Marketing
Na kiši
(ne znam autora fotografije karlovačke Gimnazije, ako naleti neka se javi)
Dim cigarete nestaje u mraku, dok kapi kiše dobuju po asfaltu i sa svakom od njih u zraku ostaje raspršen jedan dan života.
Osjećam kako su mi oči zelene.
Ispred mene je arboretum Šumarske škole, iza se čuje muzika, žamor i zveckanje čaša. Otvaraju se vrata, a koju sekundu kasnije čujem njen glas.
- Pada kiša napolju...kaplje mi po prozoru... - pjeva ispod glasa i odmah se osmjehne.
Bez pravog razloga pomislio sam na neku staru ulicu, na doba kada sam bio dječak i na vruće ljetno poslijepodne, neposredno nakon kiše, kada je stari prašnjavi asfalt bio posipan cvjetovima murve, a u zraku se naslućivao miris tek sazrelih oraha čije su ljuske izvirivale ispod blijedozelene kore, kao što mali smeđi obrub izviruje na rubovima njenih vodeno zelenih očiju.
- Još piješ votku - kaže i pokazuje na moju čašu.
- Zapravo ne, zapravo uopće ne. Ali, eto, ovdje nema medice - sliježem ramenima.
- A i starke nosiš sasvim slučajno - pita i namiguje.
- Da, ovdje nema cipela - smijem se - ali, ozbiljno, ne pijem više votku.
Šutimo i slušamo kišu u krošnjama.
Uzima me pod ruku i naslanja glavu na moje rame, prošao je cijeli jedan život, ali oboje znamo da to smije.
.........
Prošao je cijeli jedan život od prvih dana lipnja u kojima je jednako tako naslonila glavu na moje rame, samo što nismo stajali već smo sjedili na drvenoj klupi i nije bila kiša, već sam žmirkao od prejakog sunca.
Samo koju minutu ranije, vozio sam bicikl kroz blještavo ratno ljeto i bio sam jednostavno sretan. Bila je to jednostavna dječačka sreća i neki ugodan mir, kao da se u arboretumu nikada ništa loše ne može dogoditi, uostalom, samo je tamo još na početku staze bio jedan cvijet u asfaltu od rasprsnute granate, sve ostalo bilo je netaknuto.
Nevena je sjedila na klupi blizu škole i kao i svaki put kad bih je vidio pomislio sam kako ću se jednom zaljubiti u nju.
- Hej - rekla je, mahnula rukom uz osmijeh i obrisala mokre oči.
- Plačeš - zaključio sam nenadjebivo mudro - pa šta je bilo En?
- Ništa De, ništa.
Sjeo sam kraj nje.
I nije bilo ništa. I bilo je svašta.
I sve je bilo najvažnije i ništa nije bilo važno.
Ono što smo pričali, ono o čemu je pričala 4. lipnja 1993. godine na klupi kod Šumarske škole, usred arboretuma, u tom ratnom ljetnom jutru, nikada nikome neću reći.
Jednostavno smo bili tamo i pričali, ptice su letjele nad crkvenim tornjem, ljudi su vozili bicikle, šetali pse, bilo je vruće, mirisalo je ljeto, a lagani vjetar nosio je negdje izdaleka, s mora, miris soli, lavande i divljih kupina.
Da nije bilo rata, na beskrajno plavom nebu bio bi barem jedan trag aviona, da nije bilo rata crkvena zvona povremeno bi se javljala, a mi bi i dalje pričali i pričali...i možda bi sve to bilo bolje za priču, ali nije bilo tako. jebiga.
..........
- Jel znaš ono kad se ljudi tako nađu, na obljetnici mature ili tako već negdje...pa ti netko kaže kako je u srednjoj bio zaljubljen u tebe...a ti kao misliš, pa šta nisi onda rekla jebemu, iako zapravo da je onda rekla uopće je ne bi primjećivao, ali opet ti je nekako krivo, a zapravo ti je samo krivo što više nisi gimnazijalac i bezbrižan i sve pa makar oko tebe bio rat...
- A jel znaš ti da možda pričaš više čak i od mene?
Nasmijala se.
- Ma ne...nego...znaš...ja nisam bila zaljubljena u tebe. Ali sam se tisuću puta skoro zaljubila u tebe. Svaki put kada sam te vidjela na hodniku mislila sam kako ću se jednom zaljubiti, ali zapravo nikad nisam.
- Znam...
- Znaš?
- Ma mislim, ne znam...nego znam točno što misliš.
- Hm.
Slegnuo sam ramenima. Previše sliježem ramenima. Ja sam ramenoslijegač.
Ali, nekako je odgovaralo.
Zagrlio sam je i stisnula se još malo čvršće uz mene, tamo u mraku, dok je ispred nas bio arboretum, a iza nas generacija je cugala...
I na par sekundi razmišljali smo o tome kako ćemo se jako jako zaljubiti jedno u drugo. Ali znali smo da nećemo, samo ćemo do kraja života, povremeno o tome razmišljati.
....................
Puno kasnije, mirisalo je na riječno bilje i mokru travu, sjeli smo na kupski zidić u beskrajno opustjelom gradu. Na drugoj obali, na dnu blatnjave stazice, na malom je rasklopljenom stolcu sjedio ribič u zelenoj tankerici.
Izgledao je kao netko čiju bi priču valjalo znati.
Malo me gurnula ramenom i tiho počela...
- Živi u maloj kući, prizemnici, s onim niskim prozorima, tako da kad prolaziš ulicom možeš vidjeti u dnevnu sobu, koja je i kuhinja...
- I nema luster, nego sa stropa visi samo žarulja...- nastavio sam...
- To je tužno.
- Nije, to je nekako toplo.
- Zove se nekako starinski. Možda Joža.
- Da, Joža. Joža sigurno.
- I radio je na željeznici, mislim, možda još uvijek radi...kao skretničar recimo.
- I ispred kuće mu se nekako osjeti taj miris pruge i kolodvora, mislim, ne ispred kuće, nego baš na pragu.
- A desno od stola u kuhinji/dnevnoj sobi je kauč, malo star, ali ipak dovoljno udoban. I na njemu, onako poluležeći gleda televiziju...
- I zna pjevati...
- Ha?
- Da, zna pjevati. To nitko ne bi rekao. Ne znaju ni kolege s posla, ni drugi, jednostavno ponekad pjeva za sebe, ali jako lijepo pjeva.
- Znaš De, to je nekako jako lijepo.
- Znam En, ali tako je.
Malo smo šutjeli, a onda je zamirisalo na prugu i tamo u daljini, sa željezničkog mosta, čula se tutnjava noćnog vlaka za Rijeku.
I počela je još jedna kiša.
Oči su joj bile mokre poput oraha prerano popadalih s grana, onog davnog ljeta, u onoj davnoj ulici, nakon što je ljetni pljusak pobrisao prašinu s asfalta, smočio klupe i potjerao ljude u kuće tako da se nije čulo ništa osim šuštanja kiše i dječjeg smijeha, zaglavljenog negdje u vremenu.
Post je objavljen 07.06.2008. u 01:53 sati.