utorak, 10.10.2006.

halo 32!?

..................suza, kap. Noć, tišina, zrak. -- he h e he , zavrtih glavom, protresem glupost, osmjehnem, stadoh da pišem, urezujući note u čeone režnjeve iščitavam davno napisane stihove.

Želja.
čekajući, izgubio.
provlači se nečujno između prstiju,
pokisle ruke, ne traže milost,
dodir u suton, da osjete život.

Grizah usne sve do krvi
poljubac, vlažan, neumrli.
Vjetrom nošen, bačen, pred odaje znane
.....usnem tvoje usne... zagrljaje

gutljajem vina, zamućen pogled
- svilom prekrivena, prihvaćaš, toneš
u zaborav stavljam snove; gledam te dok se treseš.
ljubim?

mjesec na zalasku, noćas
želio sam jednom,
il'....nikad... ?
rob misli..... zaboravi.

- 11:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.10.2006.

halo 31!?



...............................jupi, odahnuo sam lagano te duboko uvukao zrak u pluća da osjetim život. Sjeban? ma ni blizu, sam sa samim sobom? nikada ili uvijek?! ostavljen na cijedilu, u svopćem košmaru ideja i slutnji.
Zauvijek svoj, jedan jedini neostvareni san....sebeljublje.....
Naravno da ništa nije onako crno kako sam gledao na stanje stvari ili bolje rečeno na stanje svijesti, niti nebo ne može da toliko zamrači um, koliko on samog sebe.
Neodlučnost?! nekoće me krasila ta "vrlina" , bili smo vrlo intimni prijatelji , noćima sklapali paktove, odlučivali se za nove neodlučnosti, brijal, guštali , ponekad i zaspali s stisnutim rukama, šapućući njegovo ime! No, on nije bilo blizu, niti tako daleko nalazio se odmah vrata do nje, moje najdraže "neodlučnosti" njegovo ime nismo glasno govorili, tek toliko pomicali usne, suhe, ispucale od konstantnog ponavljanja istog, On je bio naša mantra, nije bio život ali u svakom slučaju smo do njega očekivali mnogo. Da, rijetko nam je dolazo u posjet, volio je izbivati, družiti se s "njima" i "njemu" sličnima? Gad jedan prepredeni, oduvijek je glumio božansku profinjenost, izdigao se daleko od "nas" od mene i moje neodlučnosti, koja ustvari njega nije niti zvala, već naprotiv radila je kontraproduktivo, ja ga zovem, a "ona" odbija, to je bila vječna simbioza između mene i nje... voljeli smo se dugo...sve dok nije postala nemoguća.... o prokleta da jesi ti bludnice neodlučana što mučiš moje tijelo, što razaraš moj um. --čak me je često dovodila u stanja ludila, bijesnila, nemogućnosti odabira množile su se progresivno, molio sam, klecao,kunjio, vapio pred "njegovim" vratim..ali nije bio spreman da me primi, nije želio čuti za moje ime. U dobokom očaju, smogao sam snage da postupim nečasno, da oduzmem svima "nama" ono što zajedno dijelimo, da postupim grešno?!, da oduzmem tijelo ovo zemaljsko što luta tundrama svijesti..sjeban?! e pa vidjet će oni tko je sjeban!
naravno, da sam u sebi gajio nadu?" još jednu udovicu koja je odumirala u meni,, da je to možda jednia mogućnost da mi "on" ovori vrata?! ... zajecao sam, stisnuo zube, povukao britvu, i utonio u san... prkušao sam još jednom doprijeti do "njegovih" dvora, obratit mu se s ironijom u pogledu i posprdno mu se nakesiti.ništa više neće biti, jer više ničega neće bit... niti "nje" niti "njega" ...jer ja sam odavno nestao i izgubio se u "njihovim" spletkama, bio sam njihova marioneta..možda do posljednjeg trenutka, ali nisam dozvolio da "oni" odluče koliko će taj trenutak trajati i kada će svršit.............................................

- 14:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 12.09.2006.

halo 30!?



.....paranoja, ushićenje... strast i žeđ za krvi daju mi nova nadanja...sve je spremno sam očekujem rasplet "pukovnik i pokojnik", naravno ja ću probati odlučiti tko će biti tko. kao lokomotiva koja kola i izbacuje paru na sve strane ključam i smišljam. Desno od vrata nalazilo se maleno slomljeno zrcalo, odoh do njega, da bacim možda zadnji pogled na svoje izmoreno lice.. da vidim svoje "astralno" "ja"................................................

- 13:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.09.2006.

halo 29!?

...........u ušima mi zvuk klavira, predivna stvar Roedelius-a , Zerrissen Zwischen Illusionen, Lieder Vom Steindfeld ; ah sjećanja o djetinjstvu naviru mi suze na prošlo vrijeme na prošle dane, na nekog drugog "ja" nikako ovaj sadašnji nikako ovdje, bezbrižan, miran besmrtan, samo ljuska koja je ostala od takve osobe- nesvjesna sebe, dal sam ono bio ja?! ; ili sam ovaj sadašnji?! suze, oplakane suncem za nečim što se nikad neće vratiti, za nešto što nikad nije postojalo, samo valovi na obali dodiruju misli, slušam ponovo i ponovo, beskrajno dugo svaku notu, svaki takt... i nebitan je tekst.. jer ja imam vlastiti, svoj...koji mi znači više od ikojeg.. moj tekst...."moj" "ja"...dal je išta moje?! niti sam nisam svoj, kako bi onda išta i bilo "moje"?
pogled kroz zamućene oči u daljinu (koju nisam vidio) ali osjetio sam mnogo više što ću ikada vidjeti...želim se vratiti u sreću... u nešto neopisivo... želim raj.... želim spokoj
užasno kako neke sitnice, zvuci, stanja, riječi djeluju na misli, od euforije do blaženstva umirućeg.
brzo sam se vratio u svoje potpalublje i očekivao skori dolazak onih koji me strpaše ovdje.. valjda će se netko pojaviti? kroz sat- dva? nisu li me i oni zaboravili, pustili me da trunem i borim se s vlastitom mišlju? najgora moguća kazna, ostaviti me samog s luđakom unutar sebe, nikad ne znaš što će donjeti, koju će novu psinu smisliti, kada će zavladati?! - vječna borba, dal sam ono dijete što je uvijek veselo bil, bio ja? a sada sam "on" ?! ili obratno dal je "on" taj sretan dječarać koji je vječno trčkarao zelenim prostranstvima i divio se cvijetu što raste uz put, pa uvijek kasnio ne prolazne stvari u životu ili se baš divio prolaznosti vremena i mogućnosti da provede dio svog života baš u toj prolaznosti uživajući u njenoj ljepoti, dal je "on" već tada znao za vlastitu sudbinu, i kad je u grmu uhvatio ptića te ga odnjeo kući u nadi da mu produži prolaznosti, najsretniji je bio baš tada kada je mislio da svojim zalaganjem može promjeniti ono zapisano, ono što je "više" od njega, srce mu se slomilo već sutradan, ptić je uginuo na rukama, na balkonu uz suze, i oči uprte u uvisinu,, nisu vidjele spas.. samo su se sklopile, duboko udahnule i automatski ojačale, spoznavši vlastiti put i vidjevši svoj kraj......................

- 13:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.09.2006.

halo 28!?

..........jessss, viknu sam duboko u sebi, pronašao davno izgubljeni ključ koje je s vremenom izblijedio u mojim mislima, to je ono što mi je nedostajalo, samo jedna mrvica samopouzdanja i pozitivnog egoizma koji hrani dušu te te tjera da napokon učiniš nešto što ti mislima vrluda i nemaš hrabrosti, samo jedno maleno cijepivo protiv straha, ili ti straha od poznatog...he he eh tkz. normalnofobija...ah ponovo ta riječ stvarno sam nekako čudnovat stvor, izgleda da je jedini strah koji osjećam,baš upravo On -normalno- e pa dovraga odavno sam zaključio da ja nisam "normalan" stoga zašto bih živio po tuđim idealima i tuđim principima, glavno da nikoga ne gnavim i mučim, a to što nekome to nije normalno?! jebe mi se , u stvari mi se oduvijek jebalo za to, ali tek s pozitivnom klicom koja poput virusa uđe u tijelo osjećam se hi...
Smislio sa m paklen plan kako ću izbječi daljnje neugodnosti i pobjeći s mjesta na kojemu se nalazim, mada mi uopće nije jasno zašto sam uopće zatočen i zašto sam nečiji sužnik?! . u đepu sam oduvijek na privjesku za ključeve nosio maleni atikni nožić koji je djelovao više poput nekog šarenog bombončića, tipa slatka tajana, uh što mi takvi i ini bomboni idu na živce, samo se oznojim i oderem nepce te jezik ponekad ,, buuu stvarno trošak vremena i jezika za cuclanje nezdravih gluparija. da, tko zna što se događa s Mirom?!, onom njegovom gospođom (kurva jedna , hi ih ih i , sigurno mu je do sada popušila barem dvaput), a i ono njeno nejako čedo!? valjda ga nisu zapostavili?! - sigurno niti ne zamjećuju da mene nema, da sam nestao i u ovakovu tužnu situaciju upao, to ti je prijatelj vidi pičku i nestane, ne zamjeram mu ništa ali opet nije baš da sam ravnodušan prema svemu, barem je mogao provjeriti stanje stvari, a opet, s druge strane da se nije i njemu nešto dogodilo da nebi ispalo da ga ja ocrnjujem a on još u većim govnima nego što ih je israo za cijeloga svoga života... hehehe ova zadnja misao me oraspoložia i ugodno mi vratila osmijeh na već ispucale usnije koje nisu blagovale dogledno vrijeme.........

- 11:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 29.08.2006.

halo 27!?

---tup tup ,tup, tuuuppppp.. ?*?*?*?*?*?*?*?*?*?*?*?*?*?*?*?
odjekivalo je konstantno s teškim zadnjim tup?*? - uh, ovaj tup je stvarno bolan, baš me podsjeti na onu stvar iz mladosti "Work hard" -depeš moda.. he hhe he - kiselo se nasmijah u svojoj žalosti.. hi ih ih -- neki me kurac obuzeo i ne skidam smajlič s usana.. nostalgija?!. osjećaj ponovnog viđenja nakon duge stanke? vjerovatno. Shuham si kavicu u glavi da lakše podnesem situaciju te razmislim o tome kako stvari stoje. a kako stoje , naravno na prvi pogled vrlo loše, u nezavidnoj sam poziciji, muda drhture od nemogućnosti saznanja što će biti a mozak ubrzava svoj rad i trudi se uvijek biti ispred sviju, barem za picinu dlaku.
Dobro je!
kaos koji se zbivao ubrzo je bio prekoračen divovskim koracima. I jedno jednio pitanje je ostalo nerazjašenjo u mojoj glavurdi. to više nije bilo toliko i pitanje već sama konstatacija - osjećaj jednoga stanja (u biti ne osjećanje) pitanje što sada ?! Ne u ovoj situaciji, živo mi se za nju jebe, nego osjećaj da NE znam. to je istinski najgore moguće stanje. ne da ne znam svirati klavir ili plesat tango, nego kad uvidiš da ne znaš sebe?! da ne znaš što želiš?! da ne znaš zašto želiš?! -----nemoć u potpunom smislu riječi. gubitak na svim poljima postojanja.
"Spoznaj sebe" --ha ha ha-- dal sam spoznao sebe? - rekao bi ko iz puške.. i više nego dobro znam ja vrlo dobro i sebe i tebe, ali Ne Znam - SEBE - moguće da je to neka vrst ponovnog osvješćivanja vlastitog "ja" ulazak u "mentalnu" zrelost!? da zaključim ono što ću biti idući period svog postojanja, moram se ponovo prepoznat i odrediti svoj put u idućem razdoblju, ako će ga uopće biti, ako se uopće živ izvučem iz ovoga prokletog potpalublja. da to mora da je to nema što drugao da bude, kao što je mi je jednom prijateljica rekla svako bira svoje roditelje! . e tako ja ponovo biram svoj put, svoj novi "mentalni" put u novo stanje svijesti......................

- 10:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 11.07.2006.

eh!?

uskoro se vraćah , izmoren od pasa što lajaše čitavih noći i ne daše mi mira , spokoja da ostvarim svoje težnje da vladam razumom...odlučio sam pasti u neobičan jal.....
....dižem se s jutrom poput ovog... nastavljam da živim i letim u vlastitom očaju svojih misli.........

- 09:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2006.

halo 26!?

------------- zapao sam u dubok, mir okupan povjetarcem što milovao je more, skrušen, sretan, odlutao sam od stvarnosti od ovoga što se događa oko mene, nije me bilo briga niti za nju, niti za debelog Miru, malog hendikepiranog, a pogotovo za drolju od njegove tkz. majke. Iskreno bolio me kurac što se događa, čisto da meni bude u redu , da osjetim spokoj i ne prespavam trenutak, da mu dopustim da traje, traje duže od svega.
Mogao sam ovako čitavu vječnost, dok na podlaktici nisam osjetio stisak,neugodan zadah pomrsio je i odnjeo miris soli u novi val, a moje su nosnice počele inhalirati gadosti ljudskih čvalja okupanih alkoholom i jeftinom salamom. Naježim se. Kuda će te? - upita spodoba od lika, s kapetanskom kapom na glavi, neobrijan tjednima, raskopčane košulje. zar su te skrivali u potpalublju- pomislim?! odakle si ti ispao, da mi je samo znati, iz nekih drugih vremena?!
Nisam mu ništa odgovorio - nisam želio mu ništa odgovoriti, što to njega briga! ; nastavio sam , tj. barem sam probao nastaviti "uživati" u idili plovidbe, dok ne osjetih udarac u potiljak i slabost u koljenima te samo klonem i izgubim svijest.

--- bol, neizdrživa bol i smušenost u glavi, kao da mi netko zabija čavle u glavu, mrak i vlaga, te samo škripa drvene konstrukcije prastarog broda. ????? ne sjećam se da je brod s kojim sam plovio imao išta drveno u sebi osim rukohvata i eventualno unutrašnjosti kabina i kuhača u kuhinji?! gdje sam?! mozag mi nije funkcionirao u potpunosti, s redovitim valovima bola koji su periodiški s svakom škripom drveta bušili još jednu rupu usred čeonih režnjeva pa se dalje prema hipotalamusu...zajebana bol...iskrena bol...stvarna bol... jednostavno prava bol glave kakvu već dugo nisam osjećao, ma jebeš one glavobolje poslije pijanluka ili od metroloških prilika, to se ne može usporediti s boli koja je nastupila iz prave ljubavi (udarača) da te boli! Iz njegove iskrene namjere da ti budeš povrijeđen te da osjetiš nadmoć udarca i boli na razmišljanjima i upotrebi raznih vijugica u mozgu spremnih za smišljanje ideja! Sad nikakve mi ideje ne padaju na pamet, niti će pasti u skoro vrijeme, nisam se mogao niti želio pomaknuti, ležao sam sklupčan na ležaju i hvala bogu da je bilo mračno , jer svaka pomisao na svijetlost dodatno je otežavala situaciju u kojoj sam se nalazio. Proći će s vremenom samo da malo odspavam, čim mi se misli saberu razboritoto ću promislit o svemu, sigurno je neka greška, ili možda ja ipak ovo sanjam, samo malo sna mi treba i sve će biti bolje.............

- 10:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 14.03.2006.

halo 25!?

.........................ni sam ne znam kako, ali već smo bili na pučini, a ja se još nisam razbudio, mada me vjetrić ugodno dražio i milovao po obrazima, mališa je bio u istom položaju kao i u kupeu. Njih dvoje i dalje je čavrljalo i uživalo u pogledima, koji mi se nisu činili previše nevini. Rastegnem rukama i zjevnem glasno i nepristojno, ali barem meni totalno ugodno i poželim malo noge rastegnuti, nije me uopće interesiralo kako sam se uopće dovukao na brod, vrlo vjerovatno me Miro nosio, a maloga njegova mama.
Želio sam sabrati misli u jednu cjelinu, dovesti stanje svijesti na mirovanje, razmisliti općenito o ovome putu i u što se uopće ja to upuštam. Nažalost, prvo čega sam se sjetio su bile negativne misli, te mora iz koverte koja je lagano pogrijavala moju nervozu i sigurnost da ostanem miran, začudo sve one lijepe misli o avanturističkom putovanju te sljubljenje s ženkom, sinoć, zapalo je u daleku zaborav. Nikako nisam želio ispast bezobrazan i krut, napose nepošten prema Miri. Odlučim da ću mu ipak sve reći, ali kada dođe pravi trenutak za to, kada osjetim da će biti spreman saslušati me u cijelosti i s punom koncentracijom na moje riječi, a ne sada s ukrućenim penisom u gaćama i mislima prema majci, hendikepiranog djetea. Koja pervezarija pomisli, kako se možeš otvoreno uvaljivati mami s djetetom, mislim da to što „ono“ (mališa) ima problema uglavnom predstavlja kočnicu ljudima u pristupu njemu i bližnjim mu osobama, dok Miro uopće kao da nije niti zamjetio malog, već nasrnio na ženu i ne prestaje da melje a ona guta, li ga guta sva očarana, jer napokon je netko prvo zamjetio prvo nju, a ne njega, bez obzira na to što Miro nije bio neki ideal muške ljepote ipak je posjedovao one nešto čime je mogao zaigrati maštu te zaokupiti misli suprotnog spola.
Vrijeme je prolazilo isuviše sporo, gotovo nepomično je uništavalo moju psihu, „teško vrijeme za matore“, he he he, uvijek se nasmijem kada se sijetim nekog stiha iz dragih mi pjesama, jednostavno sam oduvijek bio lud za glazbom, ona je činila moje postojanje. Ona me uvijek zanala razbuditi, nasmijati, razveseliti, naravno i rasplakati, iskreno mislim da nikad nisam plako radi nečega tako jako i iskreno, neko kada čujem određene note ili tekst u trenutku slabosti, naprotiv ne moram biti tužan, jednostavno se rasplaćem zbog samoga sebe, nema razloga, suze se stvore i poteku, baš kao i sada oduševljenje, više neki pozitivnu udarac gušta i samozadovoljstva..................

- 13:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

halo 24!?

..........................Vratio se Miro, zajapuren i lagano nervozan, popizdio je kad je shvatio da nema kave, ja sam se samo lagano nasmjehnuo, a ona je brzo skopčala u čemu je stvar te se ponudila da zajedno s njim ode do bifea po novu rundu za sve nas. Naravno Miro to nije odbio, obožavao je žene u smislu da samo visi s njima, a pogotovo da može brbljati o svojim avanturama i lagano upucavanje bez obzira na okolnosti. Super, ostao sam sâm s malim u kupeu. Piljio je kroz prozor i divio se krajoliku koji i nije bio baš nešto, okrenem se prema njemu te ga pitam za godine, samo se okrenuo prema vratima i počeo plakati. Zanjemim, te se još više ugnjezdim u fotelju, uto mališa dođe do mene te se poput preplašenog psa legne na pod i poče gristi vlastite tenesice, onako instinktivno kažem bljak, i mali se poče smijat. Osjetim neku povezanost te pomislim kako njegove reakcije ne bi možda bile tako nagle da nije imao nesretno djetinstvo. Izvadim iz ruksaka figuricu (iz kinder jaja) ali naravno ovu svakodnevnu, bezvrijednu te mu pružim. Malo se nećkao ali nakraju je ipak uzme, skoči do mene te mi se počne uvaljivati u krilo i masirati mi rame. Želeći ga maknuti od sebe slučajno je pao na pod i hvala bogu nije pustio niti glasa niti se ozljedio nego vjerovatno shvativši to kao igru još jače skoči na mene. Fak, stvarno me već počinjao izluđivati i dobro da je u tom trenu ušao kontrolor, te zatražio karte, naravno dam mu svoju te kažem da je majka od maloga i kolegom u bifeu da tamo pita za kartu od malca. Našto smrad dobaci uvredu upućenu njegovoj majci nešto u stilu, kurva se opet jebe, naravno jedna od stvari kojih sam mrzio su bile jadne uvrede upućene prema osoba koje trenutno nisu bile pristne te se nisu nikako mogle izjasniti o teškim riječima na njihov račun. Jednostavno sam skočio iz fotelje te mu zveknuo šamarčinu. Malo je strzao i počeo mi prijetiti da ću videjt svoga boga te ću letjeti iz vlaka van, na što sam još više popizdio te sam mu prosrao da će on ostati bez posla jer kolega koji je u bifeu osobno zna g. Vučka , koji je u upravnom odboru željeznica, želio je još nešto reći no nesiguran u moje tvrdnje zajamra nešto sebi u bradu i pokupi se brzinom svijetlosti. Mališa me gledao širom otvorenih očiju s još većim intezitetom divljenja i očaranje, mislivši kako sam ja njega spasio jer je skužio da mu neko spominje majku, jedino bogatstvo koje je posjedovao na ovome svijetu. Nije bio toliko mentalno retardiran koliko bi se pomislilo na prvi tren, shvaćao je mnogo više samo kada bi bio koncentriran, ali ti trenutci su bili kratkotrajni. Miro se s gospođom vratio, zadovaoljan i s osmjehom na licu – međusobno su dijelili oduševljenje vlastitim brbljarijama, uopće im nisam želio spominjati što se događalo z arijeme njihovog odsustva, i čudnu povezanost s mališom, naravno niti njegov pad. Odlučim zadrijemati ako bi uspio uz žamor razbrbljanog para, čim sam se okrenio na stranu i odlučio sklopiti oči barem na tren, mali je došao do mene i pokušavajuči izgovoriti samo njemu razumljive riječi uz geste rukom, pokažem mu da slobodno sjedne pored mene u fotelju..........................................

- 13:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se