Pokušavam ovih dana sama sebi objasniti, razjasniti i oslikati sve vezano za konačni odlazak, za kraj, za let bez povratka. Nije jednostavno. Naše umiranje započinje rađanjem. To tako grubo izgleda, a zapravo je čista istina. Mladi ljudi nikada ne pomisle na umiranje, a i zašto bi jer nisam ni ja u to mladenačko vrijeme razmišljala da se svakim korakom više približavamo odlasku. Škole, posao, obitelj,djeca, posebno djeca ne daju slobodno vrijeme za takva razmišljanja. No onda odjednom djeca odrastu, nemate pojma kako se to njihovo odrastanje tako brzo završilo i ostajete zatečeni u pola stoljeća života sa pitanjem; koliko smo blizu odlaska. Mnogi će to pitanje uporno preskakati kao da se to njima ne može i neće, i ne smije dogoditi. Kada sam se prvi put zapitala koliko mi je još ostalo, jer eto, baš nitko ne računa da će otići prije duboko-duboke starosti, i sama sam se iznenadila nekom nelagodom, nekim skoro pa strahom. Pomisao kako će svi ovi koji me okružuju i dalje hodati gradom, kako će se smijati, putovati svijetom, a mene neće biti, blago je reći da me je pogodila kao šamar posred lica. Trajalo je to dosta dugo, to ispitivanje, pa nijekanje, pa guranje sa strane, pa kao ima još puno toga ispred mene jer ljudi puno duže žive nego prije, ali onda se počnu dešavati zanimljive male, sitne, skoro zanemarive promjene. Uz savršen vid do tada odjednom ruka više nije dovoljno dugačka da pročitaš novine, slova na laptopu povećavaš jer lakše je tako. Neko vrijeme se privikavaš na naočale i sve opet sjajno funkcionira. U mladosti ste se nemilice davali u obitelji, na poslu, u slobodnim (tada se tako zvalo) aktivnostima i niti sekunde niste mislili da trošite svoju budućnost, a trošili ste je nemilice. Znak potrošenog osjeća se u nogama, u križima, raznim kostoboljama iako sve to nisu ni izdaleka problemi koji bi vas trebali ozbiljno brinuti. No jednog se jutra ne možete dići iz kreveta i panika vas do suza svlada. Terapije, ambulante, bolnice, apoteke i žalopojke onih koji zajedno s vama čekaju svoj red postaju novi sastavni dio ostatka života. Nova rata koju treba prihvatiti i odraditi jer i dalje ne znate koliko je još godina pred vama. Nastojite se ne žaliti jer kome i koja korist bi bila. Dodajete nove dijagnoze i jednog jutra shvatite da vas je stvarno sustigla starost kojoj ste uporno nastojali pobjeći. I što sada? Dogovor samih sa sobom i mirenje sa neminovnim očito nije lagano, ali neophodno je ako ne želimo svojim nasljednicima zagorčavati život. Eto na tome sad intenzivno radim, a nije mi lako i ponekad pomislim kako je to umiranje na rate najbolnije što prolazimo.
02.09.2015.
Pogled na ovu ljepotu uvijek pomaže da se bar malo odmaknemo od svega.
|
