Osjećaj lahoraste miline...
Sjećam se, nebo je bilo obično, ostvarivalo se osjećajem žudnje. Činilo mi se, treptajem oka, mogu osigurati budućnost.
Što je preostalo od kapi Mnemozine?
Sretni trenuci zaustavljeni u memoriji srca. Disonance između suzvučja daljina, tragovi u rijeci vremena.
Dolina zelene rijeke, vjetar u krošnji breza, duša djetinjstva ovijena zavojnicom vječnosti.
Lahorastom milinom uranjaš u trenutak, vraćaš me iz sužanjstva, ubijaš hladnoću, ritmom srca opisuješ mene u meni.
More romorom gasi žeđ za snovima, na lazuru neba bijela Luna ocrtava puteve ka beskraju univerzuma. Shvatih, nedokazivost istine se sanja. U zrcalu zbilje nema anđeoskog odraza, osjećam njegovo postojanje u tvojim očima. Krstila sam ga tvojim imenom.
Tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom. Velika srebrna lopta, zapletena u baršunastoj mreži čuvarice snova razbija tminu zaborava.
Sjećam se, nad nama su tihovale zvjezde, dokazivale našu nedjeljivost od kozma. To je bio trenutak u kojem izgovorih…
"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."
Na terasu preko usnulog cvijeća se uspinjala zora. Zatvorila snove u sunčanu kutiju i prosula svježinu na umor naših zagrljaja.
Ruke, poludjele od žurbe su jedna drugoj oduzimale dodir, sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti i vraćale mi pogled na sjenku koja me je pratila. U tom trenu nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i sna.
Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta. Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima.
Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.
Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Srca dva su počela odkucavati život kao simfoniju sna. Oči su treptale, a uši, one su slušale otkucaje srca i titraje očiju.
Ljubav je od osjetila učinila moje sedmo čulo koje u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, godina, sve je samo trenutak ljubavi. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme.
Sve je samo trenutak lahoraste miline.
Dijana Jelčić
fotografije... Jasna Marcelić, ruža u boci @Lastavica... a zadnja je iz naše arhive 1986 godina, negdje u dolini zelene rijeke
dinaja- dinaja blogspot. com
Oznake: ljubav, akt mašte, lahorasta milina
|
