31.01.2012., utorak
ODABRANI AUTORI
Odabrali smo pet autor(ic)a koji će sudjelovati u programu. Uskoro ćemo objaviti i imena redatelja koji će mentorirati radionice na kojima će se pripremati čitanja odabranih tekstova, a zatim i natječaj za ostale sudionike radionica!
Kristina Gavran:
Dedal i Ikar
"Dedal i Ikar" govori o odnosu oca i sina, odrastanju i starenju, ciklusu života u kojem se taj odnos mijenja. Dedal i Ikar su mitski likovi, a njihova priča o letu i Ikarovom padu poslužila je kao inspiracija za dramu koja kroz pet sličica iz pet različitih razdoblja njihovog života pokušava sagledati odnos roditelj-dijete. Kroz dramu se neprestano ponavljaju motivi o strahu, borbi, prolasku vremena, ljepoti ...i najvažnije, motiv leta. Ikarova želja i potreba za letom, za odlazak od oca izvor su svih sukoba njih dvojice. Razvoj odnosa između oca i sina ovoga je puta sagledan iz ženskog kuta, s početnim pitanjem „Što bi se dogodilo da se let nikada nije ostvario?“.
Vedrana Klepica:
Tragična smrt ekonomskog analitičara
On je izgubio nevinost sa 23 godine, te upisao doktorski studij na temu financijskog izvještavanja i revizije. Odradio je praksu u jednom belgijskom bankarskom poduzeću. Ona je zadnja generacija koja se sjećala zvuka zračne sirene STL-10 s izlaznom frekvencijom od 650 Hz koja se koristi za obavještavanje građana o opasnostima prilikom ratnih razdoblja ili prirodnih katastrofa. Na radiju je opet rekao nešto krivo, opet je rekao nešto krivo na vijestima, a nitko nije ni primijetio. Krivo ime, ili krive godine, ili krivo vrijeme ili mjesto događanja. Jospeha A. Schumpeter kaže da ono što razlikuje znanstvenog ekonomskog analitičara od svih drugih ljudi koji razmišljaju, govore i pišu o ekonomiji jest metoda i tehnika rada. METODA i TEHNIKA. On je vjerojatno negdje zajebo.
Dino Pešut:
Pritisci moje generacije
Ovaj tekst govori o onim klincima koje svi jebu u zdrav mozak, od Jehovinog svjedoka do vlastite matere, ne zato jer su to zaslužili, već zato jer mogu, jer nikada nisu napravili nikakvo sranje i uvijek su se nekako trudili, ne previše, ali dovoljno da na kraju ispadnu razočarani pa tako je i Ona, naslovna junakinja drame koja je struktrurirana kao centrifugalno djelovanje veš-mašine, sama negdje na preriji potpuno svijesna kako joj mladost odlazi, mladost koju ionako zapravo nikad nije ni imala, a ono što je ostalo je cijeli niz kontradiktornih i kontraproduktivnih, ali prije svega dobronamjernih zahtjeva i uputaka kako živjeti što će rezultirati razbijanjem porculanskog kiča.
Ona doista nema ništa, osim ogorčenog cinizma, postarijeg zaručnika s posesivnom majkom, maminu kostobolju, očeve migrene, ljubavnika koji progresivno poružnjuje, nedavno preminulog psa, račun za plin od 1000 kuna, jednu oronulu kuću, jedan zapušteni vrt, jedan osjećaj manje vrijednosti, jednog nesigurnog zaručnika, jednu malograđansku obitelj i doista jedan fanstastično nezanimljiv život jedne dvadesetdvogodišnjakinje.
Jelena Tondini:
Kad narastem bit ću Almodovar
Radnja započinje na misi zadušnici za pokojnog dedu na kojoj se nalazi obitelj (Baka, Tetka, Unuke) i prijatelji. Pop drži misu govoreći o „grijesima“ modernog društva uspoređujući homoseksualnost, internet i pirsinge sa sotonizmom. Pop je talijan i smješno govori hrvatski, a u pomoć mu priskače njegova pomoćnica Tanja.
Unuke su revoltirane misom i ne znaju pravila ponašnja u crkvi, te cijelo vrijeme komentiraju situaciju prisjećajući se dede i njegovog života.
Po završetku mise, ispred crkve susreću se s uzvanicima s kojima vode klasične „small talk“ razgovore, te ih usmjeravju prema kući u kojoj baka priprema zabavu povodom prve gišnjice smrti dede. Unukama je cijela situacija smiješna i morbidna, te se u razgovorima sa sugovornicima vidimo njihovo ironiziranje društva.
U kući se za večerom govori uglavnom o najstarijoj unuci koja je predmet zgražavanja, jer se nije udala, nije završila fakultet, bavi se sa modernim slikarstvom i nema dečka i još k tome je vegetarijanka, te su sve oči uprte u nju. Ona pokušava balansirati između revolta mlađe unuke, okoline i svojih skrivenih stavova, no polako puca po šavovima, braneći se od napada tredicionalnog društva u kojem se našla. Starija unuka je lezbijka i to pokušava sakriti, no mlađa unuka je pijana javno proziva, te u tom trenutku kreće kulminacija cijele večre. Svi se zgražavaju, komentiraju, te „prljavo rublje“ sudionika razgovra dolazi na površinu.
Drama završava s bakinim infarktom i dolaskom popa koji joj pokušava dati posljednju pomast, a ona u bolovima zaziva doktora.
Una Vizek:
Pomračenje
Nadica je mlada. Nadica je nadobudna. Nadica je sekretarica na prvom danu posla u slavnoj, konkurentnoj, inspirativnoj i inspirirajućoj software Kompaniji. I to sekretarica direktora, dobro, ne baš onog najvećeg, ali svejedno - pred njom je svijetla budućnost. Barem je bila, punih pet minuta – dok nije nestalo svjetla. Točnije – struje. Sad ne rade ni telefoni, ni video konferencije, ni ostale hiper-super-mega speed komunikacije (a ventilaciju da i ne spominjemo). Njezin šef je van sebe - pa kako će na sastank? Nadičina brilijantna ideja da šef tamo osobno ode obila joj se o glavu. Sad ona, Nadica, mora osobno do porte naručiti prijevoz.
To i ne bi bilo tako teško, kad bi netko znao gdje je porta, odnosno izlaz, odnosno vanjski svijet. Nitko, ali nitko, kog ona poznaje nikad nije bio vani, izvan Kompanije. Ma to je nemoguće – pa netko sigurno jest. Netko sigurno zna gdje je izlaz. - Hajde Nadice, potrudi se malo, pa nije tako teško naći ljude koji su bili vani. Pitaj svakog kog sretneš i netko će ti već reći...
I tako naša Nadica počinje tražiti Izlaz. Kat po kat, čovjek po čovjek, sudbina po sudbina – pred njom se otkrivaju tajne Kompanije. Sve je teže i teže, ali Nadica je odlučna izdržati do kraja, pronaći rješenje. No, ono što je našla nije ono čemu se nadala.
|
- 15:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|