Na horizontu se stapaju crvena kamena pustinja i nebo. Pokoja usamljena stijena kao otočić u pustinjskom beskraju. Slika se mijenja. U daljini dvije visoravni. Jedna je gola, suha. Druga, paralelna do nje, zelena. Jednake visine i dužine. Nad onom zelenom oblaci, ubrzo počinje da sijeva i siva zavjesa se stapa sa vrhom visoravni. Pitam se da li je preda mnom dokaz višestoljetnog rada vidovnjaka koji su živjeli i prizivali kišu samo za svoju mesu, visoravan? A onu drugu, nenaseljenu, ostavili ogoljelu?

Ritual “prizivanja kiše” je bio uspješan, Crna Mesa, Arizona

Navaho rezervat koji obuhvaća više od 65.000 kvadratnih kilometara. Navaho sebe zovu “Dine” (“ljudi”). Kada su Španjolci prvi put došli u ove krajeve početkom XVII stoljeća nazvali su ih “Apache de Navajo” (“Apači koji obrađuju zemlju”). I tako im osta ime Navaho.

Među Navaho indijancima kontakt očima se smatra neljubaznim. Kada se govori sa grupom Navaho indijanaca neki gledaju u zemlju, a neki u stranu, mada vas slušaju sa pažnjom. Dine se uče od malena da ne govore puno, da ne budu glasni i da se ne otvaraju strancima. Rijetko se dodiruju s drugima; lagani stisak ruke je najviše što se može očekivati od njih.

Dine su ga tako nazvali (“Chin-lee” – mjesto gdje voda izlazi), jer se nalazi na izlazu kanjona Canyon de Chelly.

Kanjon je dugačak četrdesetak kilometara i u svom okrilju čuva nekoliko sjajnih naselja Anasazija. Preko 700 pronađenih i zaštićenih ostataka kulture Anasazija i Navaho indijanaca se nalazi u ovom kanjonu. Mada je riječ o zaštićenom nacionalnom monumentu u njemu i danas živi oko 40 Navaho obitelji.

Priča o imenu kanjona je tipična. Drevno Anasazi ime nije ostalo sačuvano. Navaho indijanci su ga nazvali ”Tseyi” (“u stijeni”). Španjolci su u XVII stoljeću tu riječ pobrkali sa svojom “Chegui”. A onda su američki doseljenici ponovo pogrešnim prijevodom došli do riječi Chelly. I tako smo u situaciji da na današnjim mapama imamo naziv Canyon de Chelly (“da šej”) kojeg nijedan Amerikanac ne izgovori točno iz prvog pokušaja.

Litice kanjona su visoke mjestimično do 250 metara. Upadljivi su crni površinski nanosi; kao da je neko izljevao tone katrana sa vrha mese. Geološki termin je “pustinjska glazura”. Riječ je o tankom mineralnom sloju kojeg stvaraju bakterije koje žive na zidovima kanjona. One uzimaju mangan iz zraka i “vare” ga. Ovaj proces metabolizma rezultira u stapanju mangana sa zidovima kanjona.

“Pustinjska glazura”, manganski sloj na zidovima kanjona starog 300 miliona godina, Canyon de Chelly, Arizona

Visoka litica svjedoči o 300 miliona geološke starosti. Na njenom dnu je najstariji sloj zvan “Supai”. U njemu su nađeni fosili biljaka iz doba vlažne suptropske klime. Iznad njega je sloj vapnenca “de Chelly” kada se klima mijenja u suhu pustinjsku prije 250 miliona godina, što rezultira stvaranjem čuvenih crvenih stijena kanjona (zahvaljujući pijesku i nanosima vjetrova). Još poviše je “Shinarump konglomerat” od prije 200 miliona godina, koji se sastoji od sivo-smeđih stijena bogatih kvarcom, bazaltom i pougljenjenim drvetom.

Proći ce novi milioni godina, biljne i životinjske vrste će dolaziti i nestajati bez traga. Nakon izumiranja dinosaura u ovom dijelu planete došlo je do perioda dizanja kamenog tla i formiranja visoravni. Prvo, prije 63 miliona godina, a zatim prije 3 miliona godina, zidovi kanjona su se digli, rijeke probile kroz stijene, erozija oblikovala ono što danas vidim.

Nakon svršetka zadnjeg ledenog doba prije desetak tisuća godina nije bilo više krupnih promjena. Čovjek je počeo da koristi kamen kao alat, oružje, za stanovanje, obradu hrane, podlogu za boju i keramiku. Anasazi su došli i ubrzo otišli. Navaho su slijedili i mali broj je još tu.

Za litice kanjona pojava čovjeka je kratka, gotovo beznačajna. Stotine godina homo sapiensa su udar dlanom u dlan u poređenju sa stotinama miliona godina starim kanjonom.

“Piktografi Anasazija”, pokazuje mi rukom. Prilazim bliže. Na zidu su tri prepoznatljiva simbola: Kokopeli (flautista i simbol plodnosti), tijelo vidovnjaka (vođe klana i naselja) i otisci dlanova (koji potvrđuju svetost mjesta). Piktografi su obojeni u bijelo. (Anasazi su bijelu boju dobijali miješanjem praha bijele gline, masnoća, bjelanceta i vode.)

Kazanova Anasazija je nadimak Kokopeliju, najpopularnijem božanstvu američkog jugozapada. Kažu da je ovaj “Kazanova” obilazio naselja Anasazija sa vrećom sjemenja na leđima i učio Anasazije kako da sade kukuruz. Noću bi, dok ljudi spavaju, Kokopeli svirao flautu po kukuruznim poljima. Ujutro bi začuđeni stanovnici naselja nalazili stabljike po metar i po visoke. Istovremeno, mnoge djevojke i žene bi ostajale trudne…

“Koko” (drvo) i “Pilau” (vreća za sjemenje) je toplotu direktno dobijao iz centra planete i širio je svojom okolinom.

Legende opisuju ovog onižeg putnika sa flautom kao dobrodošlog u svim naseljima, jer je simbolizirao fertilitet: biljkama, nadama, snovima, ljubavima.

Kokopeli sa flautom, simbol plodnosti zemlje, obitelji, ljubavi, Canyon de Chelly, Arizona

Hopiji su malo iscrpniji. Kažu da su prvi Hopiji koji su došli iz unutrašnjosti Zemlje na ovaj Četvrti svijet imali ispred sebe dva insekta “mahu” (koji su u sebi generirali izvor toplote). Na površini su sreli orla kojeg su pitali za dozvolu da tu žive. Orao je mahu stavio na test: prvo je odapeo strijelu u pravcu njihovih očiju, međutim oni nisu ni trepnuli. Onda je strijelom pogodio jednog mahua koji je, usprkos rani, počeo da svira flautu. Nježna melodija se širila okolinom. Orao je strijelom pogodio i drugog insekta. Onda je i on počeo svirati. Orao je na to rekao: “Sada kada ste prošli oba testa možete ovdje živjeti. Ako želite da govorite sa našim ocem Suncem koristite moja pera i ja ću mu prenijeti vašu poruku…”

Kako smo od insekta došli do grbavog patuljka, a zatim do Kazanove sa vrećom, nije poznato. Ali, me ne čudi.

Ipak, da bi priča bila potpuna, moram priznati da Kokopeli nije originalni junak koji datira od prije samo jednog milenijuma iz naselja Anasazija gdje je ostao uklesan u liticama.

Prvi petroglifi sa likom Kokopelija se pojavljuju u Americi prije barem 3000 godina. To uveliko nadmašuje starost Oraibija, prvog naselja Hopija (oko tisuću godina) ili prvih naselja Anasazija (1200 godina). Kokopeli je pronađen u istočnim dijelovima sjeveroameričkog kontinenta, zatim na zapadnoj pacifičkoj obali uklesan u školjkama, a pojedine legende sugeriraju da je Kokopeli bio drevni toltečki trgovac koji je putovao iz Meksika prema obje američke obale.

Kokopeli nije stranac ni za drevne kulture od Južne Amerike do Kanade.

Lingvistika nas može odvesti na još dublji spekulativni izlet u povijest. Kakva je veza između Hopija Arizone i njihovog zmijskog plesa sa plemenom Khopis (Hopis, Opis ili L’Hopitai) plemena iz Uzbekistana, nekadašnje Velike Indije, koji su poznati po svom drevnom obožavanju kulta zmije?

Grad-država Hopija Uzbekistana se prije 10000 godina zvao Khiva. Kiva je, naravno, srce (“dom”) kulture Hopija Arizone. Kućice u Uzbekistanu su bile okrugle, u koje su ulazilo sa krova uz pomoć ljestvi. Prijevod riječi kiva je identičan i u sanskritskom i hopi jeziku: “ki” (mravinjak) plus “va” (stanovanje).

Drevno indijsko božanstvo sreće, iz doba prije Veda, se zvalo Kubera ili Kuha. Riječ je bila o patuljku (isto kao i Kokopeli), sa grbom na leđima, okruglim stomakom, šest nožnih prstiju, osam zuba, tri noge (kokopeli Anasazija ima penis dugačak kao i noge), oko sebe nosi pojas, simbol je sreće… Imena im se razlikuju, ali su im karakteristike iste.

Žena američkog Kokopelija je Kokopelimana. Na Hopi jeziku “mana” znaci žena. Na sanskritskom “mena” znači žena. Njena uloga je bila identična u obje legende (uvijek aktivna tokom noći u želji da seksualno zadovolji smrtnike).

Lingivističke koincidencije?

Bijeli piktograf Kokopelija uklesan u kanjonu da Šej. Na glavi dvije linije (dlake, pera). Simbol klana Sive flaute. Kokopeli klana Plavih flauta nema dlake. Dlake sa dva kruga na vrhu su simbol duha ili kačina (ovi piktografi su pronađeni u naseljima Hopija). Nadalje, ovaj Kokopeli je prikazan u ležećem položaju; znači odlučio je da ovdje ostane. Oni stojeći simboliziraju stalan pokret.

Iza svakog znaka u ovom kanjonu se krije priča.

Kokopeli na ulazu u pećinu u kanjonu da Šej (de Chelly), Arizona; prikazan je u ležećem položaju što simbolizira da se skrasio na ovom mjestu; otisci ruku upućuju na svetost ove lokacije, Canyon de Chelly, Arizona