dinajina sjećanja

četvrtak, 12.04.2018.

Susret...





Vjerujem da su moje knjige, ontološki gledano, samo nekakva mogućnost, koja postaje stvarnost samo čitanjem. Čitatelj u moj roman unosi svoja čuvstva, iskustva, sjećanja, svoja pitanja. Tek time knjiga zaista oživi. Upravo zato svaki pripovjedač jako želi da se čitatelj u njegov roman, u njegovu priču, utopi skupa sa svojim osjećajima. Kao da je roman napisan samo za njega. Kao pisac sam najsretniji kad se to desi. Tada vjerujem da je roman zaista uspio. Filozof sanja o tome da ga svi približno jednako razumiju, a ja, pripovjedač, sanjam o tome da svaki čitatelj u mom romanu nađe svoje mjesto, koje je samo njegovo.
Pisanje je otvaranje prema onom drugom. Prema jeziku, prema tekstu.

Ali za razliku od pisanja, čitanje je u stvari tajanstveno područje. Zahtijeva osjetljivost, finoću, znanje, istovremeno je spašeno samoljublja, egzibicionizma, potrebe da se viče: “Evo mene!” Čitanje je previše otmjena stvar, da bi postojalo puno vrhunskih čitatelja. Posebno u vrijeme u kojem živimo, u vrijeme jeftinog čitanja za mase, u vrijeme, kad je jedina metafizička disciplina statistika. Vrlo je malo krasnih, tihih ljudi, koji znaju uživati u svojoj samoći, koji se znaju otvoriti knjizi, odsutnom sugovorniku. Za mene nema života bez čitanja.
Dževad Karahasan






Sinoć smo susreli prijatelja, pisca, vizionara ljepote, književne... Dževad Karahasan kaže...

Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino medu subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života...





Samoizlječenje…

Kada se dogodi čudo znam, osjećam sudjelovala sam u njegovom rađanju… bila sam sudionik začudnosti vremena… sretna sam… bijah bolesna od sebe same… a onda… zakoračih u ono veliko ništa… smijeh mi je uzvratio pogled… lutala sam enciklopedijama… učila napamet definicije događanja… oćutila uzaludnost i čestu nerazumljivost teoretskih tvrdnji… uramljivala sam osjećanja u ilizije… razumjeh uzaludnost tih pokušaja… nepotrebnost vizionarskog oživljavana legende o zlatnoj zemlji...

Život se provlačio kao zrnca pjeska kroz konus vremenske ure… u konturama trenutka otkrih istinu… mjeru neizmjerljive stvarnosti… oćutih pretakanje nemogućeg u moguće… krug kvadratnog postojanja u viziji… privid je oživio vjerovanjem… riječi su kao ptice stvarale okvir poetike postojanja… procvjetali su pupoljci žudnji… zalepršali leptiri prostornošću uma… fokusirala sam nadanja… rađali su se unikati… oćutih nepotrebnost mjerenja nemjerljivih osjećanja… bezmjernost je postala poanta izričaja… odustah od traganja… da ne bi zanijakala tebe, da ne bi zanijekala ljubav… da ne bi zanijekala sebe… osluhnuh svitanje… treći znak izdaje se nije obznanio… sretna sam… u zenitu spoznah nestajanje samoće… nepoznanice se ozrcališe u trenuku… lice i naličje trajanja… poliglostko svojstvo svemira… nestajanje babilonskog nerazumijevanja…
Bog je milosrdan… dozvolio je ostvarenje pobratimstva lica u svemiru… istočio univerzalno ljepilo… poljepio krhotine razoračanja u eldorado trenutka… rastrgao neprobojnost nutrine u titraje struna…
nedodirljivost preoblikovao u zagrljaj osjetilne neizrecivosti… u samoizlječenje…

Dijana Jelčić





Oznake: Dževad Karahasan, Nedoumice, Književnost

- 07:27 - Komentari (40) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se