Sjećanje...
Jutra poezije... u Zagrebu... Lapidarij na gornjem gradu... 1986...
"Mi smo si u vlaku, koji nas je vozio prema jugu, govorili Ti" rekoh da dobijem na vremenu
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.
Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se i odgovorih sama sebi
"Uđi, to nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."
Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila žena očiju poput srne. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.
Ogromna žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planeta vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne.
Žena nastavi.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"
Začuh njegovo šaputanje iza sebe,
"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao moj bezimeni pjesnik.
" Živiš daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se sreli. Njegov glas utihnu.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" šapnuh.
Njegov glas mi odgovori.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom.
Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života.
Dijana Jelčić
Oznake: jutra poezije., Lapidarij, 1986
|
