Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta pućinom vremena… oživljava zaveslaje djetinjstva, plovi uvalama sjećanja… s neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja… iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti… omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost…
Gledam cijeli život zgusnut u kaleidoskopu trenutka… svjetlost se prelama u valove pojavnosti… udisajima se smjenjuju boje… zaobljavaju zrcalo nutrine… osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja… prepuštam se stihiji osjećanja… nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja…
Ti stojiš na obali oceana sna, prepuštaš se tišini… maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta… deja vu… događa se ono što se dogodilo… uspoređujem uzbuđenja… naslućujem pomak u sljedećem… ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti… nemir buja u neobuzdanost želja…
Vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti… oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost… u neostvarivo sutra… obuzdala sam misli… naslućujem mirnoću tvojih… iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući… poštujem tvoju privatnost… i moja je tebi nedohvatljiva… volim iznenađenja koja me oplemenjuju… volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom… volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta… u ples oblaka i valova nutarnjeg svemira… u rapsodiju razbuktalog plavetnila sanjanih daljina.
