U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
petak, 27.06.2008.
Kad parkovi mirišu na kišu (1/7)
|
Mutan zrak, prozori  (autorica fotografije je Jelena Balić - više njenih radova možete vidjeti ovdje: ESENS i ovdje: ESENS2 ) Ovom gradu ponekad treba više onih jarkožutih svjetala... Onih noćnih. Ova mutna svjetla su lijepa i romantična, Ali ponekad bi bilo dobro da je više onih blještavih. Zrak je opet mutan. Ali, sada je žuto mutan... Ulice su mokre... I mirišu na parkove. S lijeve strane je mali parkić ispod banke... I kiosk... I put za Gundulićevu i Preradovićevu. S desne strane je Katzlerov paviljon... I Gradska kavana. Između njih - ulaz u veliki gradski park. Park je mokar... I miriše na ulicu. Svijet miriše na kišu. Cohiba je kafić smješten u jednoj iz dugog niza starinskih bogataških kuća... Kuća u najljepšem i najvećem parku. Danas su uglavnom starinske, a puno manje bogate... Ali lijepe su i dalje. E, u jednoj od njih je Cohiba, S dugačkom i uskom terasom. Unutra je čudna muzika... Lupa elektronika... Onda odjednom zasvira rock... Pa opet elektronika... Pa izvuku nekakav reggae... Zrak je pun dima. Kapiroška se radi od votke, gina, tonika, smeđeg šećera i smrvljenog leda... Smeđi šećer ostane na dnu i treba promiješati slamkom... Lagano gorak okus votke i slatka zrnca na zubima daju neku mješavinu, Zbog koje svi koji dolaze u Cohibu naručuju kapiroške. Neki tipovi smiješno plešu... Stari prijatelj iz Pule zadovoljan je bircem... I pićem. Spava mi se i umoran sam. Kada izađemo - parkovi mirišu na kišu. Staze su mokre... Pozdravljam ljude... Ljudi me pozdravljaju. Kad na crkvi zazvoni ponoć... Ne dogodi se ništa. Malo poslije - platane se nadvijaju nad cestu. Tišinu remeti samo brujanje automobilskog motora... Zalupljena vrata... Poluotvoren prozor... I ta svjetla u prozorima. I kao dječak počneš razmišljati o tome tko tamo živi... I zamišljaš nju... U koju bi se baš mogao zaljubiti. I kao da je vidiš... Kao da je osjećaš. Ako spava, valjda nešto lijepo sanja... Ako je budna, valjda osjeti nešto kao lagani poljubac u obraz... Ako osjeti, valjda je neće smetati. |
- 18:39 - Komentari (35) - Isprintaj - #
subota, 07.06.2008.
Na kiši
 (ne znam autora fotografije karlovačke Gimnazije, ako naleti neka se javi) Dim cigarete nestaje u mraku, dok kapi kiše dobuju po asfaltu i sa svakom od njih u zraku ostaje raspršen jedan dan života. Osjećam kako su mi oči zelene. Ispred mene je arboretum Šumarske škole, iza se čuje muzika, žamor i zveckanje čaša. Otvaraju se vrata, a koju sekundu kasnije čujem njen glas. - Pada kiša napolju...kaplje mi po prozoru... - pjeva ispod glasa i odmah se osmjehne. Bez pravog razloga pomislio sam na neku staru ulicu, na doba kada sam bio dječak i na vruće ljetno poslijepodne, neposredno nakon kiše, kada je stari prašnjavi asfalt bio posipan cvjetovima murve, a u zraku se naslućivao miris tek sazrelih oraha čije su ljuske izvirivale ispod blijedozelene kore, kao što mali smeđi obrub izviruje na rubovima njenih vodeno zelenih očiju. - Još piješ votku - kaže i pokazuje na moju čašu. - Zapravo ne, zapravo uopće ne. Ali, eto, ovdje nema medice - sliježem ramenima. - A i starke nosiš sasvim slučajno - pita i namiguje. - Da, ovdje nema cipela - smijem se - ali, ozbiljno, ne pijem više votku. Šutimo i slušamo kišu u krošnjama. Uzima me pod ruku i naslanja glavu na moje rame, prošao je cijeli jedan život, ali oboje znamo da to smije. ......... Prošao je cijeli jedan život od prvih dana lipnja u kojima je jednako tako naslonila glavu na moje rame, samo što nismo stajali već smo sjedili na drvenoj klupi i nije bila kiša, već sam žmirkao od prejakog sunca. Samo koju minutu ranije, vozio sam bicikl kroz blještavo ratno ljeto i bio sam jednostavno sretan. Bila je to jednostavna dječačka sreća i neki ugodan mir, kao da se u arboretumu nikada ništa loše ne može dogoditi, uostalom, samo je tamo još na početku staze bio jedan cvijet u asfaltu od rasprsnute granate, sve ostalo bilo je netaknuto. Nevena je sjedila na klupi blizu škole i kao i svaki put kad bih je vidio pomislio sam kako ću se jednom zaljubiti u nju. - Hej - rekla je, mahnula rukom uz osmijeh i obrisala mokre oči. - Plačeš - zaključio sam nenadjebivo mudro - pa šta je bilo En? - Ništa De, ništa. Sjeo sam kraj nje. I nije bilo ništa. I bilo je svašta. I sve je bilo najvažnije i ništa nije bilo važno. Ono što smo pričali, ono o čemu je pričala 4. lipnja 1993. godine na klupi kod Šumarske škole, usred arboretuma, u tom ratnom ljetnom jutru, nikada nikome neću reći. Jednostavno smo bili tamo i pričali, ptice su letjele nad crkvenim tornjem, ljudi su vozili bicikle, šetali pse, bilo je vruće, mirisalo je ljeto, a lagani vjetar nosio je negdje izdaleka, s mora, miris soli, lavande i divljih kupina. Da nije bilo rata, na beskrajno plavom nebu bio bi barem jedan trag aviona, da nije bilo rata crkvena zvona povremeno bi se javljala, a mi bi i dalje pričali i pričali...i možda bi sve to bilo bolje za priču, ali nije bilo tako. jebiga. .......... - Jel znaš ono kad se ljudi tako nađu, na obljetnici mature ili tako već negdje...pa ti netko kaže kako je u srednjoj bio zaljubljen u tebe...a ti kao misliš, pa šta nisi onda rekla jebemu, iako zapravo da je onda rekla uopće je ne bi primjećivao, ali opet ti je nekako krivo, a zapravo ti je samo krivo što više nisi gimnazijalac i bezbrižan i sve pa makar oko tebe bio rat... - A jel znaš ti da možda pričaš više čak i od mene? Nasmijala se. - Ma ne...nego...znaš...ja nisam bila zaljubljena u tebe. Ali sam se tisuću puta skoro zaljubila u tebe. Svaki put kada sam te vidjela na hodniku mislila sam kako ću se jednom zaljubiti, ali zapravo nikad nisam. - Znam... - Znaš? - Ma mislim, ne znam...nego znam točno što misliš. - Hm. Slegnuo sam ramenima. Previše sliježem ramenima. Ja sam ramenoslijegač. Ali, nekako je odgovaralo. Zagrlio sam je i stisnula se još malo čvršće uz mene, tamo u mraku, dok je ispred nas bio arboretum, a iza nas generacija je cugala... I na par sekundi razmišljali smo o tome kako ćemo se jako jako zaljubiti jedno u drugo. Ali znali smo da nećemo, samo ćemo do kraja života, povremeno o tome razmišljati. .................... Puno kasnije, mirisalo je na riječno bilje i mokru travu, sjeli smo na kupski zidić u beskrajno opustjelom gradu. Na drugoj obali, na dnu blatnjave stazice, na malom je rasklopljenom stolcu sjedio ribič u zelenoj tankerici. Izgledao je kao netko čiju bi priču valjalo znati. Malo me gurnula ramenom i tiho počela... - Živi u maloj kući, prizemnici, s onim niskim prozorima, tako da kad prolaziš ulicom možeš vidjeti u dnevnu sobu, koja je i kuhinja... - I nema luster, nego sa stropa visi samo žarulja...- nastavio sam... - To je tužno. - Nije, to je nekako toplo. - Zove se nekako starinski. Možda Joža. - Da, Joža. Joža sigurno. - I radio je na željeznici, mislim, možda još uvijek radi...kao skretničar recimo. - I ispred kuće mu se nekako osjeti taj miris pruge i kolodvora, mislim, ne ispred kuće, nego baš na pragu. - A desno od stola u kuhinji/dnevnoj sobi je kauč, malo star, ali ipak dovoljno udoban. I na njemu, onako poluležeći gleda televiziju... - I zna pjevati... - Ha? - Da, zna pjevati. To nitko ne bi rekao. Ne znaju ni kolege s posla, ni drugi, jednostavno ponekad pjeva za sebe, ali jako lijepo pjeva. - Znaš De, to je nekako jako lijepo. - Znam En, ali tako je. Malo smo šutjeli, a onda je zamirisalo na prugu i tamo u daljini, sa željezničkog mosta, čula se tutnjava noćnog vlaka za Rijeku. I počela je još jedna kiša. Oči su joj bile mokre poput oraha prerano popadalih s grana, onog davnog ljeta, u onoj davnoj ulici, nakon što je ljetni pljusak pobrisao prašinu s asfalta, smočio klupe i potjerao ljude u kuće tako da se nije čulo ništa osim šuštanja kiše i dječjeg smijeha, zaglavljenog negdje u vremenu. |
- 01:53 - Komentari (52) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||