrdesetgodišnjoj vladavini prolio previše krvi i Bog ne prihvaća hram koji bi on podigao. Umjesto da David podigne Bogu "dom", po Natanu dobiva obećanje da će Bog njemu podići trajni dom, tj. da će potomak iz njegove loze trajno vladati Božjim narodom Izraelom.
Za razliku od Davida koji je mačem pribavljao mir u svojoj državi te otklanjao agresije stranih naroda, Bog obećava da će njegovu potomku on sam pribaviti mir te činiti preko njega da narod Božji "više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije" (r. 10). Bog obećava utvrditi kraljevstvo Davidova potomka i biti mu trajno naklonjen: "Utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on meni sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom" (r. 14,16). Ovo je zapisano u vremenu kad je već nestalo kraljeva iz davidovske loze. To znači da su povijesni čitaoci ove knjige u Natanovu proročanstvu vidjeli najavu duhovnog vode, koji će biti iz Davidove loze, ali neće vladati na davidovski način ognjem i mačem.
Mi kršćani gledamo u Isusu najavljenog potomka iz loze Davidove. Po njemu je Bog zauvijek ne samo s Izraelom nego i sa svim narodima svijeta. Po njemu dariva trajni mir i blagoslov svima.

Otajstvo sada očitovano po proročkim pismima (Rim 16, 25-27)

Ovaj odlomak je zaključno izričaj hvale i slave Bogu (doksologija). Himan kojim Pavao zaključuje svoju dogmatsku poslanicu o opravdanju po krsnoj vjeri u Krista, bez starozavjetnih propisa o obrezanju i čistim jelima. Apostol izriče "hvalu i slavu uvijeke" Bogu koji može učvrstiti vjernike. Početak vjere i ustrajnost u svjedočkoj vjeri dar je Božji. Pavao moli Boga da u takvoj vjeri učvrsti povijesne slušatelje njegove poslanice a i nas današnje sudionike bogoslužja. To Bog čini po Pavlovu evanđelju - ili sadržaju i načinu propovijedanja Krista raspetog i uskrslog poganima. Iz ove formulacije vidimo da je za Pavla "evanđelje" isto što i propovijedanje Isusa Krista. Propovijedanje kojemu je Krist glavni sadržaj. Sadašnje propovijedanje evanđelja o Kristu Pavao naziva "objavljenjem otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima obznanjenog". Starozavjetna objava bila je pridržana Židovima. Od pojave Krista riječ Božja naviješta se svim narodima. Cilj misionarskog naviještanja je pridobiti ljude iz svih naroda "za poslušnost, za vjeru". To zapravo znači za vjerničku poslušnost. Kome se Bog objavio po naviještanju prvih misionara i današnjih zaređenih služitelja Crkve, taj Bogu duguje posluh vjere. Bog nam se nije očitovao da zadovolji našu radoznalost, nego nam je objavio sve ono i samo ono što je nužno za naše spasenje. Zato mu odgovaramo pristajući uz njega, slušamo ga dok nam govori po Pismu i znakovima vremena.
Boga, koji je u davnini zasnovao otajstvo spasenja, po prorocima ga naviještao te ga u Kristu izveo i učinio dostupnim svima narodima, Pavao zasniva jedinim Mudrim. Ovo znači da je sam Apostol otkrio životnu mudrost u objavi te da u svjetlu objave vrednuje svoj život i povijest svijeta. Bog je sama mudrost i on nas čini vjernički mudrima.
Bogu iskazujemo hvalu i slavu po Isusu Kristu. Na njega kršteni, pridružujemo se njegovoj poslušnosti Ocu moleći i čineći s njime: "Dođi kraljevstvo tvoje!" Na kraju dodaje Apostol liturgijski usklik: "Amen!" To su prvi kršćani pozajmili iz židovske liturgije, poštujući tako židovski korijen Isusa i apostola. Govoreći "Amen" na tuđem jeziku htjeli su prihvatiti kontinuitet Božjeg djelovanja u Starom i Novom zavjetu.

Zaručenoj s Josipom iz doma Davidova (Lk 1, 26-38)

Ovo evanđelje dolazi više puta u toku liturgijske godine. Imali smo ga na Bezgriješno začeće i tada je bio naglasak na anđelovu pozdravu: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"
Danas je naglasak na Josipovoj poočimskoj ulozi i Marijinu djevičanskom materinstvu. Matej i Luka ističu Marijino djevičansko materinstvo i davidovsko porijeklo Josipa (usp. Mt 1, 18-25 i Lk 1, 27; 2, 4-5).
U Marijinu djevičanskom materinstvu evanđelisti vide više od biološke činjenice da Marijin sin nema naravnog oca, kao sin Zaharije i Elizabete. To je priprava za posebnu oslonjenost Marijina sina na Oca nebeskog. On koji nikoga na zemlji nije zvao naravnim ocem, pravi je Sin Božji. Preko Josipa Isus baštini naziv "sin Davidov" u smislu Natanova proroštva i Psalma 110. Taj naziv upućuje na njegov transcendentalni identitet: Nazarećanin, sin Davidov, je izvanredni Božji poslanik. Bog preko njega spašava svoj narod i sve narode svijeta od grijeha. On je "Sin Svevišnjega" zato što je sin Davidov.(KTA)

| komentari (14) | print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Linkovi

Duhovna glazba

Duhovna misao

ponedjeljak, 22.12.2008.

4. nedjelja došašća:

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31