u zadnje vrijeme, kao posljedica neminovnog prolaska vremena koje sa sobom donosi ono što mi teško pada, a to je odrastanje, počinjem se mučiti nekim čudnim mislima... ma mislim da se sve u životu mora izjednačiti, nekako izlevelirati... ne možeš imati sve, ne možeš imati previše... čak i ljudi za koje mislimo da imaju puno, da imaju sve, ma nemaju, i njima nešto fali... uvijek ti nešto fali... nema univerzalne sreće... sreću ne donosi novac, zlato, skupi auti (koliko god mi težili tim glupostima)... prokletstvo čovjeka je da uvijek želi više... i nikad nije zadovoljan, koliko god imao... iako nas možda ta težnja i vodi prema stalnom napretku... ok, previše filozofije... tako nekako i ja stalno nastojim postizati više, međutim nekako se ipak pokušavam natjerati da uživam u trenutcima... u tom životu... u svakom onom danu, čak i kad je kišan i prohladan kao danas, dok čekam bus ili pješačim prema poslu, a vjetar mi trga kišobran... i što idem dalje, život mi nužno postaje kompliciraniji jer stalno se moraš dokazivati, a što se više dokazuješ to više obaveza i dobivaš... i možda ću se sutra sjedeći u nekom svom novom preskupom autu u onoj kaotičnoj dugoj koloni koja nas svakog jutra dočeka za dobro jutro, sa sjetom sjećati droncanja u zetovom busu ili tramvaju i pješačenja po kiši i vjetru... i sjetiti ću se kako mi je život nekad bio jednostavniji, možda mi se čak učini i puno ljepšim... i sad kad se sjetim faksa, koji je bio moja preokupacija do prije godinu i nešto sitno, ne razmišljam o teškim danima davljenja po onim nerazumljivim zadatcima... ili onom groznom osjećaju u želudcu prije usmenog ispita... ili objašnjavanja sa starcima nakon padova i onih bezveznih isprika "pa ali palo je 80% ljudi" ... so what... sjetim se svih onih lijepih dana, zajebancije sa frendovima, odlazaka na kavu u grad usred predavanja samo zato jer nas je puklo, svih onih prolumpanih noći pred radni dan i preteških pokušaja držanja glave uspravno na predavanjima jutro nakon toga... i onih subota i penjanja na sljeme za tjelesni, nakon što si došao doma u 5h ujutro, pa loviš svako drvo koje ti je pri ruci :-) ... sjetim se kava u NSB-u koje su znale trajati po 4 ili 5 sati, dok smo "kao učili", a zapravo cijeli dan snimali komade... sve je to bilo tako super... bilo je i teško, ali je bilo prelijepo... ma, svaki životni period je lijep na svoj način, samo stvari dolaze na neki viši nivo i postaju kompliciranije... i često bude teško, ali kaj sad, život je kompliciran, nitko nam nije ni obećao drukčije, dok smo živi i zdravi, sve je ok, so Ladies and Gentleman, fasten your seat belts, we are ready to take off!...
Some people want diamond rings
Some just want everything
But everything means nothing
If I ain't got you
Post je objavljen 19.12.2006. u 00:27 sati.