DUH JEDINSTVA

27.01.2013., nedjelja

Čudesni trenutakj

Image and video hosting by TinyPic

Slušate neku pjesmu. Iznenada vas upitam: "U ovom trenutku - tko ste vi?" Kako ćete odmah i spontano
odgovoriti na ovo pitanje, bez zastajk-vanja da biste pronašli odgovarajuće riječi? Ako vas ovo pitanje ne uspije
prekinuti u slušanju, odgovorit ćete mi pjevušeći pjesmu. A ako vas je pitanje iznenadilo, odgovorit ćete: "U ovom
trenutku - tko si ti?". No, zastanete li i razmislite, pokušat ćete mi reći nešto, ali ne o ovom trenutku, nego o
prošlosti. Dobit ću podatke o vašem imenu i adresi,o tome čime se bavite i o vašoj osobnoj povijesti.Samo, ja
sam upitao tko jeste, a ne tko ste bili. Jer, biti svjestan stvarnosti, živuće sadašnjosti, znači otkriti da je sve
iskustvo u svakom trenutku. Ne postoji ništa osim njega - nema iskustva o "vama", koji doživljavate iskustvo. Čak
i u trenucima u kojima smo najočitije svjesni sebe,ovo "sebe" kojega smo svjesni, uvijek je zapravo određeni
osjećaj ili osjet - bilo napetosti mišića, topline ili hladnoće, boli ili nekih smetnji, disanja ili pulsiranja krvi. To
nikad nije osjet onoga nečega što osjeća osjet, kaošto nema smisla ili mogućnosti ni predodžba o njušenju vlastita
nosa ili ljubljenju vlastitih usana.

U vremenima sreće i zadovoljstva obično smo dovoljno pripravni da postanemo svjesni trenutka, te da iskustvu
dopustimo da postane sve. U tim se trenucima mi "zaboravljamo", a um nam ne pokušava odvajanje od samoga
sebe, odvajanje od iskustva. Ali, kad naiđe patnja,ili fizička ili emocionalna, stvarna ili samo predviđana,
započinje rascjepljivanje i kretanje u krug.

Čim postane jasno da "Ja" uopće ne može pobjeći od stvarnosti sadašnjosti, budući da "Ja" i nije ništadrugo do
ono što znam sada, ovo unutrašnje uzbunjivanje morastati. Ne preostaje neka druga mogućnost, no - postati
svjesnim patnje, straha, dosade ili tuge na jednakoonako potpun način na koji smo svjesni i zadovoljstva. Ljudski
organizam raspolaže najčudesnijim moćima prilagodbena obje vrste boli - i na fizičku i na psihičku. No, one
mogu doći do potpunog izražaja samo ako se bol ne zatomi ovim unutarnjim naporima da se pobjegne od nje, da
se "Ja" odvoji od osjećaja. Takav napor stvara stanje napetosti, u kojemu patnja buja. A kad se ta napetost smanji,
um i tijelo počinju upijati patnju kao vodu potrebnu za cvjetanje.
Postoji još jedna priča o kineskom mudracu, kojega upitaše: "Kako da pobjegnemo od pakla?" Pritom su, naravno,
mislili na pakao patnji. On im odgovori: "Tako da jurnete ravno u središte njegova plamena". "Ali, kako ćemo tada
izbjeći taj plamen?" "Tada vam više neće smetati nikakve druge patnje!" Ne moramo otići čak u Kinu. Ista se ideja
javlja I u "Božanstvenoj komediji" kada Dante i Vergilije otkrivaju da se izlaz iz pakla smjestio u samom
njegovom središtu.

U trenucima velike radosti mi se u pravilu ne zaustavljamo da bismo pomislili "ja sam sretan" ili "ovoje prava
radost". Obično se ne zaustavljamo da bismo pomislili neku misao ove vrste sve dok radost ne prijeđe svoj
vrhunac, ili dok u nama preostaje još malo strepnjeda će ona nestati. U tim smo stanjima toliko svjesni trenutka da
i ne pokušavamo to iskustvo usporediti s drugim iskustvima. Zato ga i ne imenujemo, znajući da su imena, koja
nisu samo obični uzvici, utemeljena na usporedbama.Tako se "radost" razlikuje od "žalosti" po svom kontrastu,
po uspoređivanju jednog stanja uma s drugim. Da nismo nikad upoznali radost, bilo bi nam nemoguće prepoznati
žalost kao žalost.
Ali i radost i žalost se u stvarnosti ne mogu uspoređivati. Usporedba je moguća samo ako se vrlo brzo izmjenjuju
ta dva stanja uma, i ne možemo se neprekidno vraćati s jednog na drugi onako kako pogledom možemo vrludati
između mačke i psa. Žalost se može usporediti jedino sa sjećanjem na radost, a to ni po čemu nije istošto i sama
radost.

Kao ni riječi, ni sjećanja nikad ne uspijevaju "uhvatiti" stvarnost. Sjećanja su pomalo apstraktna, jer predstavljaju
znanje vezano za nešto, a ne znanje o nečemu. Sjećanje nikada ne uspijeva uhvatiti bit, sadašnji intenzitet,
konkretnu stvarnost iskustva. Takvo kakvo jest, onoje truplo iskustva iz kojega je već nestao sav život. Sve što
znamo o sjećanju, znamo tek iz druge ruke. Sjećanjasu mrtva, jer su utvrđena. Sjećanje na vašu mrtvu baku može
jedino ponoviti ono što je vaša baka bila. Ali, stvarna i prisutna baka uvijek je mogla reći ili učiniti nešto novo, i vi
nikad niste bili posve sigurni koji će biti njezin sljedeći potez.
Dakle, postoje dva načina razumijevanja iskustva. Prvo je usporediti ga sa sjećanjem na druga iskustva, a time ga i
imenovati i definirati. To znači tumačiti ga u skladu s mrtvim i proteklim. Drugo je - postati ga svjestan takvoga
kakvo jest, jednako onako kao što u intenzivnoj radosti zaboravljamo prošlost i budućnost, dopuštamo da
sadašnjost bude sve, i čak se i ne zaustavljamo da bismo pomislili: "Ja sam sretan!" Oba načina razumijevanja
imaju svojih prednosti. No, oni odgovaraju razlici između poznavanja neke stvari prema riječima, i njenog
trenutačnog prepoznavanja. Jelovnik je vrlo korisnastvar, ali nije i zamjena za jelo. Turistički vodič je pomagalo
vrijedno divljenja, ali se teško može usporediti s državom koju opisuje.
Dakle, ako pokušavamo shvatiti sadašnjost uspoređujući je sa sjećanjima, ne razumijemo je onoliko duboko kao
kada smo je svjesni, bez ikakvih uspoređivanja. Međutim, to je obično način na koji pristupamo našim neugodnim
iskustvima. Umjesto da smo ih svjesni takvih kakva ona jesu, mi se pokušavamo pozabaviti njima pomoću
prošlosti. Prestravljena ili usamljena osoba odmah počinje misliti: "Bojim se." Ili: "Tako sam usamljen."
Naravno, to je samo pokušaj da se izbjegne iskustvo. Mi ne želimo biti svjesni ovakve sadašnjosti. No,budući da
se iz sadašnjosti ne možemo izvući, naš je jedini bijeg onaj u uspomene, sjećanja. Ovdje osjećamo da smo na
čvrstom tlu, jer prošlost je utvrđena i poznata - no, naravno, i mrtva. Ipak, pokušavajući se osloboditi, npr. straha,
mi se odmah nastojimo odvojiti od njega i "učvrstiti" ga tumačeći ga pomoću prošlosti, pomoću onoga što je već
utvrđeno i poznato. Drugim riječima, mi se pokušavamo prilagoditi tajanstvenoj sadašnjosti, uspoređujući je sa
(zapamćenom) prošlošću, imenujući je i "identificirajući".
Sve bi to bilo vrlo dobro kad biste pokušavali pobjeći od nečega od čega možete pobjeći. Dobro je poznavati ovaj
postupak želite li saznati kada se treba skloniti od kiše. Ali, taj vam postupak ne govori kako živjeti sa stvarima od
kojih ne možete pobjeći, koje su već postale dio vas. Vaše tijelo ne uništava otrove samo zato jer im poznaje
nazive. Pokušati nadzirati strah, depresiju, ili dosadu tako da ih nazivamo raznim imenima, znači pribjeći
praznovjernom povjerenju u proklinjanja i zazivanja.

Vrlo je lako uvidjeti zašto to ne uspijeva. Očito, mi pokušavamo znati, imenovati i definirati strah da bismo ga
"objektivizirali", to jest, odvojili od "Ja". No, zašto se pokušavamo odvojiti od straha? Jer se bojimo. Drugim
riječima, strah pokušava odvojiti sebe - od straha,kao kad bi se požar nastojao ugasiti - požarom.
No, to nije sve. Što se više navikavamo na razumijevanje sadašnjosti pomoću sjećanja, nepoznatog pomoću
poznatog, životnog pomoću mrtvog, to više naš životpostaje isprazan i mumificiran, to je više frustriran i bez
radosti. Tako zaštićen od života, čovjek postaje vrsta mekušca obavljenog tvrdim oklopom "tradicije", pa kad
stvarnost konačno prodre do njega, kao što to mora biti, pokreće se divljanje zatomljene plime strepnji. S druge
strane, ako ste svjesni tog straha, tada shvaćate da bijeg nije moguć, jer ste taj osjećaj postali vi sami. Uviđate da
nazvati ga "strahom" malo ili ništa govori o njemu,jer se usporedba i njegovo imenovanje ne temelji na prošlom
iskustvu, nego na sjećanju. Tada nemate drugog izbora. Jednostavno ga morate postati svjesni cijelim svojim
bićem kao jednog posve novog iskustva. I zaista, svako je iskustvo u tom smislu novo, i u svakom se trenutku
našega života nalazimo usred nečega novog i nepoznatog. Tada primate iskustvo ne opirući mu se i ne imenujući
ga, pa posve nestaje osjećaj sukoba između "Ja" i postojeće stvarnosti.

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo
nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.
Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim. U svakom smo trenutku na
oprezu, oklijevamo i povlačimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a
opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijeće življenja u
ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i
poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držećiga posve
novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje. Ovo nije filozofska
teorija, nego pokus. Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage,
potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teško je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to
čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnostida to uopće objasni. Jasno je, da je načelo stvarinešto nalik
nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načinaupravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se
prepuštate.

Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju
izražava i sam judo, privukla je pozornost na snaguvode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i
podatljivošću. Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi. Naime,ukočene i
stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok sene slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom,
zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.
Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bismrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se
približavati njenom rubu. Ako netko tresne s visineukočenih udova, slomit će ih. No, opusti li se poput mačke,
pad će biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa,
a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.
Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No,
taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje. Tijelo vode ne bježi kad ga
odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni naš ublaživač
šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana
nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile. Stogadobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego
također svoju stabilnost, ili "težinu".

Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti. Značajno je
primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne opuštanja. No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu
je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjegotpora. Stoga,
do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti
vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se
svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnomsmjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava
strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.

href="http://tinypic.com?ref=9gkpxf" target="_blank">Image and video hosting by TinyPic

04.01.2013., petak

STVARALAČKA MORALNOST

Image and video hosting by TinyPic

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i
uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.
Ako je moralnost umijeće života u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju naći i pravila, boljerečeno -
tehnike. Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehnički problemi - raspodjela bogatstava i stanovništvo,
dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog života, briga za bolesne i nemoćne te usklađivanje
razlika koje postoje među pojedincima.

Tako je moralist gotovo tehničar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao što se s arhitektima savjetuje o
izgradnji kuće ili s inženjerima kad se gradi most.I, kako to zahtijevaju medicina, obućarstvo, kuharstvo, krojački
posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i život u zajednici zahtijeva određeni "know-how". Zahtijeva prikupljanje i
korištenje određenih vještina.

Samo, u praksi je moralist postao mnogo više od savjetodavnog tehničara. Postao je svađalica. Sa svoje
propovjedaonice ili u svojim djelima on drži prodike čovječanstvu, dijeleći uokolo pohvale i pokude - većinom
pokude - kao što zmaj ispušta plamen iz svog ždrijela. Jer, ljudi ne prihvaćaju njegove savjete. Oni pitaju kako je
najbolje djelovati u određenim okolnostima. On im kaže, i čini se da su se oni s time složili, da on ima pravo. No,
potom odu i naprave nešto drugo, jer nalaze da je njegov savjet pretežak, ili pak snažno žele učiniti upravo
suprotno. Ovo se događa toliko redovito da se moralist počinje žestiti i nazivati ih raznim imenima. Akad to nema
nikakva učinka, on pribjegava i fizičkom nasilju, provodeći svoj savjet uz pomoć policajaca, kažnjavanja i zatvora.

Jer, zajednica je vlastiti moralist. Ona odabire i plaća suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kaže: "Kad
postanem teška, molim te - udari me!"
Na prvi se pogled problem može svesti na ovo: moralna načela služe da se izbjegne nepoštena razdioba užitaka i
patnje. To znači da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a više patnje. U pravilu će oni prihvatiti taj
gubitak samo pod prijetnjom još veće patnje, ako neće surađivati. To se temelji na pretpostavci da je svatko čovjek
za sebe, te da će paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni očito znače i njegove interese.
Iz toga su moralisti razvili teoriju da je čovjek uosnovi sebičan, ili da ima urođenu sklonost prema zlu. "Naravni"
čovjek živi za jedan poriv: zaštititi svoje tijelo od boli i povezati ga s užitkom. Budući osjećati može samo svojim
tijelom, malo ga zanimaju osjećaji ostalih tijela. Stoga će ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut
sustavom nagrada i kazni, to jest, iskorištavanjem njegovih interesa u interesu zajednice.
Srećom, problem ipak nije baš tako jednostavan. Naime, između svega ostalog što čovjeku pruža užitak, jesu i
odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedničko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu,
koji "mnogo ruku čini lakšim". I zaista, jedno od najvećih zadovoljstava postiže se kad je čovjek višeili manje
nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmišljanja, zvukovi, mjesta i ljudi. I obrnuto, jedna mu
je od najvećih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjeća neprihvaćenim i odsječenim od zajednicei svijeta
koji ga okružuje.

No, taj problem nema rješenja, jer o njemu razmišljamo kao o pobuđivanju sustavom užitka i patnje, iliuz pomoć
ma kakvog poticaja uopće. Čovjek ima moralni problem kakav druge životinje koje žive u zajednici nemaju, samo
zato što su mu toliko važni motivi, poticaji. Ako je točno da čovjeka nužno motivira načelo užitka i patnje, nema
nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponašanju. Motivirano ponašanje je utvrđeno ponašanje; bit će ono što će
biti, bez obzira na sve što bi netko mogao reći o tome. Ne može postojati stvaralačka moralnost, ako čovjek nema
mogućnost da bude slobodan.
Upravo ovdje su moralisti pogriješili. Žele li da čovjek promijeni način života, moraju pretpostaviti da je on
slobodan. Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu neće ništa promijeniti. S druge strane, čovjek koji djeluje
zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlačnosti njihovih obećanja - ne djeluje slobodno! Akočovjek nije
slobodan, prijetnje i obećanja mogu promijeniti njegovo ponašanje, ali ni u čemu bitnom. Ako je pak slobodan,
prijetnje i obećanja neće ga natjerati da iskoristisvoju slobodu.
Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva iod
svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.
Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo podizborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane
užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja.Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
može biti iznimno ugodno iskustvo.

Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno. Nisi "slobodan"
da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave,ili zaustavio određene refleksne radnje. To nisu prepreke
slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u
pravokutnu kružnicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće.
Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja.
Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti neštokontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući
svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajućibol.
S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija. Tadase postavlja
pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja?Teorija da mi
neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci
riječi. Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jermi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam
tako odlučio. Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za
mene biti ugoda. Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol. Ukratko,teorija
vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.
No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim
budućim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima,
to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi -
osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, alizapravo nema načina da budem siguran hoće li me toučiniti
sretnim. Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog
zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete
istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate. Takve kontradikcije jedine su stvarne
vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.

Postoji još jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdida su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugačiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između"ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesniili nesvjesni?
Koga pokreću ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni čovjek,
"organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato što on to jest, njega
ona ne pokreće. Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapače, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao što oči vide, ali ne
vide same sebe.

Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u
kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.
Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem. No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako
je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja. Ideja o tome da prošlost
određuje budućnost može biti tek jezična iluzija. Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti,
može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost. Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo
lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.
Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li
dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"?Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno
okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona morala pasti. Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ihništa ne
može izmijeniti. Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu
određeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događajeizbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.

Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno
da u moralnu sferu donosi način života koji ima svaobilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.
Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma.
No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za
zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se
jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.
Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija
nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Međutim, mogu se napiti. To me čini divno radosnim, pa kad
naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju svedublje i teže,
jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se još više napiti da bih ganadvladao.
Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva,što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće. Ili
imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu. Mukotrpnoradim
na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu. Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano
pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga. Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako
je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više. Moram se rasteretiti
od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnomnadom da
će moj konj pobijediti. I tako ovo kreće.

Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme. On može upozoriti na razorne učinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru. On može obećavati
nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu može pripisati
društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti dase pridruže revoluciji!!!

Ukratko, on nečije "Ja" može prestraviti ili ga ohrabriti, pri čemu u prvom slučaju potiče osobu da bježi od same
sebe, a u drugom da trči za samom sobom. On može nacrtati blještave slike vrlina i uputiti ostale da pronađu snagu
u primjerima velikih ljudi. Može uspjeti i do te mjere da se najveći napori ulože u oponašanje svetaca, svladavanje
strasti, u odricanje i djelatno milosrđe..

Image and video hosting by TinyPic

01.01.2013., utorak

SVE ŠTO TREBATE ZNATI O ČAKRAMA, A NISTE SE PITALI

Image and video hosting by TinyPic








U hinduističkoj tradiciji smatra se da svaki pojedinac ima 7 tijela, (a u budističkim 6) što je blagi nesporazum, a najveći razlog bio bi da šesta i sedma pripadaju jedno drugome i spadaju u jedno što bi bilo stvar semantike.

Put do osvještavanja sedme čakre (o čemu slijedi više) nalazi se u davanju mudrosti skupljenoj u šestoj. Te takvog kao Bodhisatva stajajući pred vratima Nirvane odluči ostati u "Samsari" što bi bilo materijalno postojanje prevedeno na zapadni intelektualni jezik, i tako Bodhisatva
Ne bi li se pobrinuo da svako biće koje posjeduje istinsku dušu otprati u Nirvanu, Raj, Dženet.
Budući da budisti veoma poštuju Isusa i smatraju ga, kao i ja osobno, kao jednog od najvećih Bhodisatvi za koje znamo u povijesti.

Tako da, iako to nevjerojatno zvučalo, svaki budist može prihvatiti Isusa kao vlastitog Yidama "osobno zaštitno božanstvo - duh sveti" (anđela čuvara ili energije) koji postaje svjestan kultivirajući u šestoj čakri (Brahma Sharir). Iako se svi rađamo s potencijalom da se svaki stadij buđenja rascvjeta, to se, naravno, vrlo rijetko događa i kod velikog dijela nas ostaje uspavana tek kao potencijal - sjeme.

Iako je ova slikovita verzija kultiviranja dharme jako teška, pa i za posvećene ljude, probuđivanjem svjesnosti o njima, značenju i korelaciji tih "famoznih" CHAKRI, može nam zasigurno pomoći. Pa da barem pokazivanjem uvida u njih. Znanje o ovim stvarima već je odavno napustilo gabarite nama (zapadnjaku) riznicu mistike te prešlo do granica opće kulture. Stoga se ponosim svojim riječima doprinijeti širenju te iste kulture koja samo ujedinjuje. Nipošto nešto od bezbroj trivijalnih informacija s kojima smo bombardirani cijele dane.

Razumijevanje čovjeka kao prije svega energetskog, mentalnog i tek naposlijetku tjelesnog bića.

1. Prva čakra (grubo tijelo) Sthul Sharir
Jedino ta čakra se oblikuje tijekom prvih sedam godina života, stoga je i domena podsvijesnog edipovskog i čahura našeg libida. Mistici kažu da neki ljudi nikada ne odu dalje od tog stadija, nemajući većih ambicija do životarenja (hrana, piće, "biti bezlićan uklapajuči se u masi") zbog krajnje atrofiranog duhovnog uvjerenja u postojanje oslobođenja. Čakra povezana s tim je Muladhara. Prirodni nagon karmičkog tijela prve čakre izražava se kroz spolnost, dok transformaciju, osvještenje navodno pruža budistički način unutarnje kontrole, yogističke strogosti brahmacharya te za ljude koji nisu aktivni kultivatori niti spiritualno skloni ovdje bi također pomogao i naš dobri stari celibat.

2. Druga čakra (eterično tijelo) Bhawa Sharir
Ova emocionalna čakra i njena energija oblikuju se u drugom sedmogodišnjem ciklusu (kultivatora), no djeca odrasla u budističkim samostanima je potpuno razvijena do četrnaeste godine. Ta točka, u kojoj se postiže spolna zrelost također je trenutak kad se priroda dovršivši svoj dio, povlači i ostavlja ljudsko biće da se samo razvija. Vrlo važno za znati da na toj razini ljudske energije, vibracije se odvija sva naša nesvjesna realno vremenska spona s drugim ljudima i drugim bićima. Primjera radi, osjećaja leptirića u trbuhu pri zaljubljenosti ili više-manje snažan osjećaj u trbuhu anksioznosti kada kažemo: "OSJEĆAO SAM TO.." da/ne, dobro/loše, tako da kultivacijom i razvijanjem te tjelesne čakre tj. njezinog uravnoteženja, dovodi do harmonije u odnosima s drugim ljudima i općenitog osjećaja sigurnosti. Ta čakra, poznata kao Svadhistara je naše eterično ili emocionalno tijelo, ima prirodan potencijal ili slabost za strah i agresiju (što jasno odgovara sa fizičkim djelovanjem amigdale na mozak). U svom višem stanju s tom energijom izražavamo suosjećanje, ljubav i hrabrost.

3. Treća čakra (astralno tijelo) Sukshma Sharir
Treća čakra i uz nju vezana energija i svijest razvija se cca. od četrnaeste do dvadeset i prve godine. To je čakra buđenja razuma i intelekta, svijesti o sebi i uvid u znanje kako na univerzalnoj razini naše birane akcije bivaju oslobođene od autoriteta. Čovjek s uravnoteženom trećom čakrom svjestan je, energičan i entuzijastičan osvijestivši se da svaka njegova akcija ima daleko veće reperkusije i odjeke među ljudima, društvu i svemiru nego li se usudio sanjati. Čakra povezana s tijelom je manipura. Prirodna i primarna zaokupljenost i zamka jeste sumnja u tu istu svijest što djeluje kao trapula jer ista kreacijska energija stvorena snagom treće čakre biva pražnjena tako da mnogi s neuravnoteženom trećom čakrom od velikih planova, ideja, entuzijazma i spremnosti biva vraćen na početak ciklusa. Za nadilaženje problema vezane uz Sukshama Sharir čakru nalazi se upravo u učenju, kultivaciji i radom s četvrtom Manas Sharir. Ovdje već ulazimo u sfere razvoja viših stupnjeva svijesti u kojoj četvrta čakra igra ključnu ulogu vrata između donjih nagonskih i gornjih stanja svijesti.

4. Četvrta čakra (vidovito ili mentalno tijelo) Manas Sharir
Upravo ta čakra i njezino svladavanje je od krucijalne važnosti. Način da kultiviramo Manas Sharir čakru moramo se obazirati na pravilo i koncept bez-uvjetne ljubavi. Ne prema nekome ili nečemu specifičnom nego potpuna i iskrena ljubav usmjerena prema svemu što nas okružuje ne padajući u zamku (Dualnosti).
Manas Sharir tijelo pripada imaginativnom i subjektivnom području. To je područje šamana, vidovnjaka itd. U tom snovitom tijelu postaje teže razlikovati stvarnost od zablude. No iz te čakre potiču siddhi moći, s mogučnošću odvraćanja pozornosti koje se javljaju prakticirajući meditacijskim tehnikama tantre ili yoge. Ovdje se zbiva sanjanje, a njegov krajnji izraz se može pronaći u lucidnom snu. Vidovita stanja koja imaju svoju osnovu u ovom dijelu nemaju stvarnu duhovnu vrijednost, no ona označavaju most od tjelesnog do spiritualnog. To se tijelo razvija cca. između dvadeset i prve i dvadeset i osme godine. Preobrazna kvaliteta, snaga koja se javljaju iz tog energetskog tijela jest sposobnost viđenja istine i stvarnosti situacija bilo direktnom međuljudskom transmisijom ili pak kasnije u formi introspekcije.

5. Peta čakra (blaženo ili spiritualno tijelo) Atma Sharir
Ovo tijelo trebalo bi se "a naravno ovi uputci su za cjeloživotne praktikante" tako da bude samo referenca razvija se do trideset i pete godine. To je buđenje jastva, atmana, neosobnog brahmana, primitak duha svetoga. Ovdje prestaju postojati dualnosti prvih četiriju tijela čakre. To je tijelo svjesnosti i svijesti, a jedina prepreka do daljnjeg razvoja je duhovno stanje, po indijskom mokša, po bud. samadhi. To je preplavljujuća ekstaza i osjećaj ispunjenosti koje doživljava ovo tijelo. Inače se govori da su mnogi mistici, mudraci upravo stali ovdje u samom začetku njihove probuđenosti. Čakra koja se povezuje s blaženim tijelom je vishuddha, koja se nalazi kod grla. To je dio duše, stanja mokše, široke svijesti i oslobođenja.

6. Šesta čakra (kozmičko tijelo) Brahma Sharir
Šesta energija sa svojom ajna čakrom smještena je na famoznom položaju tzv. trećeg oka. To je stanje svijesti gdje se blaženo jastvo prethodnog petog tijela ostavlja, a ostaje samo uzvišeno bivanje s mogučnošću uvida i u najzamršenije enigme.

7. Sedma čakra (nirvaničko tijelo) Nirvana Sharir
Ovo je završetak ciklusa. Povezano je s krunskom čakrom, prepreka dalje u razvoju u šestom tijelu bio je Brahma tj. bolje rečeno ovisnost o stanju ekstaze koja se doživljava tijekom mokše. Kada se to prevlada, ovo konačno tijelo je put u nepostojanje, nestanak i ulazak u eter iz kojeg je sve i poteklo. O posljednje dvije čakre koje transcendentiraju svaku intelektualnu misao ništa se pouzdano ne može reći ni pokazati jer raspored i znanje izneseno služi kao slikoviti prikaz za svakog pojedinca da čini i umije po svojoj volji i mogućnostima.
Bila mi je iznimna čast složiti tekst upravo na temi čakre jer riječ sama po sebi se uvalila u moderni žargon, tako da je ovaj tekst dar svima onima koji bi rado znali i više, ali nemaju koga pitati niti vremena trošeći na čitanju masivne literature.
Nastojao sam da tekst bude što britkiji i lakše probavljiv tako da ako ima itko dodatnih pitanja na ovu temu neka postavi pitanje. Biti će mi drago ako mogu pomoći.

Autor: www.duh-jedinstva.blog.hr
Miran Bilonić 095-872-5117
Editirala: Marijana Marinić-Kragić



Image and video hosting by TinyPic

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se