31.10.2006. / Dudleytown
 Ruševine na koje se može naići putujući cestom vrlo interesantnog imena "Dark Entry Road" koja se nalazi u Cornwall-u u Connecticut-u, su sve što je ostalo od gradića Dudleytown-a poznatog po imenu "Mjesto ukletih". Dudleytown je mjestašce koje je navodno bilo dom prokletstva obitelji Dudley, prokletstva koje još uvijek vreba iz ostataka jednog od kako neki kažu najukletijeg mjesta na cijelog planeti.
Legenda ide otprilike ovako:
Prokletstvo potječe s početka 16. stoljeća kada je Edward Dudley optužen za izdaju tadašnjeg kralja Henrija VIII. Sredinom 18. stoljeća godine potomci tog nesretnog Edwarda, dvojica braće Dudley-evih su osnovala gradić na Američkom tlu, a prokletstvo koje je 200tinjak godina prije "skupio" njihov predak pratilo ih je preko oceana.
A onda je počelo. Nitko živ u Dudleytownu nije izbjegao prokletstvu, bez obzira da li je spadao u obitelj Dudley. Abiel Dudley, jedan od to dvojice braće je poludio, baljezgajući o neki spodobama koje su opsjedale Dudleytown. Kasnije vlasnike Abielovog doma su ubili Indijanci i misteriozna epidemija. Žena generala Hermana Swifta je umrla od udara munje, a sam Herman je poput Abiela poludio. Žena Horace Greeley-a počinila je samoubojstvo. I to su samo neki od slučajeva koji nisu bile ništa neobično u tom gradiću.
No prokletstvo nije bdjelo samo nad ljudima. Uroda nije bilo, kao da ništa na tom području nije htjelo rasti. Stoka je nestajala, a epidemije su bile vrlo česte. Ljudi su, dakako, što li trbuhom za kruhom što li od straha, malo pomalo napustili gradić koji je u kasnom 19 stoljeću posve napušten.
Zadnji stanovnik tog mjesta John Brophy sa svojom obitelji tvrdoglavo je odbijao napustiti vlastito imanje trudeći se u tom napuštenom mjestašcu voditi koliko toliko normalan obiteljski život. No nažalost prokletstvo nije bilo milostivo. Za nekoliko mjeseci njegova supruga, djeca i stoka su netragom nestali. John je poludio i kao i Abiel baljezgao o demonima i spodobama koje opsjedaju to mjesto. Nedugo zatim njegova kuća nestala je u plamenu, a Johna više nitko nije vidio.
Dudleytown je stajao posve napušten do 20ih godina prošlog stoljeća kada Dr. William Clark iz New Yorka odlučio tu napraviti vikendicu. Nedugo zatim njegova žena je poludjela, i ostatak svog života provela u ludnici. Nakon tog incidenta stalnih stanovnika u Dudleytown-u nema, no kroz 20. stoljeće dolazili su hrabri znatiželjnici želeći dokučiti misterij prokletstva. Posjetitelji svjedoče o neobičnim iskustvima, poput misterioznih izmaglica, te dodirima nečeg nevidljivog, no tu bi se lako mogla umiješati autosugestija. Ljudi dolaze tamo očekujući, na temelju legende, spooky okruženje i neobjašnjive fenomene neke misteriozne sile, te je vjerojatnost da se nešto tako ispolji pomoću same njihove mašte vrlo velika. No ni mogućnost stvarnog prokletstva nije isključena.
Upitno je da li je prokletstvo uistinu postojalo i da li još uvijek postoji ili je cijela ta priča samo splet nevjerojatnih koincidencija odnosno samo loša sreća? No isto tako ukoliko se radi o nekoj nadnaravnoj sili da li je to nešto što se već nalazilo na prostoru Dudleytown-a prije prvih stanovnika ili je to nešto što su sami stanovnici, bar neki od njih sa sobom donijeli? Navodno je jedno bilo zajedničko i poludjelima i onima koji su izvršili samoubojstva - svi su vidjeli nekakve spodobe, čudovišta kako su ih nazivali, koja su dolazila iz okolne šume. Zar bi neka normalna životinja poput medvjeda mogla uvesti toliko ludila? Ili su psihološke igrice - testiranja, kojima su danas nerijetko stanovnici manjih gradića u Americi žrtve, a koje se naravno niječu do besvjesti, već tada počele?
Danas je mjesto na kojem je ležao gradić Dudleytown u privatnom vlasništvu i zatvoreno za javnost. Navodno su im dodijali pusti znatiželjnici i smeće koje su ostavljali za sobom. Okolno stanovništvo na spomen prokletstva samo zakoluta očima, vjeruju kako stvari koje su se dogodile u Dudleytownu su posve racionalno objašnjive te kao takve se događaju posvuda u svijetu. Dudleytown ne bi po ničemu trebao biti poseban. No jedna ekipa koja je istraživala tu lokaciju ipak misli drugačije. Ništa neobično se nije događalo tokom vremena koje su utrošili na istraživanje lokacije, nego pri povratku natrag. Na raskrižju ih je udario vozač kamiona koji tvrdi kako ih nije vidio iako je vidljivost bila povoljna a pozicija njihovog auta bi trebala vozača kamiona "bost" u oči. Vozač tvrdi ne samo da ih nije vidio, već da se njihov auto tu nije nalazio. Prokletstvo ili ne - u Dudleytownu su smrti, nestajanja ljudi kao i mentalna zastranjenja bila prečesta, jer ipak radilo se o mjestu koje nije brojalo niti 100 stanovnika. Čini se da ipak nešto van normalnog života vreba s te lokacije u Cornwall-u u Connecticut-u.
Onima koji ovaj dan slave - sretan Helloween ;)
Poradi pada bloga nestali su tekstovi vaših komentara pa evo - da se zna ko je šta reka ;)
Ljubav i ostale stvari.......
Zakon ti je blog mogu ti rec. Hellowen is the best. Pozdrav od danya. (31.10.2006. 17:51)
Fubar Surabenu, Momentalist
idealno mjesto za odmor (31.10.2006. 18:35)
Windy
Čovječe, ti fakat imaš inspiraciju za jezive postove. Očekivala sam nešto takvo za Halloween! I više od mojih očekivanja. Pol ljudi je mrtvo, nestalo ili poludjelo. Funny and spooky! Ali sigurna sam da je to manje više ljudska mašta iliti bad luck. Isto tako s onim zatvorom od prije. Jedini zatvor u koji bi ja išla je onaj gdje je Michael iliti Wentworth Miller iz Zakona braće! ;))) (31.10.2006. 19:16)
Sara
Pozdrav!Imaš zakon blog! (31.10.2006. 21:50)
Sadako's apprentice
ah, ovo mi je krasno sjelo. ovako kasno. (što uopće radim budan LOL)
imaš žicu za naći sablasne stvari. :)
makar vjerujem u racionalno, i mene bi tamo bilo strah, pogotovo noću.
pravi test bio bi dovesti ljude koji ne znaju za te stvari. pa, ako bi im se događale gluposti, onda mozemo izvući korelaciju. a ovako se može svašta reći. možda i ima nekih stvari, ali je autosugestija tu vrlo jaka.
... OK upravo mi je nestalo svjetla u sobi. vidiš, znam da je pregorjelo, ali isto se bojim. prilično.
autosugestija. kvragu i autosugestija kad je ne trebaš. (01.11.2006. 03:55)
SiNk InTo My WoRdS...!!.....!
Ey, prvi put sam na tvom blogu, slučajno sam naletila, al vidim da ti je blogach super, imaš ful zanimljive teme... skokni i ti do mene ak imaš vremena... čitat ću te i dalje... Pozz!! (01.11.2006. 18:58)
prudence
stvarno zanimljivo,ja vjerujem da je nešto bilo tamo,možda zbog nepovoljnog geografskog položaja ili vremena,ipak jako je zanimljivo..ne znam bih li se i ja usudila tamo poći.
inače,jako mi se sviđa tvoj zanimljiv blog i moram priznati da ga čitam već duže vrijeme,ali uvijek zaboravim komentirati...sorry,uglavnom,odsad te komentiram..ajd,pozdrav! (02.11.2006. 17:02)
Ashlee Amber McKenzie
ajde mi please pošalji onak kod by:Ashlee (02.11.2006. 22:05)
...in patria sua
Trebalo bi napraviti pokus: odabrati proizvoljno mjesto(neko koje izgleda bar malo jezivo), izmisliti neku priču o njemu i uporno ju širiti dok ne postane urbani mit. Ako to uspije, može se opravdano sumnjati u Dudleytown. Inače mi se najvjerojatnijom čini mogućnost da su takva jeziva mjesta samo jedna vrsta turističke ponude. (03.11.2006. 08:18)
Lover of Captain Sparrow
ey baš šteta da više ne radiš dizajn jer je stvarno super.
dal bi mi mozda napravila dizajn jer se ja bas ne razumijem u to??
ako mozes plizzzzzzzz,,,
ajd molim te ak mozes jer stvarni super radis? (03.11.2006. 15:53)
Ruth Potter
Vidjela sam tvoje dizajneve po skoro svim blogovima i onda sam i ja zaželjela jedan! ako te uhvati želja,molim te napravi mi jedan!! ti fakat radiš najbolje...........odlični su!!! MOLIM TE!!!! kissss (03.11.2006. 21:45)
Friolla Goth
Isuse..... Opet sam gledala post o Ražancu i one slike... Ja sam se stalno kupala kod onog "ostatak Austrougarske br.2". Vi ste bili u onim apartmanima? Pa poznamo te ljude koji to vode! Ja sam bila bliiiizu jaaaako, neću u javnosti! ;)
PS. Windy je! (04.11.2006. 10:15)
Windy
Jel bi mi mogla odgovorit preko maila ili na blog vjetrena.blog.hr jer imam pitanje: kako radiš headere sa slikama i gdje? Faja (04.11.2006. 15:02)
anitra_kc
super blog (04.11.2006. 16:09)
anitra_kc
nice blog (04.11.2006. 16:10)
Jess Faith
Haj!
Vidjela sam natpis da ne radiš više dizajne...ali stvarno vidim ih na puno blogov i baš sam ljubomorna...hoćeš li mi PLEASE napraviti jedan neznam kakav...samo ne rozi...odgovori mi na moj blog!
Please..... (05.11.2006. 13:22)
...S.ajmeee...
Zanima me dal smijem koristiti ovaj javascript za mijenjanje boje slova? odgovori tu kod sebe na blogu. (05.11.2006. 17:15)
Hacker On-Line
Stavrno jezivo.....buuuuuu =) (05.11.2006. 19:06)
Azzul S'phyre
4 Sadako's apprentice - ovu tvoju zadnju rečenicu bi mogla uokvirit taman odi na zid iznad stola :))))))))
4 ....Ajmeee... tu skriptu možeš pronać tu
za one koji su tražili dizajn - možda van se i smilujen ali pošaljite mi mail ;) (05.11.2006. 21:18)
§osvetnica...
blog ti je fenomenalan!!!! MA fenomenalan! (06.11.2006. 14:22)
§osvetnica...
navrati ak ti se da (06.11.2006. 14:23)
zeko
sve je to lijepo sjajno, i bajno, al daj neke činjenice s linkovima il nest ovako izgleda prefantastičcno.--. (17.11.2006. 20:00)
|
25.10.2006. / Beam me up Scotty ???
 Teleportacija je proces u kojem se prenosi materija s jednog mjesta na drugo, gotovo trenutačno, bez da ta materija pređe put koji se nalazi između početne i završne točke. Bar bi to bilo objašnjenje gledano očima trekkija (guilty as charged :)). No realnost ipak ima malo drukčiju koncepciju - ne radi se o prijenosu materije s mjesta na mjesto, već o stvaranju do detalja identične kopije na udaljenom mjestu pri čemu se original uništi. Detaljnije objašnjenje ovog procesa je toliko komplicirano da prosječnoj osobi (koje baš i ne voli fiziku i kemiju) padne mrak na oči već pri prvoj rečenici u kojoj se nalazi masa fotona, atoma, kvantna fizika i slični pojmovi. Stoga taj dio preskačemo.
Današnja tehnologija dozvoljava teleportaciju samo fotona i atoma, no to potvrđuju samo laboratoriji, a što je sa recimo Eksperimentom Philadelphia?
Eksperiment čiji je cilj navodno bilo postizanje nevidljivosti broda za radare, prema pričama «nuspojave» su bile mnogo drastičnije od očekivanog. Brod je nestao sa svoje originalne lokacije, oko 4 sata je izbivao, te se ponovo vratio na početno mjesto, s malim razlikama, ne na brodu, već kod posade. Neki su bili integrirani u trup, neki su bili opečeni ili gorjeli, neki su imali srčane udare, neki su bili mrtvi, a većina sudionika oko projekta je u najmanju ruku poludjela.
Odmotavanje klupka te bizarne misterije moglo bi se započeti u traženju lokacije broda za vrijeme izbivanja ta 4 sata. Najraširenije je ono mišljenje da je brod translociran, odnosno da se za vrijeme nestanka u matičnoj luci pojavio u luci Norfolk u Virginiji. No postoji teorija da je brod osim lokacijski putovao i vremenski. Nestao je 40 godina u budućnost stopivši se u projekt Montauk, koji je te godine, 1983, radio na otklanjanju grešaka iz prvog pokušaja odnosno samog projekta Philadelphia, možda otvorivši vremenski portal do tog eksperimenta?
Paradoks koji bode oči - kako je moguće da smo u prošlosti baratali pokusima za koje nam je u današnje vrijeme, dakle nekoliko desetljeća kasnije, pokus u samoj teoriji jedan veliki X? Postajemo li mi gluplji ili nas neko želi učiniti glupljima? Očito je da se nalazimo u prikrivenom ratu kojem je cilj pretvarat naciju u stado ovaca, no kako mi se čini većini to uopće ne smeta.
Kao i mnoga pitanja koja žude za odgovorom i ovo nalazi na zatvorena vrata. Eksperiment Philadelphia prema izjavama glavešina – uopće nije postojao, a svi svjedoci su samo luđaci željni pozornosti. Kako sama ne mogu dokazati istinitost ili laž te tvrdnje ostavljamo misterij eksperimenta da i dalje odolijeva pokušajima ikakvog razjašnjenja, a mi se vratimo teleportaciji.
Problem današnje teleportacije, kako sam već na početku spomenula leži u uništavanju objekta koji se «teleportira» odnosno bolje rečeno kopira. Mislim da bi trebali razlučiti teleportaciju žive od nežive materije, uostalom ako se original nežive materije pri teleportaciji uništi i nije neka šteta pošto se stvori identična kopija, no sa živom materijom je drukčije. I danas je život jedna misterija, iako medicinski znamo kako funkcioniraju naši organi, naravno mozak je još jedna nepoznanica i u tom području, no cjelokupni spektar ponašanja odnosno «življenja» je dosta nepoznat. Svi smo više-manje iste građe, (uz izuzetak DNA, nekih bjelančevina, no ne cjepidlačimo sad) no ipak svi smo različiti. Dakle kako teleportirati uz sve naše organe :) i ono nešto što nas čini različitima. Ne uplićući nikakvu vjeru – zar smo stvarno samo zbroj svojih dijelova?
Za takvu teleportaciju trebalo bi gledati dalje od kvantne teleportacije – one spomenute pri početku, u kojoj je uključeno uništavanje originala. Potrebna je teleportacija na način da se dvije udaljene točke – početna i završna - preklope.
Moguće rješenje?
Crne rupe, navodno, savijaju prostor vrijeme te bi ih se teoretski moglo iskoristit za takav pothvat – jedini problem se nalazi u tome da crna rupa svu materiju rastrga do najmanjih čestica – te bi na taj način teleportacija neslavno završila. So they say. Crne rupe su kutak ovog svemira u koji ne možemo zavirit kako bi otkrili njene mogućnosti i vlastite fizičke zakone, tako da je cijela ta teorija skup nagađanja gledano iz našeg sustava fizičkih zakona.
U svakom slučaju svoj autić nemojte još prodavati jer očito je da ovakva vrsta transporta neće biti raspoloživa u bliskoj budućnosti…
…iako se bizarnosti koje ovu mogućnost potvrđuju događaju eeeerm navodno događaju.
...energize...
Poradi pada bloga nestali su tekstovi vaših komentara pa evo - da se zna ko je šta reka ;)
- Windy
Gledam malo tvoje starije postove, kad ono ti bila u Ražancu??? Tamo blizu Zadra? Čekaj, ti si fakat bila u Ražancu??? Pa ja sam tamo ljetovala par godina, a kasnije smo znali svratiti kod bake i djeda! Ajme, pa to je tack malo mjesto, možda te znaju... (29.10.2006. 12:54)
- Dejo
ja sam isto trekkie :) odličan blog i post.... pozdrav (ovo nije spam) (30.10.2006. 19:48)
- ¤ Perfumes ¤
Hy!! Super ti je blog! Dizajn je preeeeedivan!!!! Jedan od najljepših kojeg sam vidila... Odakle ti?? Stvarno je s-a-v-r-š-e-n!!!
Čitam te od sad... Pozdrav!! (30.10.2006. 20:31)
- Almma
nekad davno je jedan pisac,napisao knjigu 20.000.milja pod morem.Zvao se Jules Verne.U toj knjizi je opisao sva svoja tadašnja maštanja,a i kasnije u drugim svojim knjigama,kojih je bio popriličan broj:
http://www.ice.hr/davors/zbirka_hrknjige.htm
da ne povjeruješ koji naslovi samo!!!!
Ljudi tada nisu mogli ni zamisliti da će se bilo što od toga osvaritit,ali jest.
Onda je netko izmislio atomsku bombu i kajao se do smrti što je to učinio.
Dakle,meni je teleporatcija jako zanimljiva,ali kao što je netko rekao u današnjem svijetu,prvo i odmah bi bila iskorištena u sve moguće negativne svrhe.
Osim toga,priča se da su oni mali sivi vanzemaljci,nitko drugi do nas samih u nekoj drugoj dimenziji ili za jedno par evolucija u budućnosti.
A kako oni imaju jako mao organa,možda njima to već i uspijeva.
Naravno,ukoliko postoje.
A što onda opet žele od nas,kad nas stalno kidnapiraju i vrše razno razne eksperimente na nama???Pitanje je sad i neka druga tema.
Nešto o tome sam pisala nedavno,u arhivi mi je.No,tada sam se samo šalila,nisam ulazila dublje u tematiku.
Pozdrav ti i nastavi dalje,ako te nešto zanima,samo naprijed. (31.10.2006. 10:00)
|
18.10.2006. / Koliko nam je potreban mozak?
 Kada je na Sveučilištu u Sheffield-u u Engleskoj, doktor primio jednog od svojih studenata zbog neke manje ozlijede primjetio je da je glava studenta malo veća od prosjeka. Proslijedio ga je na neurologiju kod profesora John Lorber-a na snimanje glave (CAT). Rezultat pregleda pokazao se dosta nevjerovatnim, naime umjesto dvije hemisfere koje bi ispunjavale prostor lubanje, u studentovoj glavi nalazilo se manje od 1 mm cerebralnog tkiva - odnosno laički rečeno taj čovjek uistinu nije imao mozga. Kao paradoks svemu tome student je imao IQ 126, i dobro mu je išao studij.
Prema onome malo što znamo o neurologiji student je po svim pravilima trebao biti mrtav, te nije čudno što je takav nalaz začuđivao u istoj mjeri koliko je i fascinirao. No to nije bio izoliran slučaj. 1970 godine u New Yorku na autopsiji čovjeka od otprilike 35 godine ustanovljeno je kako ni on nije imao mozak.Profesor Lorber je otkrio još ljudi sa istim nedostatkom, no ipak su živjeli posve normalnim životom.
Ovaj paradoks povukao je mnoga pitanja. Jedno od njih je: gdje pohranjujemo memoriju? Ja sam kroz osnovnu i srednju školu naučila da je za takvu sposobnost "kriv" mozak. No, očito, bar u slučaju ovih ljudi - to nije istina. No ukoliko mozak nije taj u kojem pohranjujemo sjećanja i iskustva, kako bi naučiti živjeti - čemu on služi? Gdje se nalazi inteligencija i o čemu ovisi? Gdje je naš um?
Dr. Rupert Sheldrake imao je zanimljiv pristup ovom pitanju. Smatrao je kako mozak nije medij za pohranjivanje podataka, već samo prijamnik koji otvara vrata prošlosti prilikom dozivanja određenog sjećanja, odnosno znanja - uspoređujući takav "mehanizam" s radiom koji prima signale iz prošlosti. Naravno kako se Sheldrake bavio rubnim područjem znanosti, često je diskreditiran zbog svojih "vizija" no kako možemo suditi njegovoj ideji kad ni sami nismo sigurni u to područje znanosti.
Mozak se kao i svi organi našeg tijela sastoji od stanica koje imaju svoju memoriju sadržanu u vlastitoj DNA, "komuniciraju" putem kemijskih reakcija i to je u biti to. One nisu sposobne primit memoriju u smislu kako govoriti određenim jezikom, kako hodati, do najbizarnijih stvari poput što smo posljednje pojeli. Sustav pamćenja zahtjeva neku višu svjesnu radnju.
S biološkog stajališta ne postoji mehanizam koji je određen za pohranu i pristup sjećanja. Za takav jedan proces potrebno je mnogo više od jednog mehanizma - mehanizam koji prati događaje, misli i um, nadalje mehanizam koji to sve pohranjuje, mehanizam koji zna gdje je što pohranjeno, mehanizam koji prati potrebu za određenim sjećanjem, mehanizam koji "shvaća" potrebu i traži sjećanje, mehanizam koji traženo sjećanje donosi svijesti ili nesvjesnom dijelu - ovisno koje pohranjeno sjećanje je potrebno. Takav biološki sustav ne postoji ili da baš ne buden striktna - nije otkriven.
Stanice i organi nisu u vezi sa mislima i iskustvima da bi ih mogli prevest u nekakav molekularni kod i pohraniti, te naravno odrediti kad i kako tu informaciju staviti na raspolaganje našoj svijesti.
Ljudi bez mozga s početka priče imali su sposobnost razmišljanja, pamćenja, imali su svijest, imali su um, no nisu imali mozak kojeg se smatra kao medij za takve"sposobnosti". Dakle nismo li samo pojjednostavnili naše neznanje o tom području činjenicom da se u mozgu nalaze svi ti viši mehanizmi - iako to ne možemo dokazati?
Razmislite malo o tome ;))
|
12.10.2006. / Petak 13. i paraskevidekatriafobija
 Jeste li se ikad vozili u avionu? Ono što mi je najviše zaintrigiralo je da kod naših aviona nema sjedala broj 13. Jednostavno brojke idu do 12 pa na 14 i tako dalje. Kao dijete san već slušala o toj nesretnoj trinaestici, ali nikad nisam pala pod utjecaj te fobije, tako da san se dosta začudila što se u svakodnevnom životu ponegdje taj broj izbacio iz upotrebe.
Nitko mi nije mogao reći zbog čega je nastala ta simbolika, što je to što taj broj čini nesretnim. Kinezi su ga smatrali sretnim, pa i stari Egipćani, pošto su ovozemaljski život podijelili na 12 cjelina a trinaesti je označavao prelazak na drugi svijet odnosno smrt. Smrt se tada u Egiptu smatrala veličanstvenom transformacijom, dok danas ipak vlada drukčije mišljenje i strah od smrti. Eto jedna teorija. Druga ima dozu šovinizma. U pradavnim vremenima u skupinama, plemenima bolje rečeno rodovima vladao je matrijarhat (postoji li ta riječ uopće?), broj 13 povezivan je s ženama zbog godine koja je imala 13 lunarnih ciklusa ili što se ovdje želi naglasit 13 menstrualnih ciklusa (13 x 28 = 364) te se pri prelasku na patrijarhat taj broj «namjerno» prozvao nesretnim.
Petak je još jedna zanimljiva simbolika nesreće. Tu teorije sežu čak do biblijskog Edenskog vrta, jer je dan kada je Eva dala tu nesretnu jabuku Adamu bio petak, a i velika poplava je navodno započela u petak.
Sam po sebi petak nije toliko čest simbol nesreće, no kombiniran s brojem 13 daje jednu od najraširenijih fobija – paraskevidekatriafobiju. (Ukoliko uspijete riječ izgovoriti iz prve vjerojatno ćete se i riješiti te fobije.)
Vjerojatno svaki dan u tjednu i dosta brojeva iza sebe skrivaju nekakvu nesreću pa zašto onda baš petak 13? Odgovor je vrlo jednostavan: nitko ne zna zašto točno.
Opet postoje teorije – čak spomenuta i u toliko hvaljenom/popljuvanom (bitno da se nešto priča) Da Vincijevom kodu – vitezovi Templari su na petak 13. listopada davne 1307. godine optuženi za puste zločine, a priznanja su izmamljena mučenjima. Oni koji nisu umrli pod mukama su zapaljeni. Interesantna pričica, ali opet postoji toliko dana u povijesti čovječanstva kad su se dogodile još veće strahote.
Dakle petak 13 po mom zaključku je nastao kao kombinacija simbolike loše sreće broja 13 i simbolike loše sreće dana petka – i ništa više. A što ako se dogodi da neko na petak 13 razbije ogledalo? Znači li to trostruku nesreću?
Ljudska psihologija je jedna tako interesantna stvarčica, a autosugestija je nesvjesna snaga uma. Dakle ukoliko mislite da je petak 13. nesretan i da će vam se nešto loše dogodit na taj dan, onda je velika vjerojatnost da hoće – it's all in your head!
Poanta cijelog ovog teksta je da ja već tjedan dana «balim» nad integralima i diferencijalnim jednadžbama kako bi položila ispit o kojem mi ovisi cijela budućnost školovanja, a on je (što bi se moglo zaključit iz cijele priče) u ovaj petak - petak 13. a.k.a. SUTRA – i koliko god da sam se uvjeravala da ne vjerujem u te besmislice, te da sami na sebe nakalemimo sreću i nesreću, radije bi da mi je taj ispit neki drugi dan. It's all in your head, it's all in your head… erm nadam se da ovaj petak 13. neće potvrditi svoje zloglasnu reputaciju.
UPDATE:
Mission: succesful ;)
godina je ofišli upisana
weeee
|
06.10.2006. / Jeziva priča iz susjedstva
 Filmovi poput nedavno odgledanog Silent Hill-a mogu biti jezivi do granice da se neki ljudi poslije filma boje zaspati bez upaljenog svijetla u sobi ili druge osobe pored sebe, no što kada sigurnu situaciju realnosti pomuti jedan neobjašnjiv događaj?
Veli Varoš – stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kućicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Kućice koje su dugi niz godina ispraćale stare i dočekivale nove stanare, odolijevale su vremenu i time sačuvali jedan dio povijesti tog grada. I danas još uvijek stoje, stare, oronule no ipak pune života. Jedna od njih dom je jednog posve nesvakidašnjeg događaja i neočekivanog stanara.
Naime jednoj od kćeri obitelji koja je stanovala u toj kućici jedna noć ostavila je mnogo pitanja i otkrila jedan novi strah. Usred noći se bila probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na način kako bi stajala njena majka ili drugi član obitelji kad bi ušao u sobu, taj obris je stajao u njenoj sobi usred noći, kao da nema nikakvog drugog posla. Noć je doba kada svi strahovi uzavru na najmanji poticaj, a prvi nagon joj je, kao što bi vjerojatno bio svakom u tom trenutku – sakriti se ispod pokrivača i uvjeriti sebe kako je to samo produkt njene mašte, te se nekako ponovo uspavat. I događaj bi ujutro vjerojatno zaboravila, da nije našla na neugodno iznenađenje. Njena dugačka plava kosa bila je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu te stavljene ispod jastuka.
Kćer nije mjesečarka te mogućnost da si je sama odrezala kosu i tamo je postavila otpada. Ukućani su vijest dočekali u čudu i jezi – naime u kuću nije provaljeno, a nitko od njih nije ni mentalni bolesnik, ni mjesečar da bi u ovoj situaciji našli logično rješenje. Rješenje su potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kući je stanarka prije njih umrla. Nisam upoznata da li se radi o prirodnoj smrti, niti o samoj stanarki, no kćer koja je doživjela to neugodno iskustvo posve je uvjerena da je obris koji je vidjela te noći bio obris te prethodne stanarke.
Nasreću nikakvih dodatnih aktivnosti nije bilo poslije tog incidenta. Ukoliko je prethodni vlasnik život zapečatio u svom domu – promislite dvaput prije nego kupite takvu nekretninu – ne želite se valjda buditi uz neugodna iznenađenja poput ovog ili ne-daj-bože nečeg mnogo intenzivnijeg i sadistički nastrojenog?
|
04.10.2006. / Kada stvari netragom nestanu...
Ovo nije jedna od onih "velikih" svjetskih misterija, no zasigurno je misterija koja mi je u zadnje vrijeme popila živce. Naime - Gdje su moje tenisice boje maline dovraga?
Mrzim gubiti stvari, pogotovo one koje su mi masu masu drage.
Zadnjih mjesec dana (otkad je uočen nestanak) provela sam u koliko-toliko opsežnoj potrazi za tim vrištećim tenisicama, no «malinama» ni traga ni glasa. Inače u mojoj kući postoji jedno jedino mjesto gdje stoje sve cipele ove familije, koji put koja zaluta do moje sobe (no u tom slučaju brzo budu uočene ili bolje rečeno namirisane i sankcionirane). Ljeto je vrijeme bose noge ili nataknute nekom šlapom, japankom ili eventualno štiklom, dok su tenisice na godišnjem odmoru na mojoj polici - druga u gornjem dijelu ormara koji je organiziran poput Le Corbusierove nastambe iz Marseilles-a u malom – što će reći funkcionalno i vidljivo, a bilo koji komad obuće živahne boje, bi dakako iskakao u onoj kaši maminih neutralnih mokasinki i baletanki.
Možda jedan od najvećih životnih misterija u povijesti čovječanstva je misterije nestale čarape. Taj fenomen je poprimio tolike razmjere da postoji stranica - The Bureau of Missing Socks - na kojoj se može oglasiti nestanak čarape, ili svoju single čarapu spariti s nečijom također single čarapom. Naravno članovi su iznijeli svoje teorije o tom misteriju. Od onih koji izgledaju kao radnje nekog crtića poput recimo činjenice da su čarape kanibali :))) ili da su mašine gladne – do onih više s fizičkog stajališta – o postojanju malih crnih rupa ili otvora u neke druge dimenzije koji gutaju te nestale predmete.
Ljudi često gube stvari, neke zbog vlastite zaboravnosti ili tuđe pohlepe, no ja ipak za svoje izgubljene «maline» ne mogu okriviti ni jedno ni drugo. Bile su u ormaru na toj mojoj drugoj polici cijelo ljeto, znam jer iako ih nisam nosila - vidjela bi ih, da bi sad kad je temperaturna promjena zahtijevala i adekvatnu promjenu obuće, one netragom nestale. Sve moguće uzroke sam isključila. Sve sam pretražila, nisam ih našla, a koliko mi je poznato moje cipelice nisu avanturističkog duha, nitko se nije javio i tražio otkupninu dakle gdje su nestale? Papala maca? Maca papučarica?
|
|
