Bijela ruža...
Gasio se dan, jedan od mnogih u kojima gnječih sjećanja i trčah uz rijeku, palih oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Melodija njegovih riječi je dodirivala srce...
Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
stijene će zaokružiti vrijeme,
trenutak će tada postati vječnost.
Tada mu šapnuh, tiho, najtiše što sam mogla...
Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.
I pričinilo mi se, vrijeme je doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje...
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile
i ushit probuđenog srca.
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, u bijelom pupljku osjetih miris proljeća.
Sreća dotaknu misli, zaustavi želje... u odaji ogledala i odjeka prepoznah siluetu tuge u odlasku... vidjeh sjaj novog svitanja i začuh simfoniju nutarnjeg svemira.
Bio je to kraj traganja za izvorišem ljepote... bijelu ružu imam još uvijek... čuvam je kao amulet... kao znak izvorišta koje pronađoh u zrnu srca... ljubav...
„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
 Oznake: odakle dolazi ljepota, bijela ruža, ljubav
|
