Ecce terra.

23.04.2009.

Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva. Pa neka riječi postanu djela, neka se tonovi ode radosti sjedine sa ovim stihom i postanu ljubav.



Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica
S krčagom na glavi
Bijela stada i lađe na pučini
I zuj pčelinjaka i ulje maslinika
Volim tvoje svijetle pjesme i tužne
U kojima me majka zibala
Svjetlost tvoju-ovo proljeće što je moralo doći
Proljeće tvoje i naše


Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točkica, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir.

Iz prvog treptaja očiju božjih je zaiskrila točka u kojoj su se dotaknule svijest i podsvijest, dva suprotna pola našeg postojanja, ljubav, alkemijsko vjenčanje koje stvori prvi i osnovni prirodni zakon, zakon zlatnoga reza i zlaćanu spiralu, čudnovati spiralni pokret koji još uvijek stvara svijest univerzuma. Univerzum se širi, izrasta u lepezu, superstrune titraju, svijaju se u duplu spiralu i svojim plesom oblikuju prostor.

Prva trepereća iskrica postade struna i stvori drugu dimenziju, radius kružnice koja titranjem zlaćane spirale postade kugla. Prozračna kugla se kao balon širila, strune su titrale u njoj, grlile se, plesale i iz tog dinamičnog sjedinjenja se rodiše nove strune koje su plešući stvarale nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući proširiše krug svog postojanja.

U velikoj prozračnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića, svojim neprestanim plesom izgradiše atome, sjediniše se u ćelije, izrastoše u molekule sjediniše se u sunce i velika plava kugla dobi toplinu i nove zakone.

Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svojim putevima slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu.

Odjednom iz tame izraste plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.

Plava kugla dobi plašt i njime se odvoji i postade prepoznatljiva u svijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.

Ecce, pogledaj nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces s početka priče, pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade zakon koji je zavladao plavim planetom.

Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća.

Prvi pokret, aktus purus, autopoieza, postade samoorganizirajući proces iz kojeg se rađahu mora, rijeke, brda i doline. Tako se iz treptaja božjeg oka, iz prvog pokreta rodio plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga stvorio čovjeka.

Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Campanellinom utopijom, njegovom zamišljenom državom sunca.

Ona je podijeljena u sedam sfera, sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, snaga, mudrost i ljubav i oni stvaraju vrijeme tu četvrtu protegu našeg postojanja i otvaraju nam puteve svijesnosti kojom bi, IZ LJUBAVI PREMA JEDINOM PLANETU NA KOJEM TRENUTAČNO MOŽEMO ŽIVJETI, trebali doista naučiti živjeti u skladu sa njenim zakonima.

Lijepa si zemljo moja, kao sloboda, kao oči
Tvojih junaka što i preko smrti gledaju
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama
I kad ih vjetar češlja - oni pjevaju
I u grlu tvojih rijeka - oni pjevaju
I u pjesmi tvojoj - oni pjevaju
I u prkosu tvome - oni prkose
I u životu tvome - oni žive
I u istini tvojoj - oni su istina!
Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu
Čovjeku dala.


Jure Kaštelan


Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, ZEMLJI, zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje u kojoj ću jednoga dana počivati.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se