Alkoholizam

ponedjeljak , 02.11.2015.

Skrenula sam s glavne ceste, u taj gradić u unutrašnjosti, da bih pronašla kakvu malu trgovinu i kupila neke grickalice i sok. Čekao me dug put, a da bih sjedila u nekom nepoznatom kafiću ili restoranu nije mi se dalo, jer bi se u kutu uvijek našli neki primitivci koji bi zastali sa svojom bučnom pričom kad bih ušla i kao gladne zvijeri oštrili svoju nesposobnu muškost kako da mi priđu s uvodom: „Što ćete popiti pita vas onaj gospodin?“
Upravo pred malim izlogom punim voća i povrća bilo je prazno mjesto za parking. Dan je bio sunčan i prohladan. Iako je termometar pokazivao 17 stupnjeva, dojam hladnoće je bio veći zbog hladnog vjetra. Ogrnula sam se jaknom, kliknula alarm na autu i koraknula u malu trgovinu.



Kod blagajne je stajala djelatnica u crvenoj uniformi, sa logom trgovine na gornjem džepu, a pored nje je stajala sitna starica i upravo progovorila:
„Mogu li vas nešto zamoliti?“
„Samo recite“ – ljubazno odgovori djelatnica, a ja sam razgledala po polici s bombonjerama tražeći pakiranje „bajadere„ ili "griotte", jer sam baš bila raspoložena za malu čokoladnu bombu.javascript:%20void(0);
Kriomice sam bacila pogled i vidjela kako starica iz svoje lijepe moderne torbe vadi dvije bočice, koje su me podsjetile na „frutekove“ sokiće., s kojima sam hranila svoga sina pred kojih 27 godina.
Na bočicama je, na malim tiskanim naljepnicama, pisalo ime poznatih ljekovitih toplica sa mineralnom vodom.
„Mogu li vas zamoliti da vratim ove dvije bočice i da mi uračunate u cijenu, a ja bih kupila još duhana i papiriće za cigarete? – progovorila je starica šapatom.
Prošla sam s druge strane polica i zaključila da to nije starica, nego fina gospođa u godinama, koja je bila odjevena u baloner golubinje sive boje, a cipele su imale malu povišenu štiklicu. Čarape na nogama su imale blagi sjaj, a na rukama je imala lijep moderan nakit.
"A gdje je on?“ -upita djelatnica.
„U bolnici.“ - reče gospođa, a suze skliznuše niz njene obraze.
„Zašto?! Zbog čega?„ – iskolači oči djelatnica, za koju sam imala osjećaj da je i vlasnica ove male trgovine.
„Zbog ovoga.“ – pokaza kažiprstom na bočicu, a ja ugledah lijepe duge nokte nježno roza boje.
„Ma, šta!!“- zgroženo uzvrati djelatnica.
„Da, draga moja gospođo. Doživio je delirij. Poludio je. Nije se trijeznio sedam dana i noći. Odveli su ga kolima hitne pomoći neuropsihijatrije. Uništio je moje dostojanstvo. Sramim se ljudima gledati u oči. Prodaje mi stvari iz kuće ne znam ni ja što sve ne...“ – šaputala je kroz tihe jecaje fina gospođa, a smežuranom rukom otirala je suze s obraza.
U grlo mi se popela neka kugla, pa sam hitro izašla na ulicu i udahnula duboko.
Željela sam što prije pobjeći iz tog tihog malog grada u unutrašnjosti.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se