My name is Zvonko, and I did it my way!
27
veljača
2013
Autor: Philip Evan Cowlishaw
Does this dress make me look fat?
Oh, hi everybody! My name is Zvonko. No, I’m not the little tinkerbell who flies around in the movie “Peter Pan”, nor am I the cute little Croatian cartoon character. I’m Zvonko... the town tramp. Okay, maybe I’m not a tramp. Perhaps I’m being too tough on myself. However, I like it rough and tough. I may look flamboyant and flighty, but deep down, I have fire!
I’m getting ahead... from myself, I mean, of myself. I often do that when I’ve had too much coffee for breakfast. Let me tell you how it all began. You see, I haven’t always been fabulous. I had to go down... the ladder of success, just like every other hairdresser in town.
Imagine it... the year was 1562. I was a shy, lonely boy of only 18 years old. My mother and father kicked me out of the house, because they couldn’t accept that I was... different. So, I traveled to Paris where I could study the art of hairdressing with the one and only Pierre Boulez. He wined me and dined me... and seven years later he even 1569ed me. Those were the happiest days of my life! However, the next year, he came down with a rare disease and died. Oh well, what do you expect from the sexual revolution of the 60’s? Many more fish in the Adriatic, I always say!
I returned to Kaptol with a renewed sense of meaning and purpose. Men! I would restyle and redesign the modern Kaptol man! And, of course, I would also share my talent... with the ladies, as well. After all, there is plenty of salami to go around! So, I opened up my new shop, with the help of my very good friend Veronika. She gave me all her extra tip money from the cafe where she worked. Before I knew it, I was doing everyone in town! Their hair, that is.
I became very popular and soon had thousands of... lipa; some of them real, some of them fakes, produced by those nasty Turks – those tall, handsome, nasty, dark, sexy Turks! I enjoyed my job because I got to meet so many new and nice people. And I knew everything about everybody! I became the town therapist. I knew all their dirt. I always had a shoulder to cry on and an ear to listen. I was so happy then. I would come home everynight (well, some nights I didn’t come home) and roll around in my bed, counting my coins and laughing myself blissfully to sleep. However, it wasn’t meant to last.
In 1573, I was dating Ralph Gubec. He was my one true love, my soulmate. He used to knock me over the head, drag me by my hair (it was longer then), and carry me over his shoulder... whenever we went to the market to shop for food because we had the munchies. One day, we were strolling through Maksimir Park when he mumbled something about “having to go fight the Austrian nobles with his cousin.” A week later, he was gone. I never saw him again.
I couldn’t deal with his loss. I began to overeat and gained an extra 10 pounds in my left arm (my right arm continued to get exercise). I stopped coming to the shop and it eventually closed down. Bandits smashed all the windows and took my hairspray and conditioners. I was ruined. My dreams had vanished into my eternal darkness of the spotless mind. I thought about joining the witches of Grič, but couldn’t imagine spending my final days with women whose hair was so bad and whose lack of color in their wardrobe was simply unforgiveable.
And then my friends... I met Juraj.
Does this dress make me look fat?
Oh, hi everybody! My name is Zvonko. No, I’m not the little tinkerbell who flies around in the movie “Peter Pan”, nor am I the cute little Croatian cartoon character. I’m Zvonko... the town tramp. Okay, maybe I’m not a tramp. Perhaps I’m being too tough on myself. However, I like it rough and tough. I may look flamboyant and flighty, but deep down, I have fire!
I’m getting ahead... from myself, I mean, of myself. I often do that when I’ve had too much coffee for breakfast. Let me tell you how it all began. You see, I haven’t always been fabulous. I had to go down... the ladder of success, just like every other hairdresser in town.
Imagine it... the year was 1562. I was a shy, lonely boy of only 18 years old. My mother and father kicked me out of the house, because they couldn’t accept that I was... different. So, I traveled to Paris where I could study the art of hairdressing with the one and only Pierre Boulez. He wined me and dined me... and seven years later he even 1569ed me. Those were the happiest days of my life! However, the next year, he came down with a rare disease and died. Oh well, what do you expect from the sexual revolution of the 60’s? Many more fish in the Adriatic, I always say!
I returned to Kaptol with a renewed sense of meaning and purpose. Men! I would restyle and redesign the modern Kaptol man! And, of course, I would also share my talent... with the ladies, as well. After all, there is plenty of salami to go around! So, I opened up my new shop, with the help of my very good friend Veronika. She gave me all her extra tip money from the cafe where she worked. Before I knew it, I was doing everyone in town! Their hair, that is.
I became very popular and soon had thousands of... lipa; some of them real, some of them fakes, produced by those nasty Turks – those tall, handsome, nasty, dark, sexy Turks! I enjoyed my job because I got to meet so many new and nice people. And I knew everything about everybody! I became the town therapist. I knew all their dirt. I always had a shoulder to cry on and an ear to listen. I was so happy then. I would come home everynight (well, some nights I didn’t come home) and roll around in my bed, counting my coins and laughing myself blissfully to sleep. However, it wasn’t meant to last.
In 1573, I was dating Ralph Gubec. He was my one true love, my soulmate. He used to knock me over the head, drag me by my hair (it was longer then), and carry me over his shoulder... whenever we went to the market to shop for food because we had the munchies. One day, we were strolling through Maksimir Park when he mumbled something about “having to go fight the Austrian nobles with his cousin.” A week later, he was gone. I never saw him again.
I couldn’t deal with his loss. I began to overeat and gained an extra 10 pounds in my left arm (my right arm continued to get exercise). I stopped coming to the shop and it eventually closed down. Bandits smashed all the windows and took my hairspray and conditioners. I was ruined. My dreams had vanished into my eternal darkness of the spotless mind. I thought about joining the witches of Grič, but couldn’t imagine spending my final days with women whose hair was so bad and whose lack of color in their wardrobe was simply unforgiveable.
And then my friends... I met Juraj.
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Hvala publici - vaš smijeh tjera nas da budemo još bolji!
21
veljača
2013
Autor: Karla Tafra
Evo, prošla je pretpremijera.... Prošla je premijera... Prošla je i premijera matineje... Prošla je i još jedna večernja predstava...
I kaj sad? Sad ćemo igrati, i igrati, i igrati još barem 5,468,766 predstava. Ako se mene pita. Tak to ide, zar ne?
Mi izvođači ne viđamo se više svaki dan, kao za vrijeme proba (hvala Kaptolskoj lanterni), i ne uveseljavamo step cipelicama tete koje rade u SC-u (sigurno plaču zbog toga), ali se zato jako volimo kad se vidimo (hm... dobila sam naredbu da ovo napišem...).
Ma šalu na stranu, da se nas pita, igrali bismo „Crnu kuću“ svaki dan! Toliko nam je zabavno i toliko uživamo da, otkako smo počeli „živjeti“ i „disati“ predstavu, svi se opuštamo i počinju iz nas izlaziti neke nove fore i izmišljotine na samoj sceni (sva sreća da je tu mudro redateljsko oko koje nas ipak stavi pod kontrolu). To nas beskrajno uveseljava, čak toliko da se često ne možemo suzdržati od provala smijeha (da, prvenstveno mislim na sebe).
Također, scenarij redovito „osvježimo“ nekim aktualnostima pa ni publika nikad ne zna čime ćemo je u svakoj novoj predstavi iznenaditi i dodatno nasmijati. A to nam je cilj – nasmijati ljude do suza. Već znam neke ljude koji su nas došli gledati više od jednog puta, i još im nije dosta (malo Alzheimer valjda, al' što ćeš, i to je za ljude).
Mi smo svi dobro, hvala na pitanju. Malčice smo se svi prehladili u pauzi od premijere do zadnje predstave, ali sad smo bolje, pjevamo iz petnih žila i spremamo se za radni ožujak!
Sviđaju nam se kritike, doživljaji publike, ovacije i ogromne doze smijeha (da, dobro ih čujemo na pozornici i daju nam najbolji mogući poticaj da budemo još bolji, energičniji i... smješniji) Baš nedavno, prije drugog čina ove posljednje predstave, imala sam feeling kao da smo na rock koncertu, a ne na kazališnim daskama.
Samo naprijed ljudi, to nas ohrabruje! Veselimo se svakoj osobi koja nas dođe podržati i koja ode iz SC-a vedra, nasmiješena i zadovoljna!
Stvarno, daj dođite!
P.S. posvećujem ovaj blog našem predragom dramaturgu Weidličiću koji nam se uklještio od silnog skakanja po stolcu u dvorani SC-a za vrijeme pretpremijere, jer je smatrao da on, citiram, „može bolje od nas plesati step“. I evo, javno otkrivam kako je on krivac koji je ukrao moj step šeširić, jer nas je htio sabotirati i sam početi tancati u kaptolskoj tamnici! Oke, tenks, rekla bi naša Manuela (koja je svoj step šeširić uspjela sačuvati)...
Evo, prošla je pretpremijera.... Prošla je premijera... Prošla je i premijera matineje... Prošla je i još jedna večernja predstava...
I kaj sad? Sad ćemo igrati, i igrati, i igrati još barem 5,468,766 predstava. Ako se mene pita. Tak to ide, zar ne?
Mi izvođači ne viđamo se više svaki dan, kao za vrijeme proba (hvala Kaptolskoj lanterni), i ne uveseljavamo step cipelicama tete koje rade u SC-u (sigurno plaču zbog toga), ali se zato jako volimo kad se vidimo (hm... dobila sam naredbu da ovo napišem...).
Ma šalu na stranu, da se nas pita, igrali bismo „Crnu kuću“ svaki dan! Toliko nam je zabavno i toliko uživamo da, otkako smo počeli „živjeti“ i „disati“ predstavu, svi se opuštamo i počinju iz nas izlaziti neke nove fore i izmišljotine na samoj sceni (sva sreća da je tu mudro redateljsko oko koje nas ipak stavi pod kontrolu). To nas beskrajno uveseljava, čak toliko da se često ne možemo suzdržati od provala smijeha (da, prvenstveno mislim na sebe).
Također, scenarij redovito „osvježimo“ nekim aktualnostima pa ni publika nikad ne zna čime ćemo je u svakoj novoj predstavi iznenaditi i dodatno nasmijati. A to nam je cilj – nasmijati ljude do suza. Već znam neke ljude koji su nas došli gledati više od jednog puta, i još im nije dosta (malo Alzheimer valjda, al' što ćeš, i to je za ljude).
Mi smo svi dobro, hvala na pitanju. Malčice smo se svi prehladili u pauzi od premijere do zadnje predstave, ali sad smo bolje, pjevamo iz petnih žila i spremamo se za radni ožujak!
Sviđaju nam se kritike, doživljaji publike, ovacije i ogromne doze smijeha (da, dobro ih čujemo na pozornici i daju nam najbolji mogući poticaj da budemo još bolji, energičniji i... smješniji) Baš nedavno, prije drugog čina ove posljednje predstave, imala sam feeling kao da smo na rock koncertu, a ne na kazališnim daskama.
Samo naprijed ljudi, to nas ohrabruje! Veselimo se svakoj osobi koja nas dođe podržati i koja ode iz SC-a vedra, nasmiješena i zadovoljna!
Stvarno, daj dođite!
P.S. posvećujem ovaj blog našem predragom dramaturgu Weidličiću koji nam se uklještio od silnog skakanja po stolcu u dvorani SC-a za vrijeme pretpremijere, jer je smatrao da on, citiram, „može bolje od nas plesati step“. I evo, javno otkrivam kako je on krivac koji je ukrao moj step šeširić, jer nas je htio sabotirati i sam početi tancati u kaptolskoj tamnici! Oke, tenks, rekla bi naša Manuela (koja je svoj step šeširić uspjela sačuvati)...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
'Crna kuća' spremna za Valentinovo
11
veljača
2013
Autor: Kaptolska kronika
Valentinovo. Dan zaljubljenih.
Jeste li znali da je Monika zaljubljena? Vjerojatno jeste, nije ona to baš sposobna sakriti, čak si je kupila i novu maramicu koju će bacati na pod. Jer, tako to rade Gričanke kad se zaljube do ušiju. Skoče pred muškarca kojeg namjeravaju osvojiti, posegnu u dekolte, gdje ih spremno čeka maramica, i ostalo je povijest. Muškarci padaju k'o kruške. Tako je pao i Juraj, a Gričanke taj recept preporučuju svim slobodnim ženama i dodaju kako je to definitivno najbolji način za hvatanje pripadnika suprotnog spola, bolji od toljage po glavi.
Monika zna.
Magdalena već ima lagani problem. Osim što se zaljubljuje u manje-više nedostižne ljude, njezina taktika osvajanja uključuje nepromišljeno istrčavanje pred pobješnjelu rulju, nepromišljeno španciranje po neprijateljskom gradu, pa i nepromišljen izlet na neistražen teritorij preko Save. Ali to je Magdalena.
Veronika je Kaptolčanka. Čistokrvna. Njezin život nije toliko kompliciran. Za Valentinovo se neće previše truditi. Pričekat će da se neki usamljeni gost u Paterovoj krčmi sam 'upeca', a tada će ga držati na ledu. I naplatiti mu najmanje duplo za sav popijeni gverc.
Činjenica je da su se i Gričanke, i Kaptolčanke, i Kaptolčani nešto uskomešali ovih dana. Ljubav je u zraku. Ali to ne znači da su zaboravili plesati i pjevati! I zato se nadaju da će ih ljudi posjetiti u njihovoj „Crnoj kući“ u petak, 15. veljače, naravno, u društvu boljih polovica. Pa da tu ljubav malo podijele sa znatiželjnicima koji dolaze u njihov mali srednjovjekovni svijet. Dolazite?
Valentinovo. Dan zaljubljenih.
Jeste li znali da je Monika zaljubljena? Vjerojatno jeste, nije ona to baš sposobna sakriti, čak si je kupila i novu maramicu koju će bacati na pod. Jer, tako to rade Gričanke kad se zaljube do ušiju. Skoče pred muškarca kojeg namjeravaju osvojiti, posegnu u dekolte, gdje ih spremno čeka maramica, i ostalo je povijest. Muškarci padaju k'o kruške. Tako je pao i Juraj, a Gričanke taj recept preporučuju svim slobodnim ženama i dodaju kako je to definitivno najbolji način za hvatanje pripadnika suprotnog spola, bolji od toljage po glavi.
Monika zna.
Magdalena već ima lagani problem. Osim što se zaljubljuje u manje-više nedostižne ljude, njezina taktika osvajanja uključuje nepromišljeno istrčavanje pred pobješnjelu rulju, nepromišljeno španciranje po neprijateljskom gradu, pa i nepromišljen izlet na neistražen teritorij preko Save. Ali to je Magdalena.
Veronika je Kaptolčanka. Čistokrvna. Njezin život nije toliko kompliciran. Za Valentinovo se neće previše truditi. Pričekat će da se neki usamljeni gost u Paterovoj krčmi sam 'upeca', a tada će ga držati na ledu. I naplatiti mu najmanje duplo za sav popijeni gverc.
Činjenica je da su se i Gričanke, i Kaptolčanke, i Kaptolčani nešto uskomešali ovih dana. Ljubav je u zraku. Ali to ne znači da su zaboravili plesati i pjevati! I zato se nadaju da će ih ljudi posjetiti u njihovoj „Crnoj kući“ u petak, 15. veljače, naravno, u društvu boljih polovica. Pa da tu ljubav malo podijele sa znatiželjnicima koji dolaze u njihov mali srednjovjekovni svijet. Dolazite?
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Odbrojavanje je pri kraju, jeste li spremni za Crnu kuću?
01
veljača
2013
Autor: Kaptolska kronika
Fotografija: Stefano Fiorentin
Samo da vas obavijestimo – odbrojavanje je pri kraju. Točnije, više ne brojimo dane, već sate.
Kumice i kumeki na svojim su mjestima, Kaptol je svečano okićen, instrumenti uštimani, step cipelice uglancane, trema suzbijena hrpama smijeha, a manjak sna izliječen nebrojenim šalicama kave, i to kaptolske, a ne turske.
Danas su svi spremni zagrmiti toliko da ih se čuje, ne samo do susjednoga Griča, nego i preko Save. Monika je pripremila novu maramicu i nekoliko novih senzacionalnih pokreta za osvajanje mlađahnog Juraja. Magdalena se sva našminkala i uredila za svoga biskupa Stjepana, a vještica Rosa cijelu je trupu zacoprala za sreću, i to prahom papaka zagorskog skočimiša.
Dobri Juraj ima plan za dobru zabavu, a podmukli biskup Hudi trenira živce ugnjetavanjem rasplesanih opatica. Mrki je nabavio nove količine gverca da malo opusti trupu prije izvedbe, a Veronika je pola toga sama popila da bi podmazala glasnice, koje su se malo rasklimale prije nekoliko dana. Pater je pripremio zabavu za sve gledatelje, i to odmah nakon predstave u njegovoj krčmi, a Mucavi i Pero pripremili su svoju vlastitu pjesmicu s kojom će se probiti na kaptolskoj estradi.
Svi su spremni. I odbrojavaju. Nestrpljivi su već na pretpremijeri pokazati sve što su mukotrpno stvarali protekla dva i pol mjeseca.
A publici će se predstaviti u najboljem svjetlu na premijeri u subotu – 2. veljače 2013. Znate već gdje – u dvorani Kina SC u Zagrebu. Ulaznice možete kupiti na blagajni u Savskoj 25, ali i na portalu Ulaznice.hr te na svim pripadajućim prodajnim mjestima.
Mi smo spremni ponuditi vam zabavu koja će vas oboriti s nogu. Jeste li i vi spremni? Jeste li si osigurali ulaz u svijet rasplesanog i raspjevanog srednjovjekovnog Kaptola? Čekamo vas...
Fotografija: Stefano Fiorentin
Samo da vas obavijestimo – odbrojavanje je pri kraju. Točnije, više ne brojimo dane, već sate.
Kumice i kumeki na svojim su mjestima, Kaptol je svečano okićen, instrumenti uštimani, step cipelice uglancane, trema suzbijena hrpama smijeha, a manjak sna izliječen nebrojenim šalicama kave, i to kaptolske, a ne turske.
Danas su svi spremni zagrmiti toliko da ih se čuje, ne samo do susjednoga Griča, nego i preko Save. Monika je pripremila novu maramicu i nekoliko novih senzacionalnih pokreta za osvajanje mlađahnog Juraja. Magdalena se sva našminkala i uredila za svoga biskupa Stjepana, a vještica Rosa cijelu je trupu zacoprala za sreću, i to prahom papaka zagorskog skočimiša.
Dobri Juraj ima plan za dobru zabavu, a podmukli biskup Hudi trenira živce ugnjetavanjem rasplesanih opatica. Mrki je nabavio nove količine gverca da malo opusti trupu prije izvedbe, a Veronika je pola toga sama popila da bi podmazala glasnice, koje su se malo rasklimale prije nekoliko dana. Pater je pripremio zabavu za sve gledatelje, i to odmah nakon predstave u njegovoj krčmi, a Mucavi i Pero pripremili su svoju vlastitu pjesmicu s kojom će se probiti na kaptolskoj estradi.
Svi su spremni. I odbrojavaju. Nestrpljivi su već na pretpremijeri pokazati sve što su mukotrpno stvarali protekla dva i pol mjeseca.
A publici će se predstaviti u najboljem svjetlu na premijeri u subotu – 2. veljače 2013. Znate već gdje – u dvorani Kina SC u Zagrebu. Ulaznice možete kupiti na blagajni u Savskoj 25, ali i na portalu Ulaznice.hr te na svim pripadajućim prodajnim mjestima.
Mi smo spremni ponuditi vam zabavu koja će vas oboriti s nogu. Jeste li i vi spremni? Jeste li si osigurali ulaz u svijet rasplesanog i raspjevanog srednjovjekovnog Kaptola? Čekamo vas...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
