Dan bez oblaka, bez kiše, ali još je jutro hladno. Odlučeno je iskoristiti dan negdje uz more ili kako nas put povede. Uglavnom prema moru. Prva postaja https://en.wikipedia.org/wiki/Ennis
Ennis, mali gradić sa puno malih trgovina, suvenira kao svugdje, crkve, kašteli i puno turista
Na trgu spomenik
u blizini crkva i bivši samostan
Ulice se popunjavaju turistima iako neke izgledaju pusto.
Naravno da je predah i razgovor o povijesti važan pa odabiremo
Nakon pivice put pod kotače paprema novoj destinaciji. Privlači me more, ja trebam more jer eto već danima kiša i oblaci sa ponekim trakom sunca, a danas baš potrefili dan bez kiše i idemo svratiti do mora. Poznato ljetovalište https://en.wikipedia.org/wiki/Kilkee sa ogromnom pješčanom plažom
Kamenje - pijesak - more
Zanimljivo je da se iako je more (Atlantik) hladno ljudi kupaju, uglavnom su u ljetnim ronilačkim odijelima.
Ostavljamo ih njihovom užitku i nastavljamo prema zacrtanom cilju. Naravno da još sa druge strane kliknem dio gdje plaža završava i gdje nije za kupanje, ali zanimljiv je pogled.
Ispred nas u daljini se otkriva nova destinacija. Sve je više automobila koji jure na oba traka. Nikako da se priviknem na taj lijevi režim vožnje. Sve su mi ceste preuske, a u stvarnosti osim autoputa i jesu, no o tome idući put. Stižemo na cilj, parkiramo, platimo ulaznicu 6 eura po sobi i za parking i za sve ostalo. To ostalo vjerujem nije potrebno opisivati jer fotke će reči, nadam se, dovoljno.
https://en.wikipedia.org/wiki/Cliffs_of_Moher
Za vas koji volite više znati. Pogled na uspon malo me obeshrabrio jer moje srce baš i nije sretno kada se ovako veliki napor sprema. Ipak sam odlučila, (nitroglicerin u džepu) idemo polako, korak po korak. Tako je i bilo, svakih par koraka stani i fotka do fotke se niže:
Od veličanstvenog pogleda ostajetm tiho i samo upijam. Mislim da planinari imaju iste osjećaje kada se uspnu na neku planinu ili recimo pogled na Jadran sa Velebita. Dodajem sliku za slikom. Gore po vrhovima na toj meni lijevoj strani ljudi su vrlo sitne figure jer moj ih fotić ne može bolje hvatati. Odlučila sam se uspet samo na jednu, desnu stranu klifa, jer na obje ne bih mogla pa je ova lijeva ostala samo fotkana. Ispred mene kula (O'Brien's Tower)
Odustajem već unaprijed od uspona iako kažu sa kule se pruža veličanstven pogled, no razum mi postavlja granice. Okrećem se prema desnoj strani i ponovo klikam nekoliko fotkica za redom
prilazimo bliže, fotkamo i sebe za uspomenu na ovu ljepotu
Naravno uvijek ima onih koji svoju hrabrost iskušavaju do granica. Osobno nikada nisam i vjerujem da neću omalovažiti upozorenja. Sasvim jasno piše da je od te crte privatan posjed, ali mnogi, doslovno mnogi se niti ne osvrnu prolaze i ne samo to, silaze niz klif kako bi se što bliže rubu fotkali
Ne znam zašto sam ja u strahu za njih kada je njima svejedno. Odustajem i vraćam pogled na te veličanstvene stijene koje su ponegdje i preko 200 metara visoke
Na povratku prema dole, a što je puno lakše za moje srce, ponovo fotkam iz drugih pozicija
Pri dno ili na početku uspona napravljen je krasan prostor za odmor kao i unutar klifa gdje je sanitarni čvor, restoran, muzej, a ispred naravno trgovinice sa suvenirima
Ono što nisam uspjela saznati je zašto je uz irsku, EU i njemačka zastava. No moje razmišljanje je prekinula vesela grupa
Biciklisti su u Irskoj na svim cestama. Biciklima putuju grupno, ali i pojedinačno i nije važno pada li kiša ili ne, oni voze. I mi smo krenuli dalje uz kratko zaustavljanje u selu Doolin za ručak. Ponovo odlazak do mora
Iz sela ide turistički brod za razgledavanje klifa sa morske strane.
Atlantik nikada ne miruje, bilježim
I to crno kamenje što čini obalu
I pogled na nešto sasvim drugo,
ali o tome u idućem postu.
|
