Sanity is Overrated

Imala sam zbilja čudan san noćas...
Sanjala sam da letim.
Zapravo, više kao da lebdim nad tlom.
Isprva se činilo super. (Mislim, hej, ja LETIM.) Iz nekog razloga, nisam mogla dotaknuti tlo.
A kada sam pokušala pričati s ljudima ispod mene, nisu me čuli. Nisu me čak ni primjetili. A onda sam malo dalje vidjela jednog svog prijatelja kojeg u stvarnom životu nisam vidjela već negdje oko godinu dana.
Zazvala sam ga. Okrenuo se i pogledao me, te potom mahnuo. Ali kada sam pokušala doći do njega, nisam se mogla pomaknuti s mjesta. Kao da me netko zaljepio za taj komad zraka i mogla sam samo lebdjeti na jednom mjestu. Kada je taj prijatelj vidio da ne dolazim, nekako me tužno pogledao i okrenuo se od mene.
Čim me prestao gledati, osjetila sam kako mi stopala trnu.
Pogledala sam dolje i vidjela ih kako sagorijevaju i polako nestaju, komadić po komadić. Onako kako se dogodi kad zapalite komad papira pa se sagoreni dijelovi odvajaju i lete dalje od ostatka papira.
Kada mi je trag vatre došao već do bokova, postala sam očajna, jer sam iz nekog razloga bila sigurna da me se nitko neće sjećati.
Dok sam polako još uvijek nestajala, na ulici ispod sebe sam viđala ljude s kojima sam si tokom godina bila dobra, ali oni nisu podizali poglede prema gore.
I kada su mi od tijela ostala još samo ramena i glava, pomislila sam kako bi bilo dobro da mogu biti na ulici dolje s njima. I onda sam potpuno nestala.
Odmah iza toga sam se probudila, ali ne onako naglo kad gotovo skočite s kreveta jer ste imali noćnu moru, već posve polako, kao i svaki drugi dan. Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim gdje sam i što se zapravo događalo.
I gnjavi me taj san od kad sam se probudila.
Ljudi kažu da snovi znače nešto, a ja se ne mogu odlučiti što ovaj znači.
Znači li da se previše odvajam od ljudi do kojih mi je stalo?
Znači li da se bojim da ću zbog toga izgubiti kontakt s njima?
Ili znači da jednostavno imam naviku sanjati čudne snove?
Jednom mi je Annitrix iskomentirala: «Ti kad sanjaš, izmisliš sasvim novi svijet.» Hm....
Njah... da, isto to me natjeralo da krenem pisati onu priču na kojoj radim... Jer sam sve to sanjala.
Čitala sam negdje da neki ljudi vjeruju kako je sanjanje, kao takvo, zapravo prijelaz u više stanje svijesti gdje materijalno ima minimalnu vrijednost, a sve ono fokusirano na psihu si "daje oduška" i da smo dok sanjamo puno više svjesniji sebe i svijeta oko nas. U "proročke snove" se ne bih petljala, jer sam tu temu već jednom obavila i još uvijek mi je bed što sam ih spomenula.
I kad smo već kod toga, Annitrix, podsjeti me da ti ispričam onaj kad smo nas dvije išle provesti vikend u Raju i Paklu. Totalna smijancija.
;) Toddles!


Shot at 2007-08-21