dramaturški studio

Travanj 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (7)
Rujan 2011 (1)

O PROJEKTU
DRAMATURŠKI STUDIO
desetodnevna intenzivna radionica za dramatičare, dramaturge i izvođače:
IZVEDBENE HIJERARHIJE
tematske večeri o položaju mladih dramskih pisaca i statusom teksta za izvedbu
MALA NOĆNA ČITANJA
javna čitanja tekstova mladih dramskih autora

Zagreb, 22.04. - 01.05.2012.

PRETHODNA IZDANJA
FLICKR
FACEBOOK

KONTAKT
dramaturski.studio@gmail.com

DNEVNICI RADA NA TEKSTOVIMA
u obliku dramaturških bilješki

Kristina Gavran:
Dedal i Ikar


Vedrana Klepica:
Tragična smrt ekonomskog analitičara


Dino Pešut:
Pritisci moje generacije


Jelena Tondini:
Kad narastem bit ću Almodovar


Una Vizek:
Pomračenje

ORGANIZIRA
Centar za dramsku umjetnost
u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih i Galerijom Nova
u okviru programa Balcan Can Contemporary
uz potporu programa IPA 2009 – Civil Society Facility, Gradskog ureda za kulturu, šport i obrazovanje Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Autorski tim projekta: Goran Ferčec, Petra Glad, Jasna Žmak
Inspicijentice: Stella Švacov Miletić, Milica Kostanić
Grafički dizajn: Martina Granić
Fotografije: Ranka Latinović

31.01.2012., utorak

ODABRANI AUTORI

Odabrali smo pet autor(ic)a koji će sudjelovati u programu. Uskoro ćemo objaviti i imena redatelja koji će mentorirati radionice na kojima će se pripremati čitanja odabranih tekstova, a zatim i natječaj za ostale sudionike radionica!

Kristina Gavran:
Dedal i Ikar

"Dedal i Ikar" govori o odnosu oca i sina, odrastanju i starenju, ciklusu života u kojem se taj odnos mijenja. Dedal i Ikar su mitski likovi, a njihova priča o letu i Ikarovom padu poslužila je kao inspiracija za dramu koja kroz pet sličica iz pet različitih razdoblja njihovog života pokušava sagledati odnos roditelj-dijete. Kroz dramu se neprestano ponavljaju motivi o strahu, borbi, prolasku vremena, ljepoti ...i najvažnije, motiv leta. Ikarova želja i potreba za letom, za odlazak od oca izvor su svih sukoba njih dvojice. Razvoj odnosa između oca i sina ovoga je puta sagledan iz ženskog kuta, s početnim pitanjem „Što bi se dogodilo da se let nikada nije ostvario?“.

Vedrana Klepica:
Tragična smrt ekonomskog analitičara

On je izgubio nevinost sa 23 godine, te upisao doktorski studij na temu financijskog izvještavanja i revizije. Odradio je praksu u jednom belgijskom bankarskom poduzeću. Ona je zadnja generacija koja se sjećala zvuka zračne sirene STL-10 s izlaznom frekvencijom od 650 Hz koja se koristi za obavještavanje građana o opasnostima prilikom ratnih razdoblja ili prirodnih katastrofa. Na radiju je opet rekao nešto krivo, opet je rekao nešto krivo na vijestima, a nitko nije ni primijetio. Krivo ime, ili krive godine, ili krivo vrijeme ili mjesto događanja. Jospeha A. Schumpeter kaže da ono što razlikuje znanstvenog ekonomskog analitičara od svih drugih ljudi koji razmišljaju, govore i pišu o ekonomiji jest metoda i tehnika rada. METODA i TEHNIKA. On je vjerojatno negdje zajebo.

Dino Pešut:
Pritisci moje generacije

Ovaj tekst govori o onim klincima koje svi jebu u zdrav mozak, od Jehovinog svjedoka do vlastite matere, ne zato jer su to zaslužili, već zato jer mogu, jer nikada nisu napravili nikakvo sranje i uvijek su se nekako trudili, ne previše, ali dovoljno da na kraju ispadnu razočarani pa tako je i Ona, naslovna junakinja drame koja je struktrurirana kao centrifugalno djelovanje veš-mašine, sama negdje na preriji potpuno svijesna kako joj mladost odlazi, mladost koju ionako zapravo nikad nije ni imala, a ono što je ostalo je cijeli niz kontradiktornih i kontraproduktivnih, ali prije svega dobronamjernih zahtjeva i uputaka kako živjeti što će rezultirati razbijanjem porculanskog kiča.
Ona doista nema ništa, osim ogorčenog cinizma, postarijeg zaručnika s posesivnom majkom, maminu kostobolju, očeve migrene, ljubavnika koji progresivno poružnjuje, nedavno preminulog psa, račun za plin od 1000 kuna, jednu oronulu kuću, jedan zapušteni vrt, jedan osjećaj manje vrijednosti, jednog nesigurnog zaručnika, jednu malograđansku obitelj i doista jedan fanstastično nezanimljiv život jedne dvadesetdvogodišnjakinje. 

Jelena Tondini:
Kad narastem bit ću Almodovar

Radnja započinje na misi zadušnici za pokojnog dedu na kojoj se nalazi obitelj (Baka, Tetka, Unuke) i prijatelji. Pop drži misu govoreći o „grijesima“ modernog društva uspoređujući homoseksualnost, internet i pirsinge sa sotonizmom. Pop je talijan i smješno govori hrvatski, a u pomoć mu priskače njegova pomoćnica Tanja.
Unuke su revoltirane misom i ne znaju pravila ponašnja u crkvi, te cijelo vrijeme komentiraju situaciju prisjećajući se dede i njegovog života.
Po završetku mise, ispred crkve susreću se s uzvanicima s kojima vode klasične „small talk“ razgovore, te ih usmjeravju prema kući u kojoj baka priprema zabavu povodom prve gišnjice smrti dede. Unukama je cijela situacija smiješna i morbidna, te se u razgovorima sa sugovornicima vidimo njihovo ironiziranje društva.
U kući se za večerom govori uglavnom o najstarijoj unuci koja je predmet zgražavanja, jer se nije udala, nije završila fakultet, bavi se sa modernim slikarstvom i nema dečka i još k tome je vegetarijanka, te su sve oči uprte u nju. Ona pokušava balansirati između revolta mlađe unuke, okoline i svojih skrivenih stavova, no polako puca po šavovima, braneći se od napada tredicionalnog društva u kojem se našla. Starija unuka je lezbijka i to pokušava sakriti, no mlađa unuka je pijana javno proziva, te u tom trenutku kreće kulminacija cijele večre. Svi se zgražavaju, komentiraju, te „prljavo rublje“ sudionika razgovra dolazi na površinu.
Drama završava s bakinim infarktom i dolaskom popa koji joj pokušava dati posljednju pomast, a ona u bolovima zaziva doktora.

Una Vizek:
Pomračenje

Nadica je mlada. Nadica je nadobudna. Nadica je sekretarica na prvom danu posla u slavnoj, konkurentnoj, inspirativnoj i inspirirajućoj software Kompaniji. I to sekretarica direktora, dobro, ne baš onog najvećeg, ali svejedno - pred njom je svijetla budućnost. Barem je bila, punih pet minuta – dok nije nestalo svjetla. Točnije – struje. Sad ne rade ni telefoni, ni video konferencije, ni ostale hiper-super-mega speed komunikacije (a ventilaciju da i ne spominjemo). Njezin šef je van sebe - pa kako će na sastank? Nadičina brilijantna ideja da šef tamo osobno ode obila joj se o glavu. Sad ona, Nadica, mora osobno do porte naručiti prijevoz.
To i ne bi bilo tako teško, kad bi netko znao gdje je porta, odnosno izlaz, odnosno vanjski svijet. Nitko, ali nitko, kog ona poznaje nikad nije bio vani, izvan Kompanije. Ma to je nemoguće – pa netko sigurno jest. Netko sigurno zna gdje je izlaz. - Hajde Nadice, potrudi se malo, pa nije tako teško naći ljude koji su bili vani. Pitaj svakog kog sretneš i netko će ti već reći...
I tako naša Nadica počinje tražiti Izlaz. Kat po kat, čovjek po čovjek, sudbina po sudbina – pred njom se otkrivaju tajne Kompanije. Sve je teže i teže, ali Nadica je odlučna izdržati do kraja, pronaći rješenje. No, ono što je našla nije ono čemu se nadala.
- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Una Vizek: Pomračenje

redatelj: Miran Kurspahić
dramaturginja: Ivana Đula
izvođači: Lada Bonacci, Petar Cvirn, Matija Čigir, Marija Kolb, Adrian Pezdirc, Damjan Simić, Marija Šegvić, Petra Težak, Ivana Zanjko

30.4. 18:00
SCENA POLANEC
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH 


O tekstu:
Mračna komedija o užasima Kompanije i sudbinama malih ljudi zatočenih u istoj. (A pomalo i o njihovim doprinosima održavanju dotične Kompanije živom i zdravom.)

Nadica je mlada. Nadica je nadobudna. Nadica je sekretarica na prvom danu posla u slavnoj, konkurentnoj, inspirativnoj i inspirirajućoj software Kompaniji. I to sekretarica direktora, dobro, ne baš onog najvećeg, ali svejedno - pred njom je svijetla budućnost. Barem je bila, punih pet minuta – dok nije nestalo svjetla. Točnije – struje. Sad ne rade ni telefoni, ni video konferencije, ni ostale hiper-super-mega speed komunikacije (a ventilaciju da i ne spominjemo). Njezin šef je van sebe - pa kako će na sastank? Nadičina brilijantna ideja da šef tamo osobno ode obila joj se o glavu. Sad ona, Nadica, mora osobno do porte naručiti prijevoz.
To i ne bi bilo tako teško, kad bi netko znao gdje je porta, odnosno izlaz, odnosno vanjski svijet. Nitko, ali nitko, kog ona poznaje nikad nije bio vani, izvan Kompanije. Ma to je nemoguće – pa netko sigurno jest. Netko sigurno zna gdje je izlaz. - Hajde Nadice, potrudi se malo, pa nije tako teško naći ljude koji su bili vani. Pitaj svakog kog sretneš i netko će ti već reći...
I tako naša Nadica počinje tražiti Izlaz. Kat po kat, čovjek po čovjek, sudbina po sudbina – pred njom se otkrivaju tajne Kompanije. Sve je teže i teže, ali Nadica je odlučna izdržati do kraja, pronaći rješenje. No, ono što je našla nije ono čemu se nadala.



O autorici:
Rođena. U Zagrebu. Još u sedamdesetima. Godinama je mislila da je nadarena za matematiku. Pa je linijom manjeg otpora postala inženjerka. I onda, taman kad se zaposlila - počela je plesati. Pa je zaključila da bi bilo baš zgodno postati umjetnicom. Onako usput. Tako je napravila i par plesnih predstava. Još uvijek je bila i inženjerka, naravno – pa, ne može se živjeti od umjetnosti. Zatim je pomislila da stigne rodit dvoje djece. Onako časkom. A sad još i piše. Pa stvarno svašta.

DNEVNIK RADA: DRAMATURŠKE BILJEŠKE



dan 4. HVALA BLOGU!
30. travnja 2012.

glas autorice...


Daklem ova priča ima dvije stvari koje sam smatrala da je važno napomenuti.

1. U današnjem svijetu nekako mi se čini da se razni ljudi po raznim medijima rado nalaze vrlo pametni ustanovljavajući kako baš oni znaju da su korporacije zlo, univerzalno zlo koje uništava svijet, ali eto, korporacije su tako moćne da oni jadni makar tako pametni ništa ne mogu učiniti protiv toga - osim naravno dići svoj velepametni glas.

Pa moj je stav - Korporacija - to smo svi mi!!! Bar ja jesam - jer ja radim u jednoj takvoj i ne pada mi na pamet u bližoj budućnosti davati otkaz. Unatoč tome da je to jedna ponekad sasvim iracionalna tvorevina, korporacija je ipak dom mnogim vrstama ljudi koji tamo tvore jedan posve uravnotežen ekosustav.

2. Ti isti ljudi koji po tim medijima optužuju korporacije, s druge strane (s obzirom na to da su obično umjetnici ili znanstvenici) u visine dižu ljudsku kreativnost kao najuzvišeniju ljudsku osobinu - malne božansku. E pa, meni se pak čini, da su božanske visine takve taštine upravo pokretač to "mahnitog napretka" koji je "očito" uzrok svog tog korporativnog zla. (A i potrošački porivi - koji su drugi najveći neprijatelj čovečanstva - mogli bi se objasniti neostvarenim kreativnim potencijalima.) U mom se djelcu ta taština utjelovila u znastveniku, ali ne vidim zašto se i umjetnici ne bi našli u tom liku.

I nemojte me krivo shvatiti - ja ne mislim da bi se itko od mojih protagonista trebao mijenjati - samo prihvatiti tko su i što su.

dan 3. NADICA UMIRE POSLJEDNJA.
29. travnja 2012.

neočekivani obrat u posljednjem trenutku.
autopilot preuzima kontrolu.
podrum?
janje.
jaganjac.


Pa dobro – imam sreće da živim u super zgradi koja sve ima. Evo, bila sam u parku – to je u aneksu 5. Tamo je otvoreno nebo, i drveće, i sve.

konspirativnije.

nisam ja ovca, ja sam nova.
nisam ja ovca, ja sam nova.
nisam ja ovca, ja sam nova.


Nisam ja ovca, ja sam nova. I ja bih skužila da smo na brodu. Kad tad. Ja dobro promatram.

daj reci juanita. juanita. bum.
bredpit.
rambo ladica.
mifi tarot.
vuk i zeko.


Danas si došla. I odma bi prozor...



dan 2. U NADICI JE SPAS.
28. travnja 2012.



nakon toga mrak.
hodanje.
čitanje.
hodanje.
čitanje.
hodanje.
čitanje.
podrum?

odgovori...
1. ona je proročica zato da bi nešto rekla. ona je proročica da bi ukazala na put. pa sam onda shvatila da u matriksu postoji proročica. pa što ne. to se ne zove krađa nego referenca. intertekstualnost? ne znam. zato imam dramaturga da mi kaže što to znači. a dodatni detalj je to da postoji SW jezik za pisanje baza podataka koji se zove oracle.
2. mjesto pokraj prozora je… predmet skrivenih želja svakog inženjera koji je osuđen na rad u open spaceu, odnosno kjubiklima, malim, kako bih to uopće nazvala, malim nišama za ponižavanje radnika.
3. ne. on mu je bio najbolji prijatelj. nećeš ubit najboljeg prijatelja. ali miš se bacio za njim.
4. tko još kaže stolac? jel se to uči na adu? ni autorica ni dramaturginja adua vidjele nisu. pa ne bi znale. ostaje stolica.
5. neki kažu betelguz. neki betelgez. kako vam drago. ali bitlđus nije.






dan 1. IMA LI NADICE ZA NAS?
27.travnja 2012.

imamo podrum!
čekanje.
ni autorica ni redatelj ni dramaturginja nisu pokupili ključ.
nema veze, vani je toplo.







čitanje.
lada je nadica.
ladica je nada.
podjela.
pauza.
još čitanja.
kad me se sramiš.
hoćeš boruta ili šeparovićku?

oduvijek sam htio dotaknuti zvijezde by cinabrv

rita, brigita i juanita idu u podrum.
juanita iza objektiva.




pitanja…
1. zašto je proročica proročica?
2. što je mjesto pokraj prozora?
3. je li josip k. skočio s mišem?
4. stolac ili stolica?
5. kako se čita Betelgeus?


dan prije…
26.travnja 2012.



nadica ostaje netaknuta.
skoro netaknuta.

pet dana prije…
22.travnja 2012.

svjetlo za pomračenje je mrak.
ipak trebamo nekoga na svjetlu.
treba i mrak znat postavit.
a možda će nam trebat i jedan reflektor.

imamo podrum?
- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jelena Tondini: Kad narastem bit ću Almodovar

redatelj: Mario Kovač
dramaturginja: Nina Gojić
izvođači: Karla Brbić, Gea Gojak, Nađa Josimović, Helena Kalinić, Matija Kezele, Sanja Milardović, Lukrecija Tudor, Petra Vukelić, Dinka Vuković, Silvio Vovk

29.4. 18:00
SCENA POLANEC
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH


O tekstu:
crnohumorna drama
Radnja započinje na misi zadušnici za pokojnog dedu na kojoj se nalazi obitelj (Baka, Tetka, Unuke) i prijatelji. Pop drži misu govoreći o "grijesima" modernog društva uspoređujući homoseksualnost, internet i pirsinge sa sotonizmom. Pop je talijan i smješno govori hrvatski, a u pomoć mu priskače njegova pomoćnica Tanja.
Unuke su revoltirane misom i ne znaju pravila ponašanja u crkvi, te cijelo vrijeme komentiraju situaciju prisjećajući se dede i njegovog života.
Po završetku mise, ispred crkve susreću se s uzvanicima s kojima vode klasične "small talk" razgovore, te ih usmjeravju prema kući u kojoj baka priprema zabavu povodom prve gišnjice smrti dede. Unukama je cijela situacija smiješna i morbidna, te se u razgovorima sa sugovornicima vidimo njihovo ironiziranje društva.
U kući se za večerom govori uglavnom o najstarijoj unuci koja je predmet zgražavanja, jer se nije udala, nije završila fakultet, bavi se sa modernim slikarstvom i nema dečka i još k tome je vegetarijanka, te su sve oči uprte u nju. Ona pokušava balansirati između revolta mlađe unuke, okoline i svojih skrivenih stavova, no polako puca po šavovima, braneći se od napada tredicionalnog društva u kojem se našla. Starija unuka je lezbijka i to pokušava sakriti, no mlađa unuka je pijana javno proziva, te u tom trenutku kreće kulminacija cijele večre. Svi se zgražavaju, komentiraju, te „prljavo rublje“ sudionika razgovra dolazi na površinu.
Drama završava s bakinim infarktom i dolaskom popa koji joj pokušava dati posljednju pomast, a ona u bolovima zaziva doktora.



O autorici:
Rođena 1985 u Rijeci. Završila gimnaziju 2004. Studentica diplomskog studija mediologije i popularne kulture na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Članica udruge Katapult koja se bavi izdavanjem knjiga i promocijom mladih autora, te dopredsjednica udurge POMODORI za promicanje urbane kulture i kulture mladih. Završila Astorijinu školu novinarstva kod Miše Cvijanovića. 2003. Stekla osnovno glazbeno obrazovanje, instrument: gitara. Aktivno se bavi pisanjem poezije i drame, te organizira književne večeri, izložbe i večeri performansa u riječkim klubovima. Također se bavi i umjetničkim instalacijama i performansima i DJ-ingom. Sudjelovala na skupu mladih dramskih umjetnika i ljubitelja izvedbenih umjetnosti u Raimsu (Francuska) - YPAL projekt, te vodila brojne skupove, radionice i predavanja o kulturi. Trenutno se bavi edukacijom publike u dramskim umjetnostima.

DNEVNIK RADA: DRAMATURŠKE BILJEŠKE

26.4. DAN PRVI: O improviziranju i intervencijama u tekst

Nakon dva zapinjanja u liftu i dvije obiteljske vožnje autom kojima smo izazvali manje prometne nesreće, te nakon šizofrenog ispitivanja svih kombinacija, uspjeli smo svima zainteresiranima staviti riječi u usta.
Zaključili smo da riječ sotona bolje zvuči kada se izgovori talijanskom dikcijom.
I da smo svi imali iskustva s nakaradnim sprovodima. Ovako neki osjećaj
Ubili smo baku Srpkinju, a njenu kćer prikovali za invalidska kolica. Takve stvari.
Borimo se prtiv disgrafije i disleksije, a protiv arhetipova nemamo ništa protiv.
Sutra se ponovo nalazimo u 10, nakon što ključ s porte donesu redatelj, autorica ili dramaturginja.


27.4. DAN DRUGI: O važnosti teksta

Danas smo naučili kojekakve trikove za skrivanje nenaučenog teksta po elementima scenografije. Naučili smo i da se mizanscen može raditi upravo prema kriteriju gdje se nalazi odgovarajući komad teksta. To je bio trend onih čudnovatih godina, na prijelazu iz osamdesetih u devedesete.
Naši glumci neskriveno drže tekst publici naočigled, jer ipak su ovo javna čitanja. Osim molitve, nju svi znaju napamet.


28. i 29.4. DANI TREĆI I POSLJEDNJI

Glumci pokazuju zavidnu razinu naučenog teksta, iako se radi o javnom čitanju.
U predstavu smo uključili i šunku, zimsku, ementaler, vino crno i bijelo, svećeničku halju, štoseve s proba i kredom narisano raspelo na crni zid.
Nedostajao je samo još Almodovar, ali njega ionako nitko niti jednom nije spomenuo.
- 10:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Dino Pešut: Pritisci moje generacije

redatelj: Ivica Buljan
dramaturginja: Ivona Tomić
izvođači: Petar Atanasoski, Hrvojka Begović, Luka Bulović, Marko Cindrić, Gordana Džepina, Ivana Krizmanić, Tomislav Kvartuč

27.4. 18:00
SCENA POLANEC
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH


O tekstu:
o pokušajima mladenačkih ambicija
Ovaj tekst govori o onim klincima koje svi jebu u zdrav mozak, od Jehovinog svjedoka do vlastite matere, ne zato jer su to zaslužili, već zato jer mogu, jer nikada nisu napravili nikakvo sranje i uvijek su se nekako trudili, ne previše, ali dovoljno da na kraju ispadnu razočarani pa tako je i Ona, naslovna junakinja drame koja je strukturirana kao centrifugalno djelovanje veš-mašine, sama negdje na preriji potpuno svjesna kako joj mladost odlazi, mladost koju ionako zapravo nikad nije ni imala, a ono što je ostalo je cijeli niz kontradiktornih i kontraproduktivnih, ali prije svega dobronamjernih zahtjeva i uputaka kako živjeti što će rezultirati razbijanjem porculanskog kiča.
Ona doista nema ništa, osim ogorčenog cinizma, postarijeg zaručnika s posesivnom majkom, maminu kostobolju, očeve migrene, ljubavnika koji progresivno poružnjuje, nedavno preminulog psa, račun za plin od 1000 kuna, jednu oronulu kuću, jedan zapušteni vrt, jedan osjećaj manje vrijednosti, jednog nesigurnog zaručnika, jednu malograđansku obitelj i doista jedan fantastično nezanimljiv život jedne dvadesetdvogodišnjakinje.



O autoru:
Rođen je u Sisku gdje i maturirao u Gimnaziji Sisak. Tijekom srednje škole aktivno se bavi plesom u Plesnom studiju Jasminke Petek Krapljan, organizacijom SOS art festivala Daska te sudjeluje na nekoliko zasjedanja Parlamenta mladih Europe. Studira povijest umjetnosti i antropologiju pri Filozofskom fakultetu. 2009 godine potpisuje izvedbu Equinoxe de printemps nastalom u sklopu Projekta 12 u koprodukciji La Mamma Theater New York i Zagrebačkog kazališta mladih. Iste godine upisuje dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti gdje sudjeluje u nekoliko projekata vezanih uz fakultet od kojih se može istaknuti dodatak ispitu klase prof. Franke Perković Vježba iz postdramskog kazališta za studente s posebnim potrebama te Učene pičke baziranom na Molieru na klasi profesora Jerneja Lorencija. Drama Dislocirani bila je predstavljena u sklopu DeSadu te kasnije reprizirana u Medici, a dramski tekst Oproštajno pismo Alexandra Mcqueena je imao praizvedbu na Hrvatskom radiju u režiji Jasne Mesarić. U Dječjem kazalištu Dubrava radi na drva projekta: Tata lav i njegova sretna djeca prema motivima Janoscheve slikovnice i Ljubav i ekologija unutar projekta udruge Budi Zelen. Nagrađen je s dvije stipendije: Za izvrsnost Sveučilišta u Zagrebu te Basileus za jednosemestralnu razmjenu u Ljubljani pri Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo.

DNEVNIK RADA: DRAMATURŠKE BILJEŠKE

26.4.
Treći radni dan



25.4.
Drugi radni dan



'Drugi dan redatelj je ušao u razradu situacija. Preko naših asocijacija,
vlastitih iskustava i mišljenja pokušalo se doći do različitih nivoa teksta.
Ukazao je na čestu grešku doslovnog čitanja teksta, čime se zapostavlja
građenje situacije. Kontinuiranom koncentracijom postigla se radna atmosfera. '



'Ivica nam je svojim inzistiranjem na logici recenice pomogao da
udjemo u srž stvari čisto i brzo,te da otkrijemo skrivena značenja
i motivacije naših likova. Sutra slijedi opuštanje i ulazak u " divljinu ",
kako Ivica veli, i tome se veselim.'



'Ponovno čitanje teksta. Dublja analiza uz pomoć i vodstvo redatelja. Prostor.
Vremenska linija. Likovi. Odnosi. Detektivsko zaključivanje. Konkretizacija.
Čitanje. Podtekst. '




24.4.
Prvi radni dan

Prva čitanja, podjela uloga, upoznavanje ekipe.



-izvođači:

'Čitanje. Mnogo čitanja. Previše čitanja. Bili smo umorni svi. Od čitanja.
Redatelj je bio odsutan ali je autor vodio radionicu pa smo iz prve ruke čuli
zašto i kako je nastao ovaj tekst.'

'Danas je bilo jako zanimljivo uz autora detektirati manje ili vise skrivene
informacije o likovima i njihovim odnosima u tekstu koje su nam odmah
cijelu stvar konkretizirale i priblizile. Tekst je na taj nacin postao ziv,
dublji, zabavniji.'



'Prvi pristup govori mnogo samom izvođaču i o izvođaču.
Nakon prvog čitanja autor je ukazao na mogućnost izvedbe
komičnijim pristupom.'

'Početak radionice. Upoznavanje. Iščitavanje. Podjela. Odlična ekipa!'




- 10:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Vedrana Klepica: Tragična smrt ekonomskog analitičara

redateljica: Franka Perković
dramaturginja: Rona Žulj
izvođači: Dean Krivačić, Tomislav Krstanović, Nika Mišković, Anđela Ramljak

28.4. 18:00
SCENA POLANEC
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH


O tekstu:
On je izgubio nevinost sa 23 godine, te upisao doktorski studij na temu financijskog izvještavanja i revizije. Odradio je praksu u jednom belgijskom bankarskom poduzeću. Ona je zadnja generacija koja se sjećala zvuka zračne sirene STL-10 s izlaznom frekvencijom od 650 Hz koja se koristi za obavještavanje građana o opasnostima prilikom ratnih razdoblja ili prirodnih katastrofa. Na radiju je opet rekao nešto krivo, opet je rekao nešto krivo na vijestima, a nitko nije ni primijetio. Krivo ime, ili krive godine, ili krivo vrijeme ili mjesto događanja. Jospeha A. Schumpeter kaže da ono što razlikuje znanstvenog ekonomskog analitičara od svih drugih ljudi koji razmišljaju, govore i pišu o ekonomiji jest metoda i tehnika rada. METODA i TEHNIKA. On je vjerojatno negdje zajebo.



O autorici:
Dramaturginja i autorica tekstova za izvedbu. Studirala dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dramski tekstovi i scenariji izvođeni su joj na Hrvatskom radiju, u Teatru &TD u Zagrebu, u kazalištu MKA u Melbourneu, Australija, te sudjelovala je kao autorica na festivalima dramskih pisaca World Interplay u Australiji i Turskoj, Writers Meetup-u u Singapuru, radionicama National Theatrea u Londonu, scenarističkom pitchingu Nisi Mase u Francuskoj itd.. Radila je kao novinarka na portalu za kazalište Teatar.hr, u kulturnoj rubrici više novina, te u produkciji nekoliko kazališnih festivala. Kao dramaturginja radi na projektima vezanim za kazalište, osobito se koncentrirajući na suvremeni ples i nove medije.

DNEVNIK RADA: DRAMATURŠKE BILJEŠKE

DAN 3.
27. travanj 2012. "SVE JE IONAKO STVAR INTERPRETACIJE"

- Radi se o šizofrenoj poziciji, nekim krokijima nekih floskula
- Meni to izgleda kao pino-pong
- Čisti ping-pong
- Party u Zagrebu
- Fotograf Story magazina na zabavi zaklade I.H.
- O novim haljinama i frizurama
- Važne ličnosti i manje bitne glumice
- Ali s novim frizurama
- Sve je ionako stvar interpretacije
- I Univerzalni Investitor
- Ovo predugo traje
- I nema smisla da to sve govore
- Štrih
- Nika pati za rečenicom
- Svejedno mi je, kaže. Prilagođavam se svemu što mi život donese.

I još treba stvari prigotoviti za sutra. Franka najavljuje neke blesave momente u čitanju. Svi se slažu da treba imati blesavih momenata. I specijalne efekte. Govorimo o pozicijama govorenja, ali o tome govorimo već treći dan. Radimo na sitnicama. Caklecima. Pogledi usmjereni u takozvanog tonca. Pauze. Ponovno pokoji štrih. Jer sutra je zadnje. Sutra to treba izvesti bez previše viškova. S rekvizitom. I sa specijalnim efektima. Saznajemo još i gdje se može kupiti ovo i ono. Vraćamo uz isprike ključ čistačici i odlazimo.


DAN 2.
26. travanj 2012. "VRIJEME JE TOPLO, A LJUDI SU SUZDRŽANI"

Franka je kasnila. Ali najavljeno. I taman toliko da smo se stigli upustiti u tračanje kazališno-filmskih persona (mi se generalno ne pravimo da smo politički korektni) i još pročitati točno četiri replike prije njenog dolaska. Onda je Franka došla i počeli smo ozbiljno raditi na crticama. To su oni dijelovi teksta u natuknicama. Ovakvi na primjer:
- Tomo se tonski nadovezao na tebe
- Na Cigu na Anđelu na Niku
- Na nekoga od njih
- Ajmo još jednom
- Glumci su čitali
- A kasnije i glumili
- Savjet A.K. iz druge ruke
- Savjet o poentiranju
- Ajmo još jednom
- Onaj naporni dio rada s glumcem, misli dramaturg in residence
- Ustanovljavanje otvorenih završetaka rečenica
- Ne treba ići u neku psihologiju lica
- Pogotovo ne u ovim brzim dijelovima
- Ajmo još jednom
- Anđela
- Mhm
- Nika
- Mhm
- Tomislav
- Mhm
- Cigo
- Mhm
- Nika
- Mhm
- Ajmo još jednom
- Sve je to ionako stvar interpretacije.

DAN 1.
25. travanj 2012. "POMALO, POMALO..."

Klepica je kasnila. Klepica je kasnila, a Klepica je nosila tekstove. I ja sam kasnila, a ja sam nosila ključeve. Ali puno manje minuta nego Klepica. I Cigo je kasnio, ali to je bila dobra stvar, jer smo njegovo kašnjenje odlučili iskoristiti da sjednemo na kavu.
Ipak, bez glumca se nikako ne bi dalo početi. Bez autora... Dobro, ipak, željeli smo čuti o čemu je drama od same autorice. Da ne krenemo u krivom smjeru. Rekla nam je kasnije, u povjerenju, ali funkcionira i bez toga.

- Sjeli smo na kavu
- Naručili smo kave od konobarice i zauzeli sve stolce
- Tri male s mlijekom
- Netko je naručio mineralnu
- Ili neko drugo bezvezno piće koje košta previše u odnosu na svoj sastav
- 90 posto kave isto čini voda
- Svejedno
- Kave su stizale
- Tako i suradnici
- Klepica pa Cigo
- Ili Cigo pa Klepica
- Nismo odmah dobili tekstove
- Ja bih tekst sebi isprintala, ali više ne radim u nikakvom uredu
- Prokleto zdravstvo
- Zdravlje, a ne zdravstvo, kažu novi ministri
- O ministrima nije bilo govora, samo o zdravstvu
- Sustavu kao i uvijek nekako
- Svejedno

Puno je teksta u ovoj drami Vedrane Klepice neraspoređeno po likovima. To se zovu crtice. Zatim smo ih raspoređivali. Ali prije toga rasporedili smo glumce po likovima koji su ispisani. Cigo je dobio Ekonomskog analitičara kojeg je spell checker dan ranije pretvorio u Ekonomskog investitora. Cigo može izgovoriti bilo što. Ali nisam sigurna da postoji takvo nešto kao Ekonomski investitor, kaže Klepica. Nitko nije znao što bi o tome mislio. Tomislav je dobio ulogu Radijskog urednika i odlično mu stoji. Anđela Ženu u bircu. Odlično joj stoji pogotovo zbog neizbježnog naglaska. Je li to politički nekorektno? Nika je nježna. Nježna nježna nježnica. Zato igra Prijateljicu. Iako to nema nikakve veze s ulogom. To je samo Klepica ponavljala tijekom probe. Da je Nika nježnica. Svejedno Nika to dobro čita. Ja je zamišljam u odijelu od dvije tisuće eura dok to govori. Čisto dramaturški.

- Bitan je ritam govorenja, mora biti razgovijetno ali brzo
- Muzički
- Nešto s muzikom
- Nisam zapisala, samo se lagano prisjećam
- Ovo je dio kraja, kaže ona
- A radi se o početku
- Dovoljno poetski da se zapiše
- Čista izmišljotina, to su bile tehnikalije
- Smajlić naopačke zbog gramatike
- Klepica se kiselo smije
- To su neke meta situacije
- Nodalna regija su područja oko grada
- Hampstead i San Lorenzo
- Dubruovnik
- Vidjet ću još što ću s tim
- Neka informativna meta-pozicija
- A
- N
- T
- C
- I tako dalje
- Ay ay ay ay ay aay, Puerto Rico

Rasporedili smo likove, a zatim smo rasporedili vrijeme. Za sutra. Sutra ranije. Nego danas. Zaključali smo vrata i provjerili dvaput da tiha Ranka nije ostala unutra sa svojim fotoaparatom. Otišli svatko svojim smjerom. Neki su razmišljali o masaži glave a neki o čokoladi. Kupila sam čokoladu i zaboravila vratiti ključeve. Ponovno sam prošla pored muškarca i žene u odijelima za dvije tisuće eura da ipak vratim te ključeve. Time je taj dio dana bio službeno završen.


DAN 0.
24. travanj 2012. "AND THEN WE'LL MAKE ART"

Još nije pravi radni dan, ali iz kolegijalnosti pojavilo nas se nekoliko nepozvanih na izvedbi [jednog drugog] teksta Vedrane Klepice. Pošto je ona naš autor u ovoj radionici, a i zato jer je Franka naš redatelj na ovoj radionici, a te je večeri ona potpisivala režiju tog teksta. Dakle s uhodanim timom imamo posla. Pogledala sam izvedbu. Čestitala Klepici. To jest, nisam joj čestitala jer mi nije palo na pamet. Otišla sam je pozdraviti da vidi kako sam dobar dramaturg i kako ipak tu i tamo sudjelujem na događanjima kad su kolege u pitanju, i rekla "Ok, vidimo se sutra". Klepica je rekla, držeći otmjeno čašu nekog australskog chardonnaisa, "And then we'll make art". Ispravite me ako sam pogrešno citirala. Time je taj dan bio službeno završen.

- 10:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Kristina Gavran: Dedal i Ikar

redatelj: Dario Harjaček
dramaturginja: Maja Sviben
izvođači: Nikola Baće, Emir Fejzić

26.4. 18:00
SCENA POLANEC
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH


O tekstu:
"Dedal i Ikar" govori o odnosu oca i sina, odrastanju i starenju, ciklusu života u kojem se taj odnos mijenja. Dedal i Ikar su mitski likovi, a njihova priča o letu i Ikarovom padu poslužila je kao inspiracija za dramu koja kroz pet sličica iz pet različitih razdoblja njihovog života pokušava sagledati odnos roditelj-dijete. Kroz dramu se neprestano ponavljaju motivi o strahu, borbi, prolasku vremena, ljepoti ...i najvažnije, motiv leta. Ikarova želja i potreba za letom, za odlazak od oca izvor su svih sukoba njih dvojice. Razvoj odnosa između oca i sina ovoga je puta sagledan iz ženskog kuta, s početnim pitanjem „Što bi se dogodilo da se let nikada nije ostvario?“.



O autorici:
Rođena 24.4.1987. u Zagrebu. Završila je osnovnu školu za gitaru, glumila u različitim dramskim skupinama, pisala, režirala, snimala i na kraju se odlučila za studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti gdje je trenutno druga godina Diplomskog studija. Pisala je za internet portal o kazalištu teatar.hr, radi kao dramski pedagog s djecom u dramskom studiju Tirena, glumi u dječjim predstavama i vodi različite radionice za pisanje i dramske igre. Na DeSaDu se predstavila dramom "Zvonimir" koja je kasnije izvedena na festivalu KRADU, kao i drama "Pfanova". U Teatru Tirena izveden joj je dječji mjuzikl "Čarobni kolač". Drama "Pred vratima" predstavljena je na INTERNU. Radila je kao dramaturg u Teatru &TD na predstavi „Gdje je nestao Mozart?“. Za kratku priču „Anastazija“ nagrađena je trećom nagradom Zlatko Tomičić, a priča „Bistrica“ objavljena je u Večernjem listu.


DNEVNIK RADA: DRAMATURŠKE BILJEŠKE

25,04,12
o Dedalu: kako i zašto je završio na Kreti, u labirintu, a u konačnici i život

o Ikaru isto tako

za one kojima je wiki prekomplicirana varijanta

donirajte sredstva za međuzvjezdanu sondu Icarus

a možete potegnuti u visine i s Cirque du Soleil

za hrabre: skočite u tandemu padobranom Icarus&Daedalus. boju i još neke dizajnerske dodatke možete odabrati sami

i za kraj: Play Icarus

24,04,12

Četiri zašto pitanja (i još ponešto) za autoricu

Zašto si napisala dramu o odnosu moći dva muškarca?

Ne zanima me toliko odnos majke i kćeri, što mi je, naravno, poznatije, ali isto tako i isfurano. U pisanju više volim otkrivati nepoznate stvari....Kad sam pisala dramu, razgovarala sam s nekolicinom svojih prijatelja i skužila koliko je njima svima bed pričati o tome. Svi bi se nekako paralizirali na moje pitanje – daj mi nešto reci o svojem odnosu s ocem, što mi je bilo smiješno jer inače pričamo normalno o svim drugim stvarima... A možda i zato što sam ja imala neki poseban odnos s ocem, odnos pun borbe i nekog mijenjanja pozicije moći... možda zapravo mogu reći da me nije zanimao toliko odnos oca i sina nego odnos moći i promjene moći kroz vrijeme. I odnos roditelja i djeteta, dominantnog roditelja i djeteta, koje želi ostvariti neke svoje ambicije, s tim da roditelj može biti netko tko podržava, netko tko upozorava na neke opasnosti, netko tko ograničava.

Zašto ovaj put mitski predznak, jer već si pisala dramu o sličnom odnosu?

Prvu sam dramu, 'Zvonimira', napisala na prvoj godini, i nisam se bavila samo odnosom oca i sina nego i odnosom autora i lika – što je isto odnos moći – koliko lik utječe na tebe dok pišeš i koliko ti upravljaš njime i kako se ta moć mijenja. Ta je prva drama bila smještena u današnje vrijeme i onda sam primijetila da mi je fokus raspršen. A mitska ti priča daje priliku da se baviš samo onim bitnim i zato je jezik ove drame malo artificijelan, iako je odnos vrlo realan i mislim da se svatko može prepoznati u njemu. Drama je namjerno pisana na neki poetski način, ali motivi koji su nam svima poznati iz mita – motivi leta, ruku, sunca – omogućuju mi da stvorim jezik koji funkcionira u drami i koji može pričati priču o odnosu.

Zašto pišeš za kazalište?

Kad pišem, onda jako živo vidim slike... ponekad to kako vidim djeluje vrlo filmski, u kadrovima. Pišem i druge stvari, tako da kad pristupim nekom materijalu, kao da odmah znam, aha, ovo je za kratku priču, ovo je za roman, to ću pisati jednog dana... a ponekad, kao da me likovi prisile da pišem za kazalište. Vidim ih jako živo, iako ne nužno na pozornici. Zamišljam ih u nekom prostoru, sobi, parku, ili labirintu, kao u Dedalu i Ikaru. I zanimljiv mi je dijalog, volim dijaloge, volim se igrati s mogućnostima – što bi lik sad odgovorio drugom. To se može i u priči, ali mi je u drami ipak nekako zanimljivije.

(A vidiš li se u kazalištu, na probama, ili misliš da moraš prvo sve ispisati sama doma i onda dati dalje... Preciznije, kolika je tvoja autorska kontrola nad nečim što si napisala, tj. kolika bi željela da bude?)

Ja sam jako osjetljiv pisac, moram priznati. I imam malo te napadaje panike – kako će netko drugi kad mene nema napraviti moj tekst? Kako će ga shvatiti, kako će ga glumci interpretirati, hoće li redatelj ponuditi neki svoj ludi koncept kojim će potpuno izbrisati moju autorsku ideju? Ponekad paničarim oko toga. Sviđa mi se i drugi način - pisati kroz rad s glumcima, i iz improvizacija. No, važno mi je to razdoblje kad pišem sama doma i kad se borim s rečenicama. Volim tu neku samoću u stvaranju. A što se tiče mjesta dramskog autora u kazalištu – mislim da nijedan tekst ne bi smio biti dovršen prije nego prođe kroz fazu da čuješ glumce kako ti izgovaraju rečenice, jer kroz to jako puno naučiš.

I na kraju, zašto uopće pišeš?

Bavila sam se kazalištem i prije Akademije, i znala sam da se želim baviti kazalištem, no moram priznati, dugo sam razmišljala što bih zapravo upisala... dvojbe su me hvatale i kasnije, kad sam već bila na faksu, no što se više oslobađam u pisanju, čini mi se da ih je manje.

Ne znam... sviđa mi se taj osjećaj završetka, kad dođeš do kraja nekog teksta. Volim završetak... rada. Zato sam voljela i matematiku – kad dođeš do rješenja zadatka i onda staviš kvačicu... Volim proces, ali volim i kraj. Jer meni je pisanje često jako traumatično, pa volim doći do kraja. To je jako lijep osjećaj. Mora da je još ljepše kad ti izdaju knjigu ili postave dramu na pozornicu, jedva ga čekam iskusiti!

23,04,12


O strahu (5,25)

Ruke su samo oruđe. Glava naređuje rukama i ruke rade ono što im glava kaže.
A ako glava ne zna?
Onda treba još razmišljati. Rastaviti problem na manje dijelove, napraviti neki red i logiku, posložiti, organizirati, imenovati i zatim uvidjeti rješenje. Jer rješenje uvijek postoji, samo ga treba uočiti.


O letenju (15,35)

Uvijek jedno te isto pitanje.
Na koje ne daješ odgovor.
Trebao bi od mene tražiti znanje, a ne informacije.


Nesanica

Vidim sebe popout najveće ptice na nebu, prelijepih zlatnožutih krila od čvrstoga perja. Ja sam kralj svih ptica na nebu i sve mi se ptice klanjaju dok prolazim kraj njih. Snaga mojih zamaha pokorava vjetar, i vjetar mi se klanja. Podržava me i gura naprijed kako bi mi olakšao let. Snažno širim ruke, žile na mom vratu se naprežu, u glavi mi se vrti od boli. Velika konstrukcija od perja i voska pritišće mi leđa. Ali bol me ne smeta, postaje ugodna.


O ljepoti (25,45)

Kako da čovjek osjeti ljepotu?
Postoje trenutci koji nas približavaju božanskom. Ti nikada nisi čuo zvuk struna koje prebiru atenski dječaci pred zadivljenim mnoštvom.
Može li lijepo biti i nešto užasno, nešto strašno?
Čovjek pronalazi ljepotu u onome što ima pred sobom.
U režanju jednog čudovišta.


Perje i vosak (35,55)

IKAR: Tu još uvijek leži perje.
DEDAL: Kasno je. Ostavi perje onima koji će doći iza nas.
- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2012., četvrtak

REZULTATI NATJEČAJA ZA IZVEDBENE TEKSTOVE MLADIH AUTORA

Dva mjeseca nakon završetka natječaja za izvedbene tekstove mladih autora, autorski tim projekta odabrao je pet projekata koji će sudjelovati u programu Dramaturškog studija, te biti prezentirati u okviru Malih noćnih čitanja.

Odabrani autori su:
Kristina Gavran: Dedal i Ikar
Vedrana Klepica: Smrt ekonomskog analitičara
Dino Pešut: Pritisci moje generacije
Jelena Tondini: Kad narastem bit ću Almodovar
Una Vizek: Pomračenje

Zahvaljujemo svim autorima koji su sudjelovali u natječaju!
Poziv za ostale polaznike programa – dramaturge, izvođače i producente, bit će objavljen sredinom siječnja.
- 17:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se