Kažu jučer na osvrtima vezano uz Noć knjige kako smo mi narod koji malo čita. Malo se čitaju knjige, posebno kvalitetnih pisaca. Čitat će se štivo koje je ili trač ili pikanterija osobnog života. Neću navoditi koje su to knjige jer se o nekima sve zna. Osobno uvijek dajem prednost dobroj knjizi pred TV programom. U vrijeme moje mladosti nismo imali TV prijemnike, tek poneka kuća u selu. Samo za neke serije okupljali smo se gotovo kao gosti i uz gledanje i komentirali, i donosili svoje sudove, a i pokušali predvidjeti iduću epizodu. Bila su to stvarno sjajna vremena. Današnja mladež koja ima prijemnik u svojoj sobi ne može zamisliti tako nešto. Između tjedne epizode, čekajući novi tjedan ostalo nam je slobodno vrijeme za čitanje. Moram se pohvaliti da je u mom malom Slavonskom selu postojala knjižnica od 1906. godine sa sjajnim knjigama meni tada. Knjiga mi je bila i ostala večernji ritual. A kada čujem kako pola Hrvata u godinu dana ne pročita niti jednu knjigu, nekako ostanem neugodno iznenađena. No istina je da školarci sve manje čitaju lektiru jer na internetu ima baš sve u skraćenim verzijama. Lako je dostupno preko tih pametnih mobitela pa tko bi onda čitao. Dosta mladih ljudi kaže da ih čitanje ne zanima jer im je lakše slušati glazbu satima, a i moraju biti u toku zbivanja na društvenim mrežama koje sigurno umjesto da pomažu oduzimaju previše vremena. Koliko se ne čitanjem gubi na kvaliteti samoobrazovanja za sada se vrlo malo govori. Ono što sam primijetila kod tih osoba je manjak riječi u razgovoru, a zbog toga se koriste raznim poštapalicama koje su često riječi engleskog ili američkog podneblja. Hrvatska ima prekrasan jezik i zato bismo trebali svi skupa puno više čitati kako bi obogatili osobni rječnik.
24.04.2015.
|
