27.05.2005., petak
.Zašto vjerujem u čuda - drugi dio
.
Kao što vidite dragi blogeri pred vama je drugi dio priče Zašto vjerujem u čuda.
Dugo sam razmišljao da li da spojim te dvije priče u jednu i zaključio sam da je bolje da ih napišem odvojeno. Razlozi su slijedeći:
1) Da spojim te dvije priče poanta prve priče bi nestala izgubljena u šumi od riječi - zbog te šume ne bismo vidjeli drvo, odnosno poantu. A poanta prve priče je da čuda postoje!
2) Prvi dio je već dosta dugačak sam za sebe, mislim da su kraće priče lakše za čitanje (meni jesu!).
3) Drugi dio je, za razliku od prvog dijela, komčan! Barem je meni komičan :)
Dakle, ako niste pročitali prvi dio kliknite na ovaj link pa se vratite pročitati i ovo, a vi ostali, dragi moji čitatelji, pripremite se...pozor..sad!
****
Ušao sam u bakinu sobu, probio sam se između razdragane rodbine i ugledao sam bakino nasmiješeno lice! Smijala se ko malo dijete, sva sretna što me vidi.
"Ddadd! I ti si ovdje! Pa ne mogu vjerovati, svi ste mi došli!"
"Da bako, tu smo svi, kako si mi ti?"
Osmijeh joj se razvukao od uha do uha, nikad je prije nisam vidio da se tako lijepo smije:
"Dobro sam...nekako sam spavala i nisam se mogla zbuditi...bilo mi je teško, nisam nikako mogla otvoriti oči!"
"Sad si tu, to je najvažnije!" rekoh joj ja.
"Kako je Sanja?" - upitala me.
"Super!" rekoh ja.
"Jel radiš?"
"Radim radim - ko crnac!" nasmiješim joj se.
"Dobro je da radiš!" reče ona - baš kao što to i uvijek kaže!
Još malo smo pričali...baka i ja, ja i rodbina, rodbina i baka...odjednom se netko sjeti da bi baki možda trebalo donijeti malo juhice iz kuhinje. Rekoh da ću joj ja donijeti, nek joj oni samo prave društvo. Otišao sam sa tetom do kuhinje i teta mi dade juhu da je odnesem u baknu sobu.
Uđem ja, probijem se kroz rodbinu i ugledam bakino nasmiješeno lice! Smijala se ko malo dijete, sva sretna što me vidi.
"Ddadd! I ti si ovdje! Pa ne mogu vjerovati, svi ste mi došli!"
Kosa mi se digla na glavi! Deja vu..ma ne, vidim ja da se i sva rodbina skamenila!
"Da bako, tu sam...već dugo!"
Osmijeh joj se razvukao od uha do uha, tako se lijepo smijala:
"Ajoj pa što me niste probudili...nešto mi se zamantalo i nisam se mogla zbuditi...bilo mi je teško, nisam nikako mogla doći k sebi!"
"Sad si tu, to je najvažnije!" rekoh joj ja.
"Kako je Sanja?" - upitala me.
"Super!" rekoh ja.
"Jel radiš?"
"Radim radim - ko crnac!" nasmiješim joj se.
"Dobro je da radiš!" reče ona, baš kao i uvijek...točnije baš kao i prije pet minuta!
Kasnije smo svi polako pošli sa bakom do kuhinje - posjeli smo baku na njen stolac i sjeli smo oko nje.
Pričali smo, baka je bila nevjerojatno vesela, tako mi je bila slatka, nikad je nisam vidio tako sretnu - cvala je što je tako u središtu pažnje i što su joj baš svi njezini na okupu.
Otišao sam do WCa, kad sam se vratio ugledao sam bakino nasmiješeno lice! Smijala se ko malo dijete, sva sretna što me vidi.
"Ddadd! I ti si ovdje! Pa ne mogu vjerovati, svi ste mi došli!"
Počeo sam se grohotom smijati...cijela kuhinja se smijala do suza...i baka skupa s nama!
"Da bako, tu sam...već dugo!"
Osmijeh joj se razvukao od uha do uha, do prije sat vremena nikad je nisam vidio da se tako lijepo smije:
"Pa svi ste tu! Evo, ja baš pričam kako sam se teško zbudila jutros!
"Da, i ja sam sretan što si ti tu!" rekoh joj ja dok su mi suze frcale od smijanja.
"Kako je Sanja?" - upitala me.
"Super!" rekoh ja veselo.
"Jel radiš?"
"Radim radim - ko crnac!" urlam ja od smijeha.
"Dobro je da radiš!" reče ona, baš kao i uvijek...ali baš kao i uvijek!
Da ne duljim, isti razgovor sa svojom bakom tog sam popodneva vodio još tri puta, odnosno, vodio sam ga svaki put kad bih baki iščeznuo sa vidika na dulje od pola minute!
Pred kraj mi više nije baš bilo naročito smiješno, uplašio sam se da bi baka takva mogla i ostati!
Na sreću, nije ostala takva, posve je došla k sebi tri dana kasnije!
I dan danas baka je lucidna kao neka djevojčica - ni traga uobičajenoj staračkoj zaboravnosti. Upravo je ona ta koja je zadužena da pamti gdje je što u tetinom domaćinstvu jer je teta već pomalo postala zaboravna. Prije neki dan sam posjetio baku i pričala mi je kako se za vrijeme drugog svjetskog rata tkalo domaće platno, pričala je o politici uz tog vremena, pričala je o svom teškom životu i bio sam nekako duboko ganut njenom pričom. I bio sam sretan što mi je omogućeno da uživam u tom našem bonus trenutku. Poželio sam je viđati što češće pa sam je uslikao mobitelom.
Već neko vrijeme gdje god se pojavim svima pokažem screen saver svoje nokie i kažem:
"Vidiš - ovo je moja baka!"
:))
|
|
