Confessions...

15.02.2007., četvrtak

...Ne dam da ovaj osjećaj ode...

"Možda me jednostavno više nije sram priznati… iako bi me možda trebalo biti…"

Nedavno me je moja najdraža Anneriska, tijekom naših tisuću puta ponovljenih i tisuću puta zaključenih rasprava i razglabanja o mojoj velikoj ljubavi prema mojem bivšem dečku/najboljem prijatelju/prvoj ljubavi (…zovite ga uglavnom kako hoćete…) suočila sa jednim vrlo intrigantnim pitanjem…
Možda se nikada prije nisam imala sama hrabrosti to zapitati…
Možda sam se ponekad, u tišini, čekajući kraj mobitela neku tako željenu poruku sa istoka Hrvatske, i sama zapitala tu istu stvar uporno izbjegavajući jedini logičan odgovor…
Možda je sve bilo jednostavnije prije...
dok sam patila za dečkom kojega sam ustvari mogla ponovo dobiti natrag samo da sam malo više trznula malim prstom…
Kojem sam možda samo trebala izgovoriti mali dio onoga što sam pisala na ovom blogu pa da sve opet bude kao prije… nego priznati sama sebi da sam možda tu veliku ljubav hiperbolizirala da bih sakrila nešto drugo… nešto što je puno nelogičnije…puno kompliciranije… puno opasnije… baš onakvo kako sam jednom davno sve to opisala…
Opasno…zapaljivo…tako neodoljivo…
Možda sam ovu novu godinu zaista odlučila započeti tako da sama sebi priznam neke stvari…
To bi trebao biti početak…
Trebalo mi je dosta da neke stvari raščistim sama sa sobom…
Mislim da sam to napokon uspjela…
Ne kažem da mi je sada život ljepši… ne kažem da sam u jednostavnijoj situaciji… niti da sam sretnija…
Možda mi je jednostavno lakše…
Možda me jednostavno više nije sram priznati… iako bi me možda trebalo biti…
Možda bih i dalje trebala zaobilaziti odgovor na Anneriskino pitanje, ali mislim da sam malo prerasla takve načine…
Možda bih me trebalo biti sram što sam zaljubljena u nekoga kome sam ja vjerojatno još samo jedan datum u kalendaru... još jedna luda noć... još jedna prevara na zadnjem sjedištu…
Možda bih se trebala sramiti što sam zbog njega pobjegla iz Zagreba, vozila se tri sata s vlakom da bih ga vidjela i vratila se ujutro kući…
Možda bi mi se trebali zacrveniti obrazi kada me ne pozdravi vani jer se drži s njom za ruku iako mi je večer prije šaputao na uho najslađe besmislice…
I možda bi trebala spustiti glavu kada ga čekam na onom mostu i ulazim u njegov auto poput neke uličarke…
Možda bih trebala, ali neću…
Anneris mi je rekla da razmislim o tome zbog koga sam od njih dvojice više puta pogazila svoj ponos…
Zbog koga sam lagala starcima da spavam kod frendice i otišle na drugi kraj države…
Možda bih mogla reći da sve to ne znači ništa… da je to sve još jedan moj hir… potreba da napravim nešto ludo i opasno…
Možda bih mogla, ali neću…
Odgovor na njeno pitanje je jasan i logičan koliko god ja od njega pokušavala napraviti nerješivu zagonetku…
Zaljubila sam se…
Što da kažem…
Jebi ga, događa se i najboljima…headbang
Zaljubila sam se u idiota koji je po svemu ispod mene, koji ima curu već 3 godine, koji ide na more s njom i njezinim starcima, koji je sposoban izmisliti 110 laži u jednoj sekundi i koji me u krajnjoj mjeri… ako ništa drugo… naučio toliko toga o meni samoj da, u slučaju da ga više nikada i ne vidim ne mogu reći da je sve to bilo uzalud…
Moj me Marko Marušić zvao da slavim novu godinu sa njim…
Mogla sam otići tamo i znam da bi se vjerojatno dogodilo sve ono što sam godinu i nešto priželjkivala…
Mogla sam, ali nisam…
I mogu sada govoriti da sam otišla slaviti novu u drugi grad zato da budem sa svoja 4 anđela…
Mogu, ali neću…
Naravno da sam željela proslaviti novu godinu sa svoje 4 najbolje prijateljice, ali istini za volju, nisam trebala zbog toga ići 300 km dalje.. Mogla sam si skupa s njima uplatiti neki glamurozni doček u Zagrebu i provesti se…
Ali ja sam otišla tamo…
Možda tada, prije te nove godine, nisam bila svjesna da pred sobom imam raskrižje i da treba odabrati jedno od dva skretanja…
Na jednoj strani je čekao moj Marko… sa onim svojim dobrim plavim okicama… spreman da jednim okom zažmiri na sve moje laži, spletke, zaobilaženja istine… spreman da me voli onako kako bi to možda zaslužila, ali jednostavno ne onako kako bih ja to željela…
A ondje… s druge strane… iza ugla udaljenog 300 km… iza ugla kod kojega nikada ne znaš što se nalazi, stajao je on…
On… sa svojim ludostima…. Svim neodgovorenim porukama… svim neostvarenim obećanjima i slatkim lažima… sa svojom curom koja ga čeka nakon njegovih neprospavanih noći…
Bez trenutka premišljanja, bez suvišnih pitanja i razmišljanja pustila sam ovaj put srce da odabere…
Ono je izabralo…
Mogla sam ga ušutkati riječima kako je glupo i ne zna šta radi…
Mogla sam izabrati onako kako su nalagala sva pravila zdravog razuma, onako kako bi postupila djevojka koja već godinu i nešto piše postove o tome kako voli svog bivšeg dečka…

Ali nisam…
Možda baš zato što ta djevojka istu tu godinu i nešto govori sama sebi kako je sve to samo trenutna zaluđenost…
Smiješno je i danas, nakon što je prošla godina i pet mjeseci tvrditi da je sve to samo upravo to… trenutna zaluđenost…
Jer teško da se vremenski period od 17 mjeseci može nazvati trenutkom…
Iako se ponekad čini da je prošlo upravo toliko…
Možda je nekada zaista stvar bila u tome da sam ja bila dovoljno mlada, a on dovoljno lud…
Ne znam koje bi danas bilo logično opravdanje…

Možda ga danas jednostavno nije potrebno ni tražiti…
Činjenice su ovdje…
Činjenice koje jasno govore gdje sam bila za novu godinu i u kakvom sam se duševnom stanju vratila sa tog mjesta…
Nisam ovaj put provela noć s njim… nisam se skrivala u mraku… niti lagala zajedničkim prijateljima gdje i s kime idem…
Nije me poljubio… nije me gotovo niti dotaknuo…
Znala sam prije nego sam otišla tamo da ga možda neću niti vidjeti…
Znala sam da je operirao koljeno i da je prilično nerealno očekivati da će on uspjeti izvesti nekakvo čudo i pobjeći sa mnom…
Svejedno sam otišla… nekako mi je sama pomisao da prolazim onim istim ulicama kojima je on prolazio prije neki dan… da razgovaram s ljudima koji ga poznaju….
Da sam mu blizu kao malo kada…bila dovoljna…
Bez obzira na to što sam mu čestitala novu godinu dok je on stajao pola metra od nje i što sam skretala pogled da se slučajno ne susretne s njezinim vratila sam se ovaj put zaljubljenija nego ikada…
Jer kada mi je sljedeće jutro poslao poruku da odemo na kavu svijet mi se okrenuo za 360 stupnjeva…
Ta mi je jedna kava značila više nego sve one noći na zadnjem sjedištu…
Koliko dugo nisam jednostavno sjedila s njim među ljudima i normalno pričala…
Sve je bilo baš kao da sam se vratila na početak… onda kad nisam sumljala u njegove namjere… kada sam bila zbunjena njegovom pažnjom…. Kada sam još vjerovala u njegove laži…
Vratila sam se u ono vrijeme kada se stvarno javio kada bi to obećao… kada je rekao da će nazvati moju školu i reći da je bomba unutra kako ne bi imala zadnji sat… kada sam nekako bila uvjerena da bi to zaista i učinio koliko je lud bio…
Nekako se vratilo ono izgubljeno vrijeme kada me nazvao u 6 ujutro i pustio mi na mobitel «Ne dam da ovaj osjećaj ode»… ono vrijeme kada se nisam pretvarala da vjerujem njegovim glupim obećanjima samo kako bi zašutio i prestao sa tim besmislenim isprikama koje sam odavno znala napamet… ono vrijeme kada sam se nakon njega nisam osjećala kao da kradem nešto što je tuđe… kao da radim nešto što je loše…

Bože… nisam ga vidjela tjedan dana, a čini mi se kao da su prošla stoljeća...


Napisala sam ovo tjedan dana nakon Nove...
Prošlo je malo više od mjesec dana, a meni se čini kao da čitam neku davno napisanu priču...
Koju sam jednom davno sama proživjela...
Sada se sve čini tako daleko...
Čudno je kako tako jak osjećaj tako brzo blijedi...

Želim ga sačuvati...
Ne želim da nestane...
Nikad se nisam tako osjećala...
Ostavite mi bar one trnce kad me dotakne...
Želim ih pamtiti...
Želim da me jednog dana ponovo podsjeti na njih...
Rekao mi je prije godinu i pol da neće dati da ovaj osjećaj ode...
Želim jednom... kad se ponovo sretnemo... ponovo biti tako luda za njim kao što sam bila...
Jer koliko god boljelo, bio je to najbolji osjećaj na svijetu...

A ipak blijedi...
... polako...
- 22:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>