|
...............................jupi, odahnuo sam lagano te duboko uvukao zrak u pluća da osjetim život. Sjeban? ma ni blizu, sam sa samim sobom? nikada ili uvijek?! ostavljen na cijedilu, u svopćem košmaru ideja i slutnji.
Zauvijek svoj, jedan jedini neostvareni san....sebeljublje.....
Naravno da ništa nije onako crno kako sam gledao na stanje stvari ili bolje rečeno na stanje svijesti, niti nebo ne može da toliko zamrači um, koliko on samog sebe.
Neodlučnost?! nekoće me krasila ta "vrlina" , bili smo vrlo intimni prijatelji , noćima sklapali paktove, odlučivali se za nove neodlučnosti, brijal, guštali , ponekad i zaspali s stisnutim rukama, šapućući njegovo ime! No, on nije bilo blizu, niti tako daleko nalazio se odmah vrata do nje, moje najdraže "neodlučnosti" njegovo ime nismo glasno govorili, tek toliko pomicali usne, suhe, ispucale od konstantnog ponavljanja istog, On je bio naša mantra, nije bio život ali u svakom slučaju smo do njega očekivali mnogo. Da, rijetko nam je dolazo u posjet, volio je izbivati, družiti se s "njima" i "njemu" sličnima? Gad jedan prepredeni, oduvijek je glumio božansku profinjenost, izdigao se daleko od "nas" od mene i moje neodlučnosti, koja ustvari njega nije niti zvala, već naprotiv radila je kontraproduktivo, ja ga zovem, a "ona" odbija, to je bila vječna simbioza između mene i nje... voljeli smo se dugo...sve dok nije postala nemoguća.... o prokleta da jesi ti bludnice neodlučana što mučiš moje tijelo, što razaraš moj um. --čak me je često dovodila u stanja ludila, bijesnila, nemogućnosti odabira množile su se progresivno, molio sam, klecao,kunjio, vapio pred "njegovim" vratim..ali nije bio spreman da me primi, nije želio čuti za moje ime. U dobokom očaju, smogao sam snage da postupim nečasno, da oduzmem svima "nama" ono što zajedno dijelimo, da postupim grešno?!, da oduzmem tijelo ovo zemaljsko što luta tundrama svijesti..sjeban?! e pa vidjet će oni tko je sjeban!
naravno, da sam u sebi gajio nadu?" još jednu udovicu koja je odumirala u meni,, da je to možda jednia mogućnost da mi "on" ovori vrata?! ... zajecao sam, stisnuo zube, povukao britvu, i utonio u san... prkušao sam još jednom doprijeti do "njegovih" dvora, obratit mu se s ironijom u pogledu i posprdno mu se nakesiti.ništa više neće biti, jer više ničega neće bit... niti "nje" niti "njega" ...jer ja sam odavno nestao i izgubio se u "njihovim" spletkama, bio sam njihova marioneta..možda do posljednjeg trenutka, ali nisam dozvolio da "oni" odluče koliko će taj trenutak trajati i kada će svršit.............................................
|