život je kako kada

< srpanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

28.07.2013., nedjelja

Iskreno

Što ja tu tražim? Pitam se gledajući uglavnom nepoznata lica. Dva tri poznata, zapravo nebitna jer i bez njih mogu sasvim lijepo svoju večer posložiti. Osmjesi se dijele kao besplatni karanfili za prvi maj. Onako svi odjednom imaju osjećaj važnosti i zasluge za to večernje druženje. Lažno topli, lažno izglancani do savršenstva sjaja licemjerstva, a ja se pitam što tu radim? Ne želim se smješkati, ne želim pljeskati i ne plješćem tek dvije me pjesme potaknule razmišljati i zato sada pišem. Neka je njih, pjesnika i neka je mene, možda pjesnikinje, ali sve te nagomilane riječi ne ostavljaju trag ni zapis koji bi me podsjetio zašto sam tu. Previše se tugaljivih dana, oproštaja, suza i nadanja u savršenu ljubav slilo između tvrdih korica sa razlogom ne dozvoliti da se zaboravi ono što boli. Ne spadam među te koji oplakuju, ja crnu ne vežem maramu. Pa ako i zaboli neće dugo, ostavljam sve što boli u tamnoj komori sa jasno upaljenom crvenom lampicom „ne ulazi“. Otvorim sva vrata, sve prozre moje duše i svjetlo pustim da prekrije tamu. A zašto sam onda večeras tu gdje sve treperi od nadanja kako će baš oni što slušaju ući u tamnice u kojima bol jeca? Mogla sam otići, naravno da sam mogla. Nisam. Slušala sam i poželjela svima reći:“Zaustavite te vlakove koji nikuda ne voze, otvorite bocu crnog i nazdravite trenutku jer smo tu, a riječi ostavite za neko drugo vrijeme“. Nisam rekla ništa. Na kraju sam ipak otišla prije kraja.

28.07.2013.

- 09:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #