CHABLIS

30.12.2009., srijeda

ANĐEO I MARMELADA

- Vedrane, što opet radiš u smočnici? – pitala je mama.
- Pa... ništa, nisam gotovo ni bio u smočnici, nisam, samo sam, zapravo, hoću reći da...- zamuckivao je Vedran pokušavajući se izvući iz nezgodne situacije.

Jako je volio jesti, moglo bi se reći da je čak malo pretjerivao, a to njegovoj mami nije bilo po volji. Ne zbog toga što je nosio samo trenirke od rastezljivog materijala nego i radi njegova zdravlja. Istina, i djeca su ga znala zadirkivati, znala su mu reći da se ne vidi u ogledalu jer u njega ne stane, ali on je to sam znao riješiti. Ne bi se uvrijedio, ne bi objesio nos do poda, a ne bi se niti razljutio. Bio je jako dobročudan i odmah bi im opraštao njihove ružne riječi pa bi djeca ubrzo i odustala od takve vrste okrutnih šala.
I djeca su jako voljela Vedrana. Ne samo djeca, svi psi lutalice znali bi se okupiti u Vedranovu dvorištu jer bi uvijek s njima podijelio svoju užinu. Kad je odlazio u školu, osim hrpice prijatelja tu je bilo i nekoliko mačaka koje bi im se mjaučući pridružile. Znale su da će Vedran iz svoga sendviča izvući barem malo salame za njih. Zapravo je kod Vedrana uvijek bilo veselo. Samo da ta liječnica nije mami bacila bubu u uho i sad mama prati svaki Vedranov korak. Uime zdravlja uvela je neka načela zdrave prehrane, koja Vedran baš ne šljivi priviše, ali ni mama se ne da. Zabranila mu je odlazak u slastičarnicu i u smočnicu, a za obroke redovito servira tamni kruh, žitarice, mahunarke, salate i krto meso. Koje Vedran zove „škrto“ meso. No da ne ispadne mačeha, za večeru Vedran smije pojesti kruh s pekmezom kakvim god poželi. Baka se pobrinula da njihova smočnica bude puna pekmeza kakve mnogi ne mogu ni zamisliti, jer ona je zaljubljenica u kuhanje pekmeza. I, dakako, obožava svog unuka, baš kao i sve bake. Bilo je tu pekmeza od kupina, jagoda, malina, krušaka, dunja pa čak i od rajčice. I, naravno, miješanih.

- Hajde, izlazi, ulovila sam te, a lijepo sam ti rekla da u smočnicu ne ulaziš.- nastavila je mama.
- Ali samo sam...
- Nema ali, rekla sam ne i onda je to ne.
- Ali mama...
- Liječnica je rekla da će ti stradati krvne žile, kralježnica, da ćeš...
- Maaaamaaa, molim te ... - pokušavao ju je prekinuti Vedran.
- Ti ne znaš koliko je ugoroženo tvoje zdravlje, sad ćeš stati na vagu, a donijet ću i onaj krojački metar da ti izmjerim struk - nije se dala omesti mama, kojoj je liječnica vjerojatno očitala bukvicu kako nije pazila na Vedranovu prehranu.

Dok je mama po ladici tražila krojački metar, Vedran je nešto šaputao stojeći na vratima smočnice i pružajući ruke prema jednoj od otvorenih staklenki.
- Daj mi ruku - čulo se s druge strane.
- Ma ne smijem prekoračiti prag, mama će me u top strpati - odgovorio je Vedran.
- Pa samo ispruži ruku i malo me povuci.
- Pa ne mogu do tebe, kratke su mi ruke - objašnjavo je Vedran.

Mama je donijela vagu i krojački metar te stala nasred kuhinje, podbočivši se i prijekorno gledajući sina. Vedran je stajao na pragu smočnice, s jednom rukom unutra, s drugom vani, kao da održava ravnotežu.

- Ti si stvarno nemoguć, zar ne vidiš da te gledam?! I to ti nije dosta! Unatoč tome nastojiš meni pred nosom dokopati se dodatnih kalorija. Hajde, dolazi ovamo - bila je oštra mama.
- Ufff - ispuhnuo je zrak Vedran i približio se mami koja ga je blago pogladila po kuštravoj glavi, ali i dalje prijekorno gledala.
- Stani tu. Tako. Zapisat ću, a sutra ćemo ponoviti mjerenje. Sad još podigni ruke.
Mama je pokušavala krojački metar omotati Veranu oko struka.
- Ne, ne, mileni moj, nemoj ti uvlačiti trbuh, da vidimo točno koliko je to centimetara - nije se dala smesti mama.
Kad je mama obavila sva mjerenja poslala je Vedrana na tuširanje i na spavanje. Čekao ga je krevet, mora se dobro odmoriti prije sutrašnjeg školskog dana. Ona je ostala u kuhinji kako bi provjerila u frižideru ima li sve potrebno za sutrašnji ručak ili nešto treba kupiti na tržnici. Začula je neki slabašan glas, neko šaputanje iz smočnice. Zastala je, u prvi čas je pomislila da se nije Vedran ušuljao njoj iz leđa, ali odmah je tu suludu misao odbacila i gotovo sa strahom, kao da očekuje lopova, približila se smočnici.

- Pomozite, pomozite!-šaputao je.
- Anđeo! - izletjelo je mami
- Dajte mi ruku, molim vas - piskutao je.

Majka je oprezno ušla u smočnicu ne vjerujući vlastitim očima. Na otvorenoj staklenci u kojoj je bila marmelada od marelica ležao je zaljepljen anđeo. Pravi pravcati anđeo!

- Isuse i Bože, što ti radiš ovdje? –zaustila je. - Zar tebi nije mjesto na nebu? - nastavila je.
- Pa zapravo... zamuckivao je baš kao i Vedran. –Pa i je i nije. Oboje.
- Kako oboje?- pitala je mama.
-Evo, sve ću objasniti... - šaputao je anđeo. - Anđelima je dom na nebu, ali anđeli čuvaju djecu, a ja sam Vedranov anđeo i zato sam tu, tu kod vas.
-Ali kako si dospio u smočnicu?-inzistirala je mama poput kakvog inspektora.
-Svaki dan kad je Vedran jeo pekmeze, marmelade, džemove i sva ta divna čuda, ja bih se također malo osladio – pričao je svoju priču anđeo. -A sada, sada kad Vedran ne smije toliko jesti slatko ja sam...ja sam...poželio pekmez i pokušao sam sâm!

Mama je prasnula u smijeh. Bilo joj je žao anđela čuvara, ali bilo joj je toliko smiješno da se anđeo zalijepi za pekmez da se iskreno smijala. Onda mu je prišla i lagano odlijepila krilo, koje je bilo posve slijepljeno od narančaste marmelade najukusnijih bakinih marelica. Ponijela ga je do kupaonice i pod mlakom vodom isprala krilo.

- Dobro, možemo li se ti i ja nešto dogovoriti? - pitala je anđela.
- Možemo- bez razmišljanja odgovorio je anđeo, jer anđeli uopće ne razmišljaju, oni sve rade iz srca.
- Ti ćeš paziti da Vedran ne jede marmeladu kada za to nije vrijeme, a ja ću tebi svakodnevno dati tvoj dio, naravno, pazit ću da se ne dovedeš u stanje u kakvom je Vedran. Jer onda ti ni čista krila neće pomoći, od težine se nećeš moći vinuti put neba - pokušavla mu je objasniti mama.
-Dogovoreno! –rekao je anđeo.
-A sada pravac Vedranova soba - rekla je mama.

Kad se anđeo zadovoljno smjestio pored Vedranovog uzglavlja mama je sjela za kuhinjski stol. Kakav je to susret bio! Znala je da anđeli postoje, ali nikada ga prije nije vidjela. Lijepo je kada anđeli pomažu ljudima, a lijepo je i kada ljudi pomažu anđelima. Nego, ti bakini pekmezi stvarno su božanski, sada imamo i dokaz za to!








- 14:40 - Komentari (32) - Isprintaj - #

02.12.2009., srijeda

PO STOTI PUT

Žemlje su bile meke, tople i mirisne, sasvim svježe. Nosnice su mi se širile i nastojale uvući što više mirisa koji se širi iz tek pečenih žemlja. Kao da ih je netko donio na stol, ali ne znam tko, ja sam bauljala prema frižideru da izvadim putar, noge još tople od sna upijale su hladnoću keramičkih podnih pločica.
Oštar zvuk zvona proparao je san i na trenutak sam razmišljala pomaknuti se ili ne u krevetu. Proškiljila sam i vidjela polumrak. Rolete su bile spuštene, a izvana je probijalo ljetno sunce. Lagani ljetni pokrivač prekrivao mi je lijevi bok, ostatak je visio s kreveta. Pomislila sam da sanjam, da je zvuk zvona dio scenarija sna, a onda se zvono oglasilo još jednom, žešće, puno čvršćim pritiskom na tipku i bilo je jasno da se stvarnost uvlači u dan.
Otvorila sam oči i u spavaćici došla do vrata i pitala tko je.
-Policija.
Otvorila sam vrata ne zastirući svoju noćnu odjeću i snen izraz lica. Preda mnom su stajali muškarac i žena u uniformi. Policajac i policajka. Ona je stajala malo po strani, kao da njemu čuva leđa od nepoznatih napadača. On se sasvim približio mojim odškrinutim vratima na koja sam se objesila lijevom rukom i zibala pokušavajući održati ravnotežu. Naglim ustajanjem došlo je do izmjene tlaka te sam ošamućena od sna i iznenađenja istovremeno ipak nastojala djelovati budno i suvislo.
-Izvolite?- rekla sam u nadi da djelujem ljubazno.
-Stanuje li u ovoj kući Gilić? Autoprijevoznik Gilić?-upitao je policajac. Policajka je stajala malo dalje i nije ništa pitala.
-Ne. Autoprijevoznik? Ne, ne. Gilić...? Ne, sigurno ne. –odgovorila sam uz osmijeh kako bih prikrila neugodu što su me probudili u debelo jutro.
-Majku mu, kako ne stanuje, a lijepo piše G i l i ć, 2. južna obala...? -sricao je policajac.
-Aaaa, tu smo! – pobjedonosno sam se oglasila malo glasnije. –Ovo je 9. južna obala, zato ovdje nema autoprijevoznika.
-To mu je zanimanje. – pokušavao je objasniti policajac.
-Da, da, razumijem, ali ne stanuje ovdje, ovo je kriva ulica i krivi broj.
-Znate, kamion...
-Mislite da ne parkira ovdje? - pokušavala sam shvatiti.
-Ma, ništa, zaboravite. – rekao je.
Tada se oglasila i policajka na koju sam do tada i zaboravila. Jer nije se kretala, nije govorila, a disala je sasvim nečujno. Plitko.
-Evo, sad ću ja pogledati. – rekla je svom kolegi.
Nisam znala što će pogledati. Ulicu, kućni broj, parkirna mjesta...? Vratila se vrlo brzo, zadovoljno je mahnula ključevima auta što je očito bio samo odraz njenog zadovoljstva obavljenim poslom koji si je sama zadala.
-Ovo je Deveta!
-Ma da, majku mu, a mi tražimo Drugu. Skrenuli smo u drugu ulicu, a ono Deveta. Tko samo daje nazive ulicama. Ako je druga po redu valjda bi trebala biti Druga, a ne Deveta.
-Ah, što ćete.- rekla sam samo reda radi.
-Nego, rekao je bacivši pogled prema policajki koja je i dalje stajala podalje i stabilno kao stup, ima i tu netko...
Ali prije nego što se on uspio dosjetiti tko, policajka je rekla „samo tren“ i nestala te se zaista za samo tren vratila i mahnula drugim fasciklom kolegi pred nosom.
A on je pročitao: Ivanka Mirtić.
Na spomen prezimena malo sam opustila napeta ramena, jer sad sam ipak na domaćem terenu. Mirtići su bivši susjedi, ne moram više naprezati još snene moždane vijuge ne bih li dokučila tko je Gilić, gdje mu je kamion, zašto nije u Devetoj južnoj obali budući da stanuje u Drugoj i tome slično, mogla sam sasvim mirno i opušteno ispričati povijest višegodišnjeg poznanstva s bivšim susjedima.
-Aha, Mirtići, ne, oni više ne stanuju ovdje. – rekla sam po ne znam ni sama koji put.
-Ne?-pitao je policajac, čudeći se valjda kako to da u ovoj ulici ne stanuje nitko koga on traži.
-Odselili su.- bila sam kratka.
Kako su minute odmicale, ja sam sve više bila svoja, žemlje iz sna sasvim su prestale mirisati, tragovi sunca na mračnom parketu i dalje su tvorili čudne obrise kroz sitne utore spuštenih roleta, s ulice je dopiralo brujanje kombija i „krumpiraaaaa, lukaaaaa“, bivala sam sve svjesnija vlastitih krmeljavih očiju i činjenice da dvoje policijskih službenika virka ravno u moj još topli, nepospremljeni krevet, da policajka vjerojatno ženskom znatiželjom promatra uzorak jagoda i jabuka na mojoj spavaćici, da gleda imam li depilirane noge ili ne, iako se pravi sasvim nezainteresiranom, a kasnije, kad skine tu strogu uniformu i ode s prijateljicama na kavu prepričavat će u kakvim je sve stanovima danas zapela i možda baš moja nagrižena jabuka i poluizguljeni lak na nožnim prstima budu jedna od tema za lagano popodnevno tračanje uz kavu. Policajac će se vratiti kući i pojesti varivo od poriluka i krumpira, danas će možda biti bezmesni dan jer je vruće i ženi se ne da stajati uz šparet pa će on navečer s dečkima iz kvarta otići na ćevape i pivo i pričati o svojoj čarobnoj kolegici koja mu priskače u pomoć kad god to zatreba, on se osjeća poput direktora, a ona mu dođe nešto kao sekretarica. Bivala sam sve više svoja, znam po tome što sam u vrlo kratkom vremenu uspijevala stvoriti vlastitu sliku nepoznatih života i pustiti da se igra odvija dalje.
-Kako to nitko ne zapiše?- mrgodio se.
-Zapišu, zapišu, skoro svaki puta kad im kažem, ali nema vajde.- pokušavala sam uloviti njegov senzibilitet i rječnik kako bih mu bila simpatičnija. To je bila neka moja glupa potreba budući da sam uhvaćena u snu ovako kasno. Bilo je gotovo devet sati.
- Ah, dok se sami ne odjave s ove adrese, nema pomoći. – pojašnjavao je i sebi i meni.
Valjda mu je tako bilo lakše.
-Obično traže njega. – nastavila sam, kao da inzistiram da mi duže bude neugodno u spavaćici pred nepoznatim osobama. Čudna crta moje ličnosti.
-Nju, nju tražimo. – ponovio je.
-Jeste za kavu?-pitala sam, onako iznebuha, i pogledala prema policajki koja se ponovo pritajila poput mačke koja u polju čeka pred mišjom rupom.
-Može.- spremno je odgovorio on.
-Ne.- kratka je bila ona.
Onda su se pogledali, susreli su se njihovi pogledi u kojima su sukobili različite želje i interese, no kako je ipak on bio šef, bez obzira na njeno stasito tijelo, njegova je želja prevagnula. Skužila sam ih od prve, zato sam spremno raskrilila vrata i ruke i pozvala ih da uđu. On je ušao prvi, a ona, još uvijek suzdržano, zakorači druga.
Podigla sam rolete. Ona je automatski rukom zasjenila oči, a on je odmah ugrabio prvi stolac za velikim stolom.
Pristavila sam vodu za kavu i zamolila da me ispričaju na trenutak. Otišla sam u kupaonu jer krmelji su me svojski žuljali u očima. Morala sam se umiti, a i mjehur mi je bio pun puncat, tko bi rekao da neću imati mirno jutro. Zaogrnula sam se kućnim ogrtačem.
-Ukuhanu ili neukuhanu?-pitala sam vadeći iz kuhinjskog ormara kavu i šećer.
Dogovora nije bilo, samo su pogledavali jedan drugog pa mene, pa opet jedan drugog i onda je on pitao „što ste rekli?“
-Pitam hoćete li da odmah stavim šećer ili ćete si vi staviti kasnije.
-Stavite odmah, meni malo slađu.- rekao je policajac.
Policajka nije rekla ništa, za pretpostaviti je da njoj nije važno.
-S mlijekom ili bez?-pitala sam više iz štosa. Ionako mlijeko serviram sa strane.
-Može mlijeko. - odgovorio je.
Ona je i dalje sjedila mirno i zatajno poput sfinge.
Nalila sam kavu u poveće šalice, donijela na stol ostatak u kavenici i mlijeko u vrčiću. Sjela sam nasuprot njih.
-Rakijicu?-upitala sam.
-Ne pijemo na radnom mjestu. -rekla je policajka.
-No, pa sad ste kod mene, niste na radnom mjestu, pauza, možete si jednu trgnuti.-nutkala sam ih dalje.
Policajac bi prihvatio radije nego boga vidio, ali čini se da je htio ostati korektan do zadnjeg u njenim očima. Zato sam odustala. Nisam ni sebi natočila, jer nikada, baš nikada rakiju ne pijem na prazan želudac.
Policajka je prva srknula kavu koliko god se na početku opirala. Vidjela sam da joj paše. Zato sam se ohrabrila.
-Pa što se to dogodilo s Ivankom da je tražite?- postavila sam pitanje što neutralnijim glasom.
-Ma, neki problemi, znate, razne se stvari događaju u životu. – pokušavao je diplomatski odgovoriti policajac.
-Da, da, sudbina je to. – nisam se ni ja dala tek tako. Tek sam pripremala teren.
U sobu je ušla mačka, lijeno je zijevnula, protegnula je prednje noge podigavši visoko uvis stražnjicu i krenula prema svojoj posudi s hranom. Budući da je posuda bila prazna zamijaukala je i prodorno me gledala. Nije bilo druge nego sam i nju morala poslužiti. Dok je ona hrustala komadiće suhe mačje hrane ja sam pokušavala dobaciti mamac.
- Jadna. Toliko je željela dijete i nikako da zatrudni. A onda se posrećilo, no rodila je blizance. –rekla sam.
-A zašto jadna kad je željela dijete? Ipak joj se san ostvario. – gotovo poetično konačno je progovorila policajka.
-Željela je jedno, dobila dva. Dva sina.
-Kud ćeš veće sreće! – komentirao je policajac.
-Ali treba se brinuti o dva mala djeteta, treba ih dojiti, a taj njen muž baš nije bio previše obiteljski čovjek, osim na riječima. – rekla sam pomalo izazivajući. Srećom pa je imala velike grudi, bilo je tu mlijeka. Čak ih je jednom vagala, u svakoj je bilo devet kila. – govorila sam istinu.
Na policajčevu obrazu zatitrao je osmijeh, a u policajkinim očima vidjela se nevjerica. No, oboje su šutjeli. Ipak, iako su htjeli ostati pristojni i ne pokazati znatiželju izgarali su od nje. Onda se policajac odlučio progovoriti.
-Devet u svakoj? Pa nije njoj bilo ni lako to nositi. E, pomog'o bi' joj ja malo.
Policajka ga je prijekorno pogledala, a ja sam namjerno pogledala pod stol da vidim hoće li se s njegovom neukusnom i iskrenom izjavom i nogom obračunati, ali možda je prozrela moje namjere i njene su noge kameno stajale na mjestu.
-Dreči noću jedno, da mu jesti, tek to zaspi dreči drugo. I tako iz dna u dan, iz noći u noć. Muž je izbivao danju jer nije podnosio buku, u ratu se svega nagledao, sada je želio malo mira. Uskoro je izbivao i noću jer se morao naspavati da bi danju mogao hodati naokolo dok malci dreče i traže svoje. Zato kažem „jadna“.
Šutke su srkali kavu, izgleda da ih se moja priča dojmila.
-Zanijela je ona i treće, valjda neke od rijetkih noći kad je on ostao kod kuće. Stvarno ne znam kako se odlučila na to, svaka joj čast, ali podizala ih je sama. Uskoro je stan postao premalen za toliku obitelj pa su preselili. Od tada policija stalno dolazi i traži njega. Ali gdje će njega naći kad ga nije bilo ni dok je ovdje stanovao.
-Mi nismo, mi tražimo Ivanku i onog, kako se ono zove, razmišljao je policajac pa pogledao u fascikl, Gilića. Autoprijevoznika.
-Da, da...-suosjećajno sam rekla. Ivankin muž je u duši bio dobar, ali na javi pravi zmaj. Kad bi taj usta otvorio ili je lagao ili je grmio. Vatru rigao na nju i djecu. A sve mu je to od rata. Vrag je taj rat. Barem dva puta godišnje ga traže. I uvijek isto. Nema. Odselio. Odselio tu i tu, policija zapiše i nikome ništa. Evo ih opet. Da ne kažem evo vas opet, kad vi kažete da vi ne tražite njega.
-Da, mi tražimo nju. – pojašnjavao mi je policajac kao da ima posla s malim djetetom, a zapravo sam i igrala igru malog djeteta.
-Da joj se nije što dogodilo?- pitala sam
-Život čini svoje. –mudro je rekla policajka i dalje se držeći distancirano.
-Izrodila sirotica petero djece. –izlanuo se policajac.
-Petero? – odglumila sam prestravljenost, a zapravo sam znala jer sam je nedavno vidjela na pomičnim stubama u jednom trgovačkom centru. Na rukama je nosila jedno, a iza nje u koloni vozilo se još četvero dječurlije male razlike u visini.
-Zamislite, petero u današnje vrijeme. – ponavljao je policajac.
-Treba to nahraniti, obući, poslati u školu. A treba ih i paziti. Vučja su vremena danas. – pokušavala sam ih navabiti koristeći se rečenicom iz neke knjige koju sam u osnovnoj morala čitati za lektiru.
-Navodno je skroz šiznula. – povjerljivo je rekao policajac, ispod oka pogledavajući kolegicu.
-Nije ni čudo, s takvim mužem i s toliko djece. – bila sam iskrena.
- Jedno je ostavila u parku. – izgovorio je potiho promatrajući me pažljivo da vidi kakav je to dojam ostavilo na mene.
-Možda ga je zaboravila. – pokušala sam je opravdati i istovremeno nudila rješenje.
-Ne vjerujem. Ženi kako god teško bilo ne zaboravlja ni muža ni djecu. – kroz zube je protisnula policajka.
Pretpostavljam da je ta dolazila iz vrlo patrijarhalne obitelji nekog zlostavljača. Vjerojatno se stoga odlučila za zanimanje koje obavlja na način na koji ga obavlja. Sad sam već žalila što je njena pojava prekinula moj san o toplim žemljicama i hladnom putru. On mi je i dalje bio simpatičan. Posebno sada kad je pokazivao svoju toplu, gotovo žensku stranu. Da nije muško mislim da bi bio odlična prijateljica. Iskrena i topla. Zato sam odlučila nastaviti razgovor.
-Još kave? –nudila sam.
-Ne, hvala. – pao je standardan odgovor policajke.
- Može, dajte još malo, baš je fina. – pristao je policajac.
Natočila sam mu ostatak iz kavenice, pazeći da talog ne uđe u šalicu.
- Kome se ne bi pomutilo u današnje vrijeme od toliko djece, istina je. – pokazivao je da je u duši na njenoj strani.
- Gledajte, ako ih ima petero, dok skuha, dok najmanjima promijeni pelene, dok ih sve spremi za izlazak sigurno i zaboravi tko što ima na sebi. Tko će popamtiti je li Petar ili Pavao u crvenoj ili žutoj majici ili oboje imaju iste boje, što nije tako? A u parku nikad nisu sami. Igraju se s drugom djecom. I nije čudo da jedno ostavi. Da ga zaboravi. Ostali skaču oko nje, zvrndaju, zapitkuju, zanovijetaju i tko bi primijetio da jednog nema. – pokušavala sam opravdati Ivanku.
Policajac je otpio gutljaj kave, sasvim se nagnuo nad stol i glavom mi se približio te šapnuo da je Ivanka u parku ostavila ono najmanje. Zajedno s kolicima. To ne može biti da je zaboravila. Jer u današnje vrijeme kad sve ima svoju cijenu, kad cijene vrtoglavo rastu, kad je i običan kruh skup, a kamoli dječja kolica, najmanje dijete zajedno s kolicima nikako ne može zaboraviti. Ovaj me argument sasvim osvojio i morala sam priznati da je tako.
-O s t a v i l a ga je. – naglašavao je svaki glas. – Zato je tražimo. Poslala nas je socijalna služba.
-A gdje je dijete? – pitala sam.
-Navodno na sigurnom. Ali mi to ne pitamo, oni sami ne kažu, obavimo zadatak i to je to.
-Jadna Ivanka. – osjetila sam neku vrstu suosjećanja i brige.
Policajka je sjedila i gledala pred sebe. Mačka joj se približila i mijauknula, ali policajka nije odgovorila. Mačka je mijauknula ponovno, ali ni ovog puta nije privukla njenu pažnju. Zatim je odustala i otišla na balkon. Legla na sunce i uživala kao što samo mačke znaju.
-Idemo. – progovorila je policajka i pogledala kolegu. –Još je puno posla pred nama.
Ustali su oboje, ona prva, on malo poslije nje.
-Hvala na kavi. – još me jednom iznenadila policajka.
-Molim, i drugi put. – spremno sam odgovorila.
-Hvala vam. – rekao je i policajac.
Već su podizali nogu da pređu prag kad li sam se još nečega sjetila. Htjela sam gledati kišu meteora, ali sam zaspala. Pojma nemam je li padalo ili je to samo izmišljotina.
-Jeste možda gledali kišu zvijezda?-upitala sam.
-Jesam.
-Nisam.
Bila su dva odgovora koja sam dobila.
-I kako je to izgledalo? – pitala sam.
- Ma super. Stao sam na nasip oko dva u noći i to vam je samo šibalo. Ne možeš ni toliko želja zamisliti! Baš da se i pripremiš za želje, koliko se to meteora prosipalo po nebu...nema šanse za svaki nešto poželjeti.
Meni je bilo krivo što sam to propustila, a s druge strane, tko zna što bih poželjela. Kad bi kiša meteora bila opet sada poželjela bih da policajac ima malo manje krutu kolegicu, da Ivanka ima toliko djece koliko može zapamtiti, da Gilić stanuje u onoj ulici koja mu najviše odgovara i da pošteno radi. I da žemlje uvijek fino mirišu, bilo u snu ili na javi.








- 22:46 - Komentari (37) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se