pismo u boci...

bio je to doček nove... najnezaboravniji u mom mladom životu :-)) ... hm... nisam sad točno ni siguran koje godine, pa da ne bubnem, ali prije nekih 4 ili 5 godina... naravno da kao i uvijek nismo znali kud ćemo do zadnjeg dana... i pozvala me frendica, mene i moja 4 uobičajena pratioca da dođemo na neki tulum, ali daleko izvan zg... a kaj ćemo, nemamo baš neke opcije, a ovo stvarno ok zvuči... i krenuli smo na put... bus, samo naš... nas 5 i vozač... i limenke pive... Guinness, nije dobro sjelo... stižemo, dočekuju nas 3 cure... ovo već bolje izgleda... dolazimo u neku veliku kuću, čak i prepoznajemo neke polu-poznate ljude... a čuj, uz dobru mjuzu i alkohol (čitaj bačva pive i sve moguće žestice), vrlo brzo se sklapaju prijateljstva... samo ne znam zašto je svako malo treštalo "Jesi'l mala ljubila do sadaaaa, jesi, jesi al Bosanca niisiiiii" :-) ...ok, povlačim ono o dobroj mjuzi... nazovimo to samo mjuzom (iako volim dugme) :-) ...brzo smo se ufurali u ekipu, nazdravljali sa totalnim strancima, plesali sa nekim curama, cugali, pjevali... jedan je muljao neku bosanku iz njemačke ("jebo Pariz, men' je Frankfurt stoput bolji"), drugi neku malu zagorku, treći je zaspao preko neke bačve, četvrti je vani na hladnoći s nekom curom pjevao "Biljana platno beleše" (Makedonska narodna), a meni je frendica govorila koju od njenih cura mogu bez problema zbarit, jer njen sam tip, zna ona :-) ...ah, obzirom da sam se posvađao sa tadašnjom par dana prije, i prekinuo (jedan zmaj o kojem ne želim ni pisat ni sjećat je se) ...baš me briga, uzet ću kaj mi se pruža... cura je zgodna, kaj ti više treba (plitko, znam)... sljedeći tren se slikam grleći neke ljude i stojeći na stolici, dok nas neki tip koji stoji na stolu zalijeva šampanjcem... valjda je bila ponoć, ne znam... :-) ...i skompao sam se s tom curom, slatka je bila, dobro se ljubila, a trebalo nam je to valjda tad... barem koliko se sjećam :-) ... dobar provod... ali osnovni problem je što nismo imali prijevoz za natrag... a nije nas bila ni briga, da bi se potrudili sredit si nešto... nažalost, jutarnji bus nije prolazio kroz to mjesto, nego kroz jedan gradić udaljen dobrih 12 km... i tako u nekih 5h ujutro, dobrano pijana ekipa 5 bitangi se okupi da sagleda problem... dobar dio poznatih je već zgibao, nećemo mi tu ostat zadnji nepoznatima u kući, idemo i mi... ali nemamo kako... ma kaj ne bi imali, pa idemo pješke... najpametniji je prozborio.. ali vi niste normalni, znate vi koliko je to do tamo?... bahato mu odgovaram... ma kaj, pa tam smo za pol sata!... ostatak se slaže... idemo!... naravno, taj jedini ostatak od naše kolektivne pameti nas je pokušao spriječiti, ali nije mu preostalo ništa osim da slegne ramenima, dobro se zakopča i krene s nama... vani zima, debeli minus... snijeg... led... a pijane budale idu nepoznatim cestama usred ničega i još pjevaju... baš sam pomislio kako smo već blizu, kad ono tabla... to naše selo udaljeno 2 km... jebote prešli smo samo 2 km!!!... odmah smo se otrijeznili... zima, hladno nam... hodamo dalje, pokušavamo stopirat, naravno, rijetki vozači nas ne doživljavaju... posklizavam se, upadam u neki jarak, srećom da je sve smrznuto, inače bi još i blatnjav došao doma... hodamo dalje... izlazi neki pijanac, jedva stoji na nogama... šefe, koliko ima do glavne ceste?... ne bum vam niš rekel, ko vas jebe sve skupa!!... frend ga želi ići ubit isti tren, ali ga sprečavamo :-))) ...dolazimo do nekog sela, babice čekaju da dođe kamion što kupi mlijeko, smiju nam se i nude nas, a mi ih zezamo... a jel bako, a pošto kuglica tog mlijeka? jel može u kornetu?... konačno stižemo u taj gradić, do kolodvora... promrzli, a niš ne radi... bus ide tek za 40 minuta... jebote umrijet ćemo ovdje... jedan predlaže, ak se stisnemo bit će nam toplije... jebote eto pederluka, ja idem tražit di ima kaj, nebum se ja tu s nikim stiskal... srećom otvara se benzinska 500 m dalje... sjeli smo na radijator i kupovali čokoladice da dođemo k sebi, a prodavači su nam se smijali... dolazi bus... sjedamo u njega... zaspao sam istu sekundu... došao doma u zg u 11h ujutro... bilo mi se preteško čak i skinuti, samo sam se prevalio u krevet... jebena nova godina... al priča za sva vremena :-)))

So take the photographs, and still frames in your mind.
Hang it on a shelf of good health and good time.
Tattoos of memories and dead skin on trial.
For what it's worth, it was worth all the while.

It's something unpredictable, but in the end is right.
I hope you had the time of your life.

u zadnje vrijeme, kao posljedica neminovnog prolaska vremena koje sa sobom donosi ono što mi teško pada, a to je odrastanje, počinjem se mučiti nekim čudnim mislima... ma mislim da se sve u životu mora izjednačiti, nekako izlevelirati... ne možeš imati sve, ne možeš imati previše... čak i ljudi za koje mislimo da imaju puno, da imaju sve, ma nemaju, i njima nešto fali... uvijek ti nešto fali... nema univerzalne sreće... sreću ne donosi novac, zlato, skupi auti (koliko god mi težili tim glupostima)... prokletstvo čovjeka je da uvijek želi više... i nikad nije zadovoljan, koliko god imao... iako nas možda ta težnja i vodi prema stalnom napretku... ok, previše filozofije... tako nekako i ja stalno nastojim postizati više, međutim nekako se ipak pokušavam natjerati da uživam u trenutcima... u tom životu... u svakom onom danu, čak i kad je kišan i prohladan kao danas, dok čekam bus ili pješačim prema poslu, a vjetar mi trga kišobran... i što idem dalje, život mi nužno postaje kompliciraniji jer stalno se moraš dokazivati, a što se više dokazuješ to više obaveza i dobivaš... i možda ću se sutra sjedeći u nekom svom novom preskupom autu u onoj kaotičnoj dugoj koloni koja nas svakog jutra dočeka za dobro jutro, sa sjetom sjećati droncanja u zetovom busu ili tramvaju i pješačenja po kiši i vjetru... i sjetiti ću se kako mi je život nekad bio jednostavniji, možda mi se čak učini i puno ljepšim... i sad kad se sjetim faksa, koji je bio moja preokupacija do prije godinu i nešto sitno, ne razmišljam o teškim danima davljenja po onim nerazumljivim zadatcima... ili onom groznom osjećaju u želudcu prije usmenog ispita... ili objašnjavanja sa starcima nakon padova i onih bezveznih isprika "pa ali palo je 80% ljudi" ... so what... sjetim se svih onih lijepih dana, zajebancije sa frendovima, odlazaka na kavu u grad usred predavanja samo zato jer nas je puklo, svih onih prolumpanih noći pred radni dan i preteških pokušaja držanja glave uspravno na predavanjima jutro nakon toga... i onih subota i penjanja na sljeme za tjelesni, nakon što si došao doma u 5h ujutro, pa loviš svako drvo koje ti je pri ruci :-) ... sjetim se kava u NSB-u koje su znale trajati po 4 ili 5 sati, dok smo "kao učili", a zapravo cijeli dan snimali komade... sve je to bilo tako super... bilo je i teško, ali je bilo prelijepo... ma, svaki životni period je lijep na svoj način, samo stvari dolaze na neki viši nivo i postaju kompliciranije... i često bude teško, ali kaj sad, život je kompliciran, nitko nam nije ni obećao drukčije, dok smo živi i zdravi, sve je ok, so Ladies and Gentleman, fasten your seat belts, we are ready to take off!...

Some people want diamond rings
Some just want everything
But everything means nothing
If I ain't got you

... reci nešto lijepo... prosinac je i to... obzirom da cijenim osobu koja je poželjela to, iako je u stvarnosti ne poznajem, odlučio sam napisati nešto već večeras... i zapravo ne znam kako je ni čime oraspoložiti kao što ne znam niti koliko je lijepo ovo sve što pišem, ali drago mi je da postoje ljudi koji to čitaju, to moje pismo u boci... bilo bi glupo, slati ga znajući da ga nitko nikad neće vidjeti... da, baš glupo... teško mi pada ovaj tjedan... ok, nije ni čudno, obzirom na koji način sam ga započeo... ali nema veze, dolazim k sebi pomalo... posao koji radim zahtjeva određenu količinu kreativnosti, ali i podosta koncentracije i razmišljanja... već dva dana funkcioniram po principu, teško se koncentriram, ali smišljam rješenja, a onda me naglo nešto prosvijetli i skužim da to zapravo niš ne valja :-) ...pa ispočetka :-) ... ali izdržati ću... već sutra će biti bolje... prvi je hladni dan ove zime... nekako u cijelom tom bunilu ni ne znam što si misliti o tome... valjda je to dobra stvar, zar ne?... barem nema one glupe južine od koje se svi osjećamo prilično bljakavo... iako sam sad počeo kašljati (ili je to posljedica od prekjučer?) ...da, prosinac je... mjesec u kojem nas često uhvate razmišljanja o protekloj godini i još češće takva razmišljanja donesu neke tmurne, tužne osjećaje... jesmo li razočarali sami sebe (ili druge), ili uspjeli u zamišljenom?... je li nam samo prošla još jedna godina?... ma je, da, znam, prošla je još jedna... i volio bih da ste svi uspjeli ispuniti neke svoje životne ciljeve i želje, ali znam da niste baš svi to mogli, kao što puno toga nisam ni ja... ali nema veze... pa nije bitno kad će neki kalendar početi brojanje ispočetka... nije to bitno... ma ajde, dolaze blagdani i vjerujem da će se svima popraviti raspoloženje, barem malo... a dotad, izdržati ćemo nekako... za kraj ću još samo napisati riječi jedne pjesme koje se sjetim svake godine u prosincu, već dugi niz godina, a za mene ima posebno značenje... i naravno... među najdražima mi je...

Drove up to hillside manor, sometime after 2 a.m.
and talked a little while about the year.
I guess the winter makes you laugh a little slower,
makes you talk a little lower,
about the things you could not show her.
A long december
and there's reason to believe,
maybe this year will be better than the last.
I can't remember all the times i tried to tell my myself
to hold on to these moments as they pass.
And it's one more day up in the canyon
And it's one more night in hollywood
It's been so long since i've seen the ocean...i guess i should

jer nisam sposoban za duži i smisleniji post... jer nisam sposoban napisati nešto pametno... jer sam se čuo sa djevojkom koju sam zavolio više od bilo koga, prvi put otkad pišem ovaj blog... jer mi se dragi prijatelj vratio sa službenog puta nakon 3 mjeseca i jer smo se u to ime nas 5 napili ko guzice... i to se događalo do maloprije... i jer za 5 sati imam sastanak... ali baš me briga... ma ljudi, radite gluposti, kao ja sad, jer jednom se živi... jer jednom si mlad i imaš priliku ovako nešto napraviti... ovoga ću se možda sjećati za 10 godina... a ne tog bezveznog sastanka ujutro... osim možda glavobolje koju si prognoziram za sutra ujutro... ali ono, radite te sitne gluposti, jer one nas čine živima... one su to što pamtimo... i oprosti mi malena ako sam bio hladan, ili pomalo i grub... znaš... ma jednostavno, znaš... poznaš me dovoljno... uzela si mi komad srca i ono više nikad neće biti isto... i nikad te neću zaboraviti... neću zaboravit to kako sam se osjećao uz tebe... nikad...

If I could fall
Into the sky
Do you think time
Would pass me by
'Cause you know I'd walk
A thousand miles
If I could
Just see you
Tonight

ma isključio sam mob, blesan blesavi... naravno, ovaj privatni, ma ponekad mi ide na živce petljati s dva moba... onaj službeni je bio upaljen, no na njega mi se ionako nitko blizak ne javlja... i zaboravio sam ga uključiti... i u nekom trenutku tek navečer skužim to i upalim ga... i kako to obično bude, čekala je neka poruka od koje ti zastane dah i prođu trnci cijelim tijelom... Ona... "ipak sam mislila da ćeš mi bar rođendan čestitati..." ...ma nemoj... pa i čestitao sam ti ga (vidi post niže)... nisam kriv kaj nisi više dio mog života i kaj nemaš pojma da pišem blog i da skoro svaki post ima barem maleni komadić tebe... nisam kriv kaj si se tako jako zaljubila, da si me po tisućiti put odlučila odbaciti (nadam se da je vrijedan svega toga)... nisam kriv kaj pomisliš na mene često... i prečesto... nisam kriv kaj nisi u meni vidjela tu svoju životnu ljubav (unatoč tome kaj se zna dogoditi eto da probdiješ noć zbog mene i nakon 5 godina)... niš nisam kriv!... htio sam sve... i bio sam spreman na sve... ti nisi... sad je valjda jednostavno... kasno... ne možeš samo tako ući u moj život opet.. ma kaj je najbolje, ni ne želiš... samo si, ma ni ne znam to objasniti... samo sam ti drag, samo sam ti nedostajao, samo te povrijedilo kaj ti se nisam javio za rođendan... a kaj bi trebao?... javljati ti se jednom godišnje?... pa čemu?... da bi znala da sam dobro?... to možeš znati uvijek... poznaš me, znaš da sam osoba koja ne pada bez borbe i ne prihvaća loša stanja pod normalno... i nije bitno kaj svaki dan pomislim na tebe, nije bitno kaj stalno razmišljam gdje si, kako si i jesi li sretna... ne možeš me više tako lomiti... ne možeš... ne zaslužujem to... trudio sam se godinama i pokušavao biti ok prema tebi i nisam zaslužio da me se samo tako odbaci... ja zaslužujem više! zaslužujem VIŠE!!! ... a ti imaš sve što sam oduvijek želio, ali nisam te nikad mogao imati ...i ne možeš me voljeti tako... ne možeš voljeti i mene... i mom egu godi znati da me se sjetiš usred noći kad si sama i tužna... ali ipak, možda si me se trebala sjetiti ponekad kad sam ja bio budan usred noći i tužan... i znaš da si me mogla imati... i imala bi me zauvijek... odabrala si drugi put, sad ga se ipak moraš držati... ali ono kaj me živcira i kaj mrzim kod sebe je, da unatoč tome kaj si me jako povrijedila... opet bi te pustio u svoj život... iako znam da nema sreće u tome... eh, ma dosta s glupostima... ne želim ostavit krivi dojam... koliko god da sam ljut zbog cjelokupne te situacije, toliko sam i sretan nekako... i smješak mi ne silazi s usana cijelu večer... ma znate, ipak je ona jedan moj anđeo čuvar... izmamila mi je smješak... i sretan sam na neki čudan način jer...
...ljudi... javila mi se... eeej, javila se :-)))

It could all be so simple
But you'd rather make it hard
Loving you is like a battle
And we both end up with scars
Tell me, who I have to be
To get some reciprocity
No one loves you more than me
And no one ever will

Is this just a silly game
That forces you to act this way
Forces you to scream my name
Then pretend that you can't stay
Tell me, who I have to be
To get some reciprocity
No one loves you more than me
And no one ever will

No matter how I think we grow
You always seem to let me know
It ain't workin'
And when I try to walk away
You'd hurt yourself to make me stay
This is crazy

I keep letting you back in
How can I explain myself
As painful as this thing has been
I just can't be with no one else
See I know what we got to do
You let go and I'll let go too
'Cause no one's hurt me more than you
And no one ever will

Care for me, care for me
I know you care for me

There for me, there for me
Said you'd be there for me

Cry for me, cry for me
You said you'd die for me

Give to me, give to me
Why won't you live for me

P.S. oprostite mi na dužini pjesme, ali drukčije nije moglo... jer jedna mi je od najdražih...

ma stvarno dugo već nisam pisao... malo me uhvatio život kao u neki tornado, pa me baca lijevo, desno i nikako da ulovim malo vremena za sebe... ali cijelo vrijeme pratim tu neke simpatične blogere sa lijepim pričama (a ima i nekih koji pišu samo komentare, ali urnebesno zanimljive komentare... prepoznati će se :-)) i baš me to iznenađuje kako su me nabrzinu zainteresirali i kako tu zapravo ima baš zanimljivih ljudi... baš je to ludo kako nam neki ljudi uđu u život na najčudnije načine i ostave u njemu neizbrisiv trag... u mom životu, bilo je dosta takvih ljudi, neki su još tu, a neki više nisu... ali ostavili su trag...
...i čudni su ti putovi života... upoznaješ ljude... gubiš ljude... da, takav je život, čudan... i svaki taj naš put je pun nekih čudnih skretanja, nekih raskršća, strmih padina koje moramo savladati... i uvijek moramo izabrati neki put, unatoč tome što ćemo možda nekog suputnika i izgubiti... i čudni su ti putovi, stvarno jesu... svaka nas obična odluka može odvesti u neslućene priče... butterfly effect ako se ne varam (i vjerujem u njega, ali o tome neki drugi put)... i fale mi ponekad ti koje sam izgubio putem, ali svejedno moram nastaviti dalje... i uvijek se nadam da ću opet susresti neke nove vrijedne ljude čiji će se put barem na trenutak preklopiti s mojim... ponekad znam razmišljati o tim svojim "skretanjima", mučiti se tmurnim mislima o tome jesam li negdje pogriješio... možda bi neki drugi put bio bolji... ali nema veze, ovaj je moj, i samo moj, i baš mi je dobar... da sve mogu ponovo, sigurno bi odabrao isti... i uopće ni ne želim onaj ravni, asfaltirani, sterilni sa 5 traka... želim ovaj u kojem nikad ne znaš što je iza zavoja, a što sa strane... put u kojem te može iznenaditi ovako lijepa stvar kao što je blog... i trudim se nekako stvarati taj svoj put, učiniti ga što boljim i zanimljivijim...i jesam li negdje pogriješio?... pa naravno da sam pogriješio... neizbrojivo koliko puta... svi griješimo... ne znam... možda je samo bitno, kada se i pogriješi put... ne zalutati...

...i na kraju, za jednu dobru dušu čiji se put na jedan mali trenutak preklopio sa mojim. Sretan ti rođendan draga... znam da je bio sad već prekjučer i da kasnim, ali znaš da je "komplicirano" uvijek bio moj stil... kao i uvijek, želim ti puno sreće... uvijek da si sretna... :-)

The four letter word got stuck in my head
the dirtiest word that I've ever said.
It's making me feel alright.
For what it's worth I love you
and what is worse I really do.
For what it's worth I'm gonna run, run, run,
'till the sweetness gets to you.
And what is worse I love you!