Između dva sna...

15.11.2017.




Promatrala sam most uzdaha. Tonovi rondo venecijano otvoriše vrata srca. Kišni vjetar je uranjao u krošnju klijetki. Ječala sam pod udarcima boli. Bilo je to vrijeme zatomljavanja istine. Tražila sam uzroke boli u izmišljaju nekog nesanjanog sna. Imala sam neizgovorene riječi i doline suza na usnama, sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama.

Nad ugašenim kraterom žudnji, u odaji ogledala i odjeka slušah ključanje pitanja.

Imam li još uvijek kovčežić s milion rumenih velova za tebe? upitah se stihom ne znajući tko je tajanstveni sugovornik moje samoće. Davala bih ti jedan po jedan ili tisuću po tisuću, žaleći što ih nemam dovoljno. Sanjajući o putu do puteva koji se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova, koliko svjetlosnih milja, koliko još godina, koliko dana do susreta na rondou sna?

Tišinu je doticala glazba veselih svirača na trgu punom golubova. Stao si pored mene na obali velike vode, tvoje lice se zrcalilo u kristalima suncem obasjane pučine. A onda smo sjedili na terasi ispred crkve svetoga Marka i filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled.

"Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio si dodirujući mi dlanove. "Da bismo razumjeli Carla Sandburga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj, u modernoj psihijatriji, poznati fenomen deja vu, već viđeno."

“No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku, upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav." odgovorih ti zanesena.

To je bilo popodne novog buđenja, uz tebe sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula ponovo glas ljubavi i počela sanjati ljubičasti san.

Pitam se u snu i između dva sna je li moguće utjecati na sudbinu, je li joj moguće promijeniti smijer?

Vrijeme ljepote traje već godinama. Ljepotu su ponekad zatamnili strahovi, mirise ljubičastog cvijeća zamjenili mirisi lijekova, tonove ronda Veneciana zvuci requiema, ali ništa nije uspjelo ubiti trenutke ljubavi.

Oči pamte, oči umiru zadnje, oči su zrcalo duše, u očima se ogleda ljepota srca. Tvoje oči su bile i ostale preslika sna koji zajedno sanjamo, u njima se oslikavaju putevi kojima smo zajedno koračali, u njima naslućujem puteve koji stoje ispred nas. Sve one šarene velove koje sam ti darivala sam skidala sa duše koja se pred tobom razotkrivala. Zaustavio si kišni vjetar koji se probijao kroz okna srca i pokušavao ugasiti lumin na oltaru sreće. U tvom zagrljaju pronađoh toplinu gnjezda koje je razorila oluja ruža, sa tvojih usana ispih nektar strasti i dozvolih životu da odjene odoru vječnosti.

Danas dijelim život s umjetnikom.

Dijana Jelčić







Oznake: nešto iz arhive bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se